Ljubav i brak

Danas je jedan od onih dana kada obožavam djecu, ali dižem im majicu i gledam postoji li, ikakav, poklopac, na leđima, koji mogu odšarafiti s križnim i izvaditi baterije.
Starija je, još, OK. Muž nije danas radio (nadoknaditi će sutra) pa je, onda, s Njim bila u dućanu, po plin, pa su kupili lutku koja piški i čim su došli kući Muž je požalio jer je beba stalno trebala piti i pišati i,onda, kahlicu nositi u zahod te u WC školjku baciti sadržaj. Igrala se s Njim jer sam ja bila okupirana Mlađom.
Mlađa proživljava, valjda tj.nadam se, neki razvojni skok pa malo spava i non-stop sisa.
Evo, već dva, tri, dana...Ne znam točno koliko jer mi se čini kao vječnost, sisa, po danu, svakih sat, sat i pol.
Po noći je OK. Jučer je spavala od deset pa do četiri. Šou je bio do kada nije zaspala.
Skužila sam da cice koristi kao dudu varalicu. Najede se i, onda, ostane sisati, čisto gušta radi, ili da se umiri, uspava...Nezgodno je što joj, i dalje, curi mlijeko, pa se zagrcne i razbudi i «svađa» se s cicom, na kraju se rasplače, ali, i dalje, uporno, traži bradavicu. Onda povrati višak mlijeka.
Gladna nije jer sam se izdojila i dala joj iz boce-nije htjela. Imam i Nan, poučena iskustvom sa Starijom , ali pljuje ga, čaj neće, a duda joj je neprijatelj broj jedan. Palac, još, nije otkrila, ali i bolje.
Kada joj dam dudu, radi grimasu kao da će povratiti, pa je gura jezikom, pljuje i, demonstrativno, se rasplače.
Dva put je dudu prihvatila kada sam joj je, uporno, vraćala u usta ne obazirući se na njurganje i tada bi se umirila i brzo zaspala. Ali žao mi ju je maltretirati, forsirati...Ima mješavinu tužnog i ljutitog pogleda kada joj dam dudu.
Starija, isto, nije htjela dudu i dugo joj je moja blizina, nošenje, ljuljanje, sisanje, služilo za smirivanje. Preživjela sam onda pa ću i sada : )
Znam da za bebu od 6 tjedana Mlađa puno spava po noći, i hvala Bogu na tome, međutim ja sam koma prehlađena: pun nos, grlo peče, kašljem, kišem, tako da iz tog razloga sam neispavana i umorna. Mlađa je spavala kao beba, a ja bauljala po kući, pila C vitamin, vodu, pa, posljedično, išla na WC...
Sada kada sam se izjadala, mogu dalje, malo, surfat, dok me Mlađa ne zove, a onda ću i ja, brzo, u krevet.
Želim si mirnu noć i jutro u kojem ću se probuditi odmorna i s većim nivoom energije. SF? : )

(Taman završila rečenicu, stavila smajlić, kada se začuo glasić koji kaže «Maaaamaaa, daaaaj,ciiicuuuu!». Donijela sam je k sebi, ona sisa, ja, ovo, tipkam pa ću postati i maknuti je od kompjuterskog zračenja. Ah, vjerojatno ništa od surfanja : ( )

Saki dušić va svoj kantunić, tako bi govorila nona na Dan svih svetih.
S prvog na drugi studeni svaka duša bi došla posjetiti svoje najdraže, svoj dragi kutak, mjesto na kojem je živjela. Duše ostanu, nevidljive za naše oko, ali vidljive duši i srcu, cijeli dan, sve do ponoći kada, opet, odlaze u svoja prebivališta otkuda nas promatraju, i tko zna, možda i navrate i mimo Dana svih svetih u naše domove.
Kada sam bila dijete, sjećam se, bojažljivo sam gledala u kantune bojeći se da će mi, odnekud, iskočiti koji duh i preplašiti me.
Osjećala sam se, nekako, svečano gledajući plamen «dušice» (mi palimo «dušice», ne znam koji je službeni, hrvatski naziv za to. Dušice se stavljaju u posudicu s vodom i uljem, na kojem plutaju, i zapale se).
Obilazeći grobove dragih preminulih, često bi sreli i poznate ljude za koje nemamo vremana u užurbanoj svakodnevici, ili žive u drugom gradu,, daleke rođake, primali bismo posjete, i baš je, uvijek, bila topla, obiteljska, atmosfera. Mrtvi okupljaju žive.
Danas mi gori dušica. Na groblju nisam bila. Ove godine ću to preskočiti zbog Mlađe, a i , nekako, mi je draže čekati da k meni dođu najdraži, čekati sutrašnji dan. Ponoć.
Nije me strah da će iskočiti pranona iz nekog kantuna i prestrašiti me, ili da će me nono zazvati zemaljskim glasom. Osjetit ću prisutsvo i komunicirati načinom koji ne robuje fizičkim osjetilima.
Srećom, nema puno, meni dragih, pokopanih. I ne volim spoznaju da će ih, jednom, biti jako puno (hmmm..pod uvjetom da ja poživim :))
Ne osjećam se žalosno, ove dane. Znam da moji mrtvi to ne bi željeli.
Dok smo živi, slavimo život.
Budimo dobri prema živima i manje ćemo imati razloga za žaljenje i kajanje kada nas/njih ne bude.
Trebalo bi uvesti Dan živih kada bismo noslili cvijeće i poklone živima koje doživljavamo zdravo za gotovo i gušimo ljubav nepotrebnim svađama, ignoriranjem i neimanjem vremena.


(U vezi sa slavnjenjem života drago mi je obavijestiti vas da je, sinoć, prijateljska utakmica završila 3:1, za mene. Starija je kod bake i dide, Mlađa, često, spava pa planiram Mužu pružiti priliku za izjednačavanjem ;))