.....malo je ljubavi koju osjećaju svi.....
subota, 27.05.2006.
*JEDNE VEČERI KAD SAM POSMATRAO NEBO*
Jednom u sumrak, meni reče mila:
"Što, prijatelju, gledaš cijelo veče
Istočnu zvijezdu što k zenitu kreće
I dan, po kome noć već širi krila?
Kud stremi pogled tvoj? On meni treba.
Neka se k mojoj duši spusti s neba.
Čega za tebe, za tvoj pogled, ima
U tome tamnom nebu ogromnome
Što može biti ravno smiješku mome
Ili jednako našim poljupcima?
Oh! sa mog srca čedni veo skini:
Koliko zvijezda tu sja u dubini!
Vidiš, predjele blistave u duši
Daruju nama naši zagrljaji.
Veneri, koja iznad gora sjaji,
Ravna je vjernost što prepreke ruši.
Znaj, ti što gledaš plav ponor svemira,
Nebesa moje duše jos su šira.
Lijepo je kada zvijezda sja u tmini.
Mnogo čudesnih stvari svijet nam pruža,
Opojnih zora i opojnih ruža
No od ljubavi nema ljepših čini.
Zrak što iz duše dušu obasjava -
Najbolji to plam i svjetlost prava!
Jer za nas ljubav vrijedi više nego
Ta bezimena sunca praznog neba.
Bog stavlja, jer zna šta čovjeku treba,
Ženu nadohvat, a nebo daleko.
I zagledanom u mrak kaze: Ljubi!
Sve drugo se u mojoj sjenci gubi!
Volimo! to je sve. Jer to Bog traži.
Pusti to nebo sto hladnoćom zrači.
U oku što te voli ti ces naći
Sav sjaj tog svijeta, sve njegove draži.
Ko voli - taj zna, vidi, sluti, sanja.
Kod nježnog srca moćan duh se sklanja.
Dođi, voljeni! Čuj taj čudnovati
Sklad koji u našem zanosu se širi!
Priroda oko nas već sliči liri
Što našu ljubav svojom pjesmom prati!
Neka nas njoj vodi želja neumorna!
Ne gledaj nebo! Na nj sam ljubomorna!"
To meni tiho šaputaše draga,
S čelom na ruci, s licem što se smiješi,
S pogledom tamnim anđela što tješi,
Prelijepa, glasa ozbiljna i blaga.
Spokojna, sretna zbog bliskosti naše,
To meni tiho draga šaputaše.
Kroz mrak, dok zanos gušio je mene,
Večernje cvijeće rastvaraše krune...
Gdje li su krošnje, naših riječi pune,
Gdje nam sakriste uzdahe, o stijene?
Sudbine naše zaista su crne
Kad, nalik svima, i takav dan trne!
Sjećanje! blago naraslo sred tmina!
Tamni vidice davnih misli! Sjaju
Dragih nam stvari što u sjenci traju!
O ti zračenje isčezlih davnina!
Kao sa praga i s prilaza hrama,
Sanjarski pogled duha leti k vama!
Kad lijepe dane smijeni dan gorčine,
Okaniti se treba težnje k sreći;
Kad nada gine, u noć odlazeći,
Nek pehar padne u morske dubine.
O zaboravu! ponore, dno nijemo
Gdje svoju radost mi sahranjujemo!
V. Hugo
