Ljubav i brak

JA: «Ti si mamina curica!»
KĆER: «Nisam, nisam, cujica. Ja sam Lolica» (zove se Laura, ali rijetko kada kaže Laula, najčešće je Lola. I mi je tako, ponekad, zovemo. Ostat će joj kao nadimak, vjerojatno.)

KĆER: «Mama nema više mjeka u cicama!».
JA: «A tko je popapao svo mlijeko?»
KĆER: «Tata je svo mjeko popapao Loli. Nema vise.»

Tata je sočno opsovao. Kćer, naravno, odmah pokupila nove riječi.
KĆER (objašnjava noni): «Tata je jekao kujac. Mama je jekla konac. Nije, nije, konac nego kujac!»
(Pokušala sam izokrenuti riječ, ali, očito, bezuspješno : ))

KĆER (zabezeknutoj pranoni): «Mama ima piku. Tata ima pišu. Tata nema bebu. Beba izađe van na piku!»
(Ponosim se njenim poznavanjem anatomije i zaključcima :) Gledala je slike poroda i saznala istinu. )

Kćer je čula kako Muža zovem «mužu». Sada se, Tati, ponekad, obraća ovako:
KĆER: «Tata, mamin mužu, dođi buzo Loli!».

Kćer grli mene, pa Muža i govori «Lola voji mamu puno. Lola voji tatu puno.»
JA: « I ja volim tvog Tatu!»
KĆER: «Ne, mama. Voji camo Lolu, ne voji tatu!».
(Posesivka mala!)

Muž i ja smo se, nešto, pokačili i nadglasavali se, naravno, uz povišeni ton.
Kćer je gledala malo mene, malo Muža.
KĆER: «Mama, ne ljutiti tatu. Mama ljubi tatu!»
(Posesivnosti nestaje zbog «mira u kući»).

Ovo su nedavne «fore». Morat ću ćešće zapisivati jer mi je to super, a zaboravim.