|
|
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moj drugi blog, koji će, nadam se bit bolji od prošlog. Mjesto gdje ću izražavat svoje mišljenje bez da mi itko upada u riječ. Kom se da čitat, nek čita, kom se ne da ne mora... Welcome na moj blog!
Btw. ono što bi bilo lijepo za napomenuti (a što je i prije bilo pisalo)... Ako ste prvi put na blogu (ili nema veze, može biti i ko zna koji put) ne morate ostaviti brdo komentara, dovoljno je sve smjestiti u jedan =)) Lijepo pročitajte post, prokomentirajte i ja ću to isto napraviti i vama. Čak ću vam i nabacat komentare ako želite, but please, don't do that to me =))
I još jedna stvar za one koji su prvi put na blogu; nemojte doći i ostaviti dvije riječi uz obaveznu svrati do mene frazu jer ću takve komentare od sada pa na dalje ubuduće (kes) brisat i neću posjetiti taj blog, a kamoli komentirati. Lijepo pročitajte i komentirajte post i ja ću to učiniti i vama.
Do čitanja.
Potpišite peticiju protiv dječje pornografije! Nije potrebno ostavljati osobne podatke, potrebno je samo stisnuti na Light a candle i zapaliti svijeću. Link
Kolko me dobro poznaješ?!
Moj prošli blog
Cimerca
Angels
Ivonka
PiKa
Sheena
ban_ana_nas
Half the woman she used to be
Pa da kažem i poneku o sebi...
Zovem se Martina i rođena sam 26.12.1989. i volim svoj datum rođenja (vjerovali ili ne). Rođena sam u Sisku i, ako za išta mogu reć da baš ne volim, onda je to ovaj grad, i s razlogom. Imam mnogo nadimaka. Da ne nabrajam sve, najvažniji su Keka i Tinkica.
Maturantica sam srednje medicinske škole, a kroz ove 4 godine, shvatila sam, premda sam to i oduvijek znala, da posao medicinske sestre nije za mene. Stoga želim, a i svim silama se trudim da upišem filozofski fakultet - psihologiju ili engleski i španjolski jezik. Nadam se da će mi se trud i učenje isplatiti i da ću uspjeti. Uvijek mi je bila želja biti doktorica, al na kraju je ipak prevladao racionalni dio mene i odlučih se za filozofski fakultet.
Ljudi koji me bolje poznaju znaju da sam dosta komplicirana osoba, u svakom pogledu. Jedan dio mene ćete upoznati čitajući moje posteve, a drugi dio...valjda ni ne trebate znat, dosta je prvi.
Još jedna stvar koju volim su jezici. I to je mnogima čudno budući da njima to šteka. Al ja ih obožavam. Pogotovo engleski i španjolski. I znam ih dosta dobro. No, još želim naučiti i francuski i znam da hoću samo dok nađem vremena.
Volim čitati knjige i, kad mi se neke zaista svide, ne prestajem čitat dok ne pročitam do kraja. Pa tako čak i ultra debelu knjigu pročitam za dva dana. Omiljena spisateljica mi je Tess Gerritsen i uživam čitajući njene knjige, koje nažalost, nisu sve izašle u Hrvatskoj, no nadam se boljim danima.
Eto toliko. Zasad.
Dobro sad, budući da je u modi pisat o frendovima, onda ću i ja (kud svi, tud i mali mujo) pa da krenem... Idu od Ž do A tako da ne idu po tome kolko kog najviše volim.
Tea: moja Picuša. Totalno okačena osoba i uvijek spremna za zajebavat se. Od nje se stvarno može očekivat svašta (u pozitivnom smislu). Čak i kad lupi ogromnu glupost uvijek je smješno. Zna bit naporna, no i to se preživi. Pico!!!
Mirela: Zvana Leluška. Moja susjeda, ujedno Ecina sestra. Super cura, pogotovo u onim našim šetnjama i vožnjama biciklom po nasipu pa guranja bajka uzbrdo
(al i to je za ljude). Poznajemo se već 9 godina i stvarno nam je super.
Mihaela: Moja žena. Iako ima još 5 žena uz mene. :D Volimo se zajebavat i totalno je kul i otkačena osoba. Jedna je od najboljih ljudi koje znam. Voli Kimija Raikonena i Finsku.
Margareta: S njom se nikad nisam pretjerano družila, a sad na kraju ovog trećeg razreda shvatila sam kako je ona fenomenalna osoba, iskrena i poštena i zaista mi je žao što se nismo družile. Kad bi imala priliku ponovo krenuti u srednju i popraviti neke greške, definitivno bi se družila s njom od početka.
Lucija: Cura koja sjedi samnom u klupi. Nakon premišljanja shvatih da mi ipak nije best frendica. Previše je kmezava i djetinjasta za mene i lako se naživcira što će joj u budućnosti donijeti jako, jako puno problema.
Kristina: Ona koja me voli štipat, škakljat (što boli), gnjavit, davit, prčkat po kosi, a opet ju tu stavim. Inače je dobra, no kad je uhvati žuta minuta, uvijek sam ja ta koja najebe. Damn.
Karolina: Cura iz Popovače. Od muzike sluša sve ono što ja ne slušam, no opet se dobro slažemo. Katkad zna biti vrlo iritantna (kad iam pms) i zna vrištat na uho, no sve se to da zanemarit. Jea Karolino.
Ivona: Micica. Spada mi u najdraže ljude u razredu, definitivno najduhovitija i najzabavnija. Otkačena je, voli se zabavljat i iskreno se veseli tuđoj sreći. Veoma je posebna i drago mi je što mi je prijateljica.
Eco: Moj best frend. Leluškin brat. Znamo se isto devet godina i za to vrijeme smo se jako sprijateljili pa se super zabavljamo kad smo vani. Lud je za igricama i crvenom bojom (razlog nećem otkrivat).
Dora: Moja naj frendica s neta. Ne znam šta bi bez nje i bez naših blesiranja na msn-u skupa s Đipalom. Poznaje me veoma dobro i mnogo bolje od ostalih osoba, valjda zato što provodimo toliko vremena zajedno. Poznajemo se i uživo te tako prijeđosmo onu granicu net prijateljstva i postadosmo frendice i uživo.
Don: Moj frend iz osnovne. U početku smo se mrzili no ubrzo se to promijenilo pa smo si postali super. Bio mi je jedan od najboljih frendova tih par godina. Dok se nije odselio nekoliko ulica dalje. No i dalje se družimo.
Brane:Moj najbolji frend s neta. Dugo je vremena prošlo dokad se nismo upoznali uživo, ali na kraju je to ipak uspjelo. Valjda ćemo idući put moći duže biti uživo. Jedan je od mojih najdražih ljudi s kojim se savršeno razumijem. Micica. Veliki je cajkaš i obožavatelj Cece...XD
Armin: Zvani Blinko. Moj susjed. Znamo se već devet godina i iako je u posljednjih godinu dana bilo znatnih promjena i dalje smo super. Zakon lik, obožava metal i svoju čupavu kosu (koju ja mrzim).
Ana: Šveđanka. Komplicirana osoba, često u bedu, al zato ima mene ako osjeti da mi neki problem treba reći i ako očekuje savjet.
Eto toliko o ljudima koji moj život čine boljim. Keep doing it!!
..................................................................
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, pazi na nj.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, izvrši ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, ne bježi od nje.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!
Majka Terezija
Moje omiljene mudre izreke:
- "Ne trudi se da što više posjeduješ, već da što više postigneš; jer ono što imaš, možeš u trenutku izgubiti, a ono što jesi ne može ti nitko oduzeti."
- "Svatko želi biti netko; nitko ne želi raditi na tome."
- "Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju."
- "Pesimista je optimista sa iskustvom."
- "Herojstvo je ocajnički postupak uplašenog čovjeka."
Ako je zeleno i kreće se: biologija,
Ako smrdi: kemija,
Ako ne funkcionira: fizika,
Ako je nerazumljivo: matematika,
Ako nema smisla: ekonomija i sociologija,
A sve zajedno čini: medicinu.
Pesimist vidi teškoću u svakoj prilici. Optimist vidi priliku u svakoj poteškoći.
Sir Winston Churchill
Ne vjeruj zato što je to mudrac rekao,
Ne vjeruj zato što je to uobičajeno mišljenje,
Ne vjeruj zato što je to zapisano,
Ne vjeruj zato što je to prorečeno,
Ne vjeruj zato što netko drugi to vjeruje,
Ali vjeruj sam onom što si sam prosudio da je istina.
Siddhartha Gautama Buddha
Kakva je čovjekova želja, takvo mu je i djelovanje. U skladu s tim kako djeluje takav i postaje.
Brihadaryka Upanišada
Za mudru osobu cijeli je svijet učitelj a za budalu je cijeli svemir pun neprijatelja.
Charaka
Život prihvaćam bezuvjetno. Većina ljudi traži sreću pod određenim uvjetima. Ali sreću možemo osjetiti jedino kad ne postavljamo uvjete.
Arthur Rubinstein
Iluzija je da izvanjski događaji imaju moć povrijediti vas. Nemaju. Vi ste taj/ta koji/koja im dajete moć da vas povrijede...
A. Mello
Jedini način da izbjegnemo greške je steći iskustvo.
Jedini način da steknemo iskustvo je činiti greške.
Čovjek s iskustvom
Ako niste spremni da se mijenjate svakog trenutka, nećete nikada spoznati istinu.
Vivekananda
Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe.
Sri Chinmoy
Nasljeđujemo rođake i tjelesne odlike i njih ne možemo izbjeći; no možemo birati odjeću i prijatelje, pa stoga dobro pripazimo da nam i jedno i drugo dobra pristaje.
Volney St. Reamer
Bol je neizbježna, patnja je, međutim, stvar izbora.
Drugi neće doći u iskušenje da viču ako im se ti obratiš šaptom.
Od stajanja na mjestu svaki korak je bolji.
Odlučnim izražavanjem naše volje, pred nama će se otvoriti mnoga zatvorena vrata.
Seyed Hossein Nasr
Ako želiš živjeti u miru moraš zaboraviti zlo koje ti je učinjeno i svako dobro koje si ti drugima učinio.
U svakom su čovjeku tri osobe: ono što misli da je;ono što drugi misle da je;i ono što zaista je.
Stvari ne vidimo kakve jesu nego ih vidimo kakvi smo mi.
Talmud
U sebi imaš sve što je potrebno. Koristi to slobodno umjesto što tražiš stvari izvan sebe.
Ma Tzu
Shvaćanje je sada, ne sutra. Sutra je daleko za lijeni um, tromi um, um kojega nije briga. Transformacija će se jedino desiti sada; revolucija je sada a ne sutra.
J. Krishnamurti
Zbog jedne riječi čovjeka često smatraju mudrim, a zbog jedne riječi često ga smatraju glupim. Uistinu moramo dobro paziti što govorimo.
Konfucije
Mjera je mentalnog zdravlja sklonost pronalaženja dobroga u svemu.
John M. Templeton
Kakve su ti uobičajene misli takva će biti i narav tvoje duše - jer misli duši daju boju.
Marko Aurelije
Ako si se zuputio prema cilju i putom počeo zastajkivati da kamenom gađaš svakoga psa koji zalaje na tebe, nikada nećeš stići na cilj...
F. M. Dostojevski
Naša najveća pogreška je naša preokupacija sa greškama drugih.
Khalil Gibran
Čovjek koji ne čita dobre knjige nema nikakve prednosti nad čovjekom koji ih uopće ne zna čitati.
Mark Twain
Djevojka upita svog decka: "Da li si zaljubljen u mene?" - On odgovori - Ne!
Ona ga pita: "Mislis li da sam lijepa?" - On odgovori Ne!
Ona ga opet pita: "Da li sam ja u tvom srcu?" - On odgovori Ne!
Na kraju ga upita: "Da te napustim, da li bi plakao za mnom?", a On opet odgovori Ne!
Okrenula se i veoma tuzna odlucila da ode od njega. On ju na to zagrli i kaze joj:
"Ja nisam zaljubljen u tebe - ja te volim!"
"Ja mislim da ti nisi lijepa - ja jednostavno mislim da si prekrasna!"
"Ti nisi u mom srcu - ti si moje srce!"
"Ja ne bih plakao da me napustis, ja bih umro zbog tebe!"
Nekako me zaintrigirala ova slika. Ima nekako dvosmisleno značenje. Pri pogledu na nju u istom trenu poželim se nalaziti tamo, a opet, čini se tako jezivo da ne želiš ikada kročiti na takvo mjesto, pogotovo sam. No, upravo ju ta jezivost u mojim očima čini intrigantnom i zanimljivom. Kuda bih dospjela kad bi išla tom cestom prateći tragove guma? Bi li me strah od nepoznatog vratio korak unazad i bi li odustala od toga? Ili su paukovi i kukci zaista moj jedini strah? Ponekad na mjestu gdje nikog nema osjećamo prisutnost još nekoga. Je li to samo naša paranoja ili je nešto zaista tu? Ovih dana mi se sve svodi na ono da li vjerujem u nešto. Da li postoje vanzemaljci? Da li su oni krugovi u žitu posljedica dosade nekog kreativnog čovjeka ili je zaista neko drugo biće to napravilo? Nisam prije vjerovala u vanzemaljce, no, kad vidjeh slike, ovo nisam je prešlo u ne znam. Ista stvar sa duhovima. Nisam vjerovala. No, kad sam vidjela sve one slike na kojima su te bijele sjene, počeh sumnjati da to ipak nije fotošop. Ili možda je? Opet ne znam. Možda to spooky mjesto ipak nije osamljeno kao što se čini. Možda bih ipak osjećala prisutnost još nekoga što bi mi ulijevalo strah. Isključuje li to onda paukove i kukce kao izvor mog jedinog straha? Upet ću upotrijebiti ono ne znam.
Danas se onaj monoton tijek događaja na praksi promijenio te smo tih nekoliko sati proveli prešetavajući se po bolnici. I, budući da još nismo vidjeli novu mrtvačnicu iznutra, Miškec, dečko koji radi tamo, malo nas je proveo da vidimo. Tako da smo gledali mrtvace. Bilo je drukčije i ne toliko dugo i fascinantno kao obdukcija, no ipak smo mogli vidjeti ono što većina ljudi gleda samo u horor filmovima. Zapravo, da, nova patologija je lijepo uređena poput filmova s onim ladicama i hladnjačama u kojima se nalaze mrtvaci. Još jednom dobih uvid i potvrdu u to da je medicina moja najveća ljubav.
Obojala sam kosu u ljubičasto. I dobila sam 5 iz predmeta iz kojeg mi je cijele godine najveća ocjena bila 3. Brijem da je to zbog kose. U sat vremena uspjela sam naučit pola bilježnice i dobit 5 kod babe koja svima smanji ocjenu. Tako da smo i ona i ja ostale zapanjene kako sam dobro naučila. Da, must be the hair.
Pa tako ne mogu smislit ostatak (ili barem kraj) posta stoga ću završit ovako.
The end.
Ovih dana stvari su se znatno popravile. Što se tiče škole, mog prisjećanja, ma svega....Maturanti samo pjevaju po školi, vesele se što odlaze i ne vraćaju se, okreću se životu i vesele se novim prilikama koje ih čekaju. A mi, treći razredi, poput drugih stojimo po strani i gledamo ih istodobno tugujući i veseleći se što i mi nismo na njihovom mjestu...Slobodni od svega u zadnjim danima škole....Onda smo ipak zaključili da je bolje da imamo još jednu godinu da se družimo...A ja i dalje ne znam...Jedva čekam taj dan kad odem iz škole i Siska, a opet, katkad mi bude žao odvojiti se od onih ljudi iz razreda do kojih mi je stalo...Ipak znam da će nam svima biti žao kad se budemo rastajali...Neki će otići stažirati, neki će otići na visoke škole, a mi pojedinci, na fakultete.
No ove godine ćemo za kraj škole svi imat iste majice s natpisom (poput maturanata) samo što će pisati: Ali, mi nismo maturanti. Što smo maštoviti, jea. Još tih 5 tjedana i gotovo je.
Moja baka se oduvijek bavila gatanjem iz karata, onako, iz hobija. Meni je to uvijek bilo apsurdno, no mojoj je mami uvijek pogodila što će joj se dogoditi narednih nekoliko dana te ju je uvijek upozoravala na ono loše...No ja tome nisam obraćala previše pažnje jer sam uvijek nekako mislila da one koje gataju to slučajno pogađaju...
Tako je prošli tjedan mama slučajno s prijateljicom otišla profesionalnoj gatari i kad se vratila rekla mi je što joj je prorekla. Začudom je pogodila mnogo stvari iz mamine prošlosti koje nikako nije mogla znati, i upravo to me zbunilo i nisam znala dali da vjerujem ili ne ostalome što je prorekla. Mama, kojoj je gatara na fakultetu prorekla da će imati dvoje djece, dečka i curu (što se i dogodilo) joj vjeruje, barem u nekim stvarima. I nakon što sam čula što joj je sve rekla, na neke sam stvari ostala začuđena, a neke sam, nažalost, i sama slutila da će se dogoditi uskoro samo nisam htjela razmišljati o tome. No, ono jedino što me najviše zanimalo za mene, hoću li upasti na medicinu u Zagrebu, mama zaboravi pitati. I tako potonuše sve moje lađe. A ja ne želim otići gatari. Strah me što će mi reći. Možda jednom...kad mi Dora dođe...nikad se ne zna...
I hvala Adriju, Novosadjanki i Smrti fašizmu što su izrazili svoje mišljenje za prethodni post :). Najviše se slažem sa Smrti fašizmu jer ima najviše iskustva i sviđa mi se njegov stav. Novosadjanko, još jednom, drago mi je što se slažeš samnom i što imaš pozitivno mišljenje o tome. I Adri, politika može biti veliki dio tvog života, no ne mora upravljati njime. Inače imam loše mišljenje o svim političarima jer im nije bitno za dobrobit ljudi i države već se brinu samo za sebe kako bi imali velike plaće pa makar ostali ljudi crkavali u siromaštvu. Da se svi političari smijene i na mjesto njih postave obični normalni ljudi iz provincije, mislim da bi bolje vodili državu od njih. Eto, to ti je moje mišljenje o politici, koja me zapravo, ni najmanje ne zanima.
Stvari ne vidimo kakve jesu nego ih vidimo kakvi smo mi.
Možda je zaista trebala pobjeda Srbije na Eurosongu koja mi je pomogla da uvidim kakvi su zapravo ti moji sunarodnjaci, pa čak i oni s kojima svakodnevno provodim nekoliko sati.
Toliko prašine oko pobjede naših susjeda i optužaba kakvih sve ne, a zbog čega? Jer smo ljubomorni što mi nismo bili ti koji su pred očima cijele Europe primali čestitke zbog pobjede Eurosonga. Iako je 80% Hrvatske za pjesmu i dadosmo im 12 bodova, uvijek se nađu oni koji žive 17 - 18 godina u prošlosti i kojima je još uvijek rat. Takvi ljudi samo sijaju mržnju na mlađe naraštaje i situacija se nikako ne može smiriti iako je puno bolja. Dosta starije populacije odgaja svoju djecu da misle kako su Hrvati anđeli a Srbi za sve krivi. Krivi su i jedni i drugi podjednako, ni mi nismo anđeli. I mi smo ubijali i klali Srbe, ne samo oni nas.
Ali tu je glavni problem svih Balkanaca: zatucani su i ne mogu proširiti svoje vidike nego desetljećima tupe isto.
No, ironično je to da oni koji su izgubili nekog važnog člana obitelji blaži prema Srbima, a oni koji nisu izgubili nikog vole i obožavaju Hrvatsku tako jako koliko mrze Srbiju. Za to su krivi roditelji koji od početka odgajaju djecu da budu ili ne budu ogorčeni. Sva sreća, na moja mišljenja i stavove nije utjecao nitko drugi osim mene same. Svi Srbi koje poznajem su iznimno dragi ljudi i po ponašanju bolji od većine Hrvata.
Tako uzmem za primjer curu koja sjedi do mene i koja će prije navesti milijun razloga pobjede Srbije na Eurosongu, bilo političkih, bilo na račun izgleda pjevačice, a neće navesti pravi razlog – da je pobijedila jer je imala super pjesmu.
S takvim ljudima, zatucanima ili ne, istog mišljenja kao i mi ili ne, ću se uvijek sretati i toga sam svjesna. Stoga je uvijek potrebno imati određenu dozu tolerancije, koju ja u ovih zadnjih mjesec dana definitivno nemam. Netko mi kaže jednu riječ i ja se na tu osobu odmah izvičem. Eh, eh...Al nisam uvijek takva. Kako koji dan dođe.
I ono najbitnije, iduće godine ću najvjerojatnije ići u Beograd na Eurosong. A nadam se da će i Dora. Tako da imam navijat s nekim ko voli Eurosong kao i ja. Nekima je sranje, al eto, meni je super. Tako je meni sport općenito sranje, a velikoj većini nije. Sve naopako, i neka =)).
Vi ostali mi uživajte :D
Uvijek sam ih gledala...Sretne, vesele i u navijačkom raspoloženju. Iscrtanih crveno-bijelim kockicama po licu i pjevajući. Takvi su ti navijači, za Hrvatsku...da. Pogotovo ako se radi o nogometu....ili rukometu, svejedno.....I nikad ih nisam razumjela. Kako nešto tako mogu smatrati važnim i tako navijati? Ja sam uvijek navijala za suprotnu stranu, radi toga što ne volim Hrvatsku, ali i iz inata tim svim navijačima....da. Nikad nisam u ničemu navijala za Hrvatsku osim jedne jedine stvari.
Eurosonga.
Razlog je manje-više očit, da Hrvatska pobijedi, taj bitan događaj za glazbu cijele Europe dogodio bi se tu. Blizu mene. Zato svake godine pratim Eurosong i obožavam ga. Svake se godine naživciram kad Hrvatska (Bosna i Srbija isto) ne dobiju mnogo bodova. Kad pobjeda izmakne za dlaku. I iako znam da imamo shit pjesmu, navijam. Ja zapravo navijam za Hrvatsku from the bottom of my heart. Tad se mogu poistovjetiti s ostalim Hrvatimai koji isto pred ekranima navijaju za Hrvatsku. I napokon razumijem. No, to nije ni blizu nekim sportovima po zainteresiranosti ljudi.
And that's why I like it.
Ove godine, od pobjede Topića na Dori, znala sam da nećemo proći u finale. I bila sam tužna, no preživila sam, kao i sve ostalo. Tako da se nisam iznenadila na polufinalima nimalo. Zato navijam za svog najvećeg i jedinog favorita. Šerifovićku koja predstavlja Srbiju. Jeeee.
Enivej, lijepo je barem u jednoj stvari moći se poistovjetiti s onima koje ne razumiješ cijelo vrijeme.
Godinu dana sam čekala taj dan. Godinu dana sam čekala ponovnu priliku da mogu otić na obdukciju. Taj put kad sam bila, potvrdih si da to nije ništa strašno, da sve ono što vidimo u filmovima i serijama, sve one priče o rezanjima mrtvaca nisu istinite. Sama sam uvidjela da je to jednako podnošljivo kao i sve ostale stvari. A budući da toliko volim medicinu, još dugo vremena nakon obdukcije bila sam pod dojmom, a isto tako su ljudi dobacivali čudne poglede s popratnom Ti nisi normalna izjavom. Lako njima reć, kad oni nisu bilo među nas 10 koji smo to gledali.
Pa tako, tog četvrtka na praksi, ponovno se ukazala prilika. Bio je to momentalni trenutak sreće, ona nada da ću opet vidjeti ono što ću i sama raditi na fakultetu. Da ću ovaj put to gledati u novoj patologiji koja je milijun puta bolja nego prošla.
Ali on je rekao da ne možemo ići gledati i da nas ne pušta. Taj glupi profesor kojeg ne volim od prvog dana ovaj put mi je bio uništio priliku koju sam tako dugo čekala.
I bila sam ljuta. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila ljuta jer mene stvarno ništa ne ljuti. Totalno mi svejedno i da se netko na glavu postavi. A ovaj put sam mu htjela opsovat sve redom ali sam se uspjela sudržati.
I sad moram čekati. Čekati tu ponovnu priliku da budem na obdukciji.
A ja sam osoba koja ne voli čekati.
Bilo bi jednostavno početi ovaj post pitanjima zašto. Zašto se neke stvari dešavaju? Ali ne želim tako. Želim komplicirat. Želim.....Želim počet post na drugi način kad ionako znam da će bit weird.
Pet je dana prošlo, a neki već nagovaraju da je vrijeme da napišem nešto novo. Ali ja te dane ne brojim. Okupirana sam brojanjem tjedana i dana do kraja škole. Budem li brojala oboje, sva ću se zabrojat i ovako zbunjena postat ću još zbunjenija.
Ništa se ne mijenja, sve je ostalo isto. Svima sve ide na živce i svi su svadljivog raspoloženja. Pa, to raspoloženje nije ni mene zaobišlo. Dapače, posvađam se s nekim zbog samo jedna male sitnice. Ko mali Hitler sam. Sve me naljuti. Da prođe još ovih 7 tjedana škole i sve će ponovno bit normalno. Veselo. Bezbrižno. Bez učenja.
Dobra je vijest da su onaj dan na koncertu Tomsona gađali bocama. A ja otišla. K vragu, da sam bila tamo pridružila bih se tim pametnjakovićima. :) Udri!! Tako mu i treba. Sutradan sam se u školi dobro naraspravljala s većinom koja voli Tomsona i smatra da ima lijep glas i pjesme. A ja smatram da pjeva i napreže se ko da sere na veceju. Al zlo mi je od tih rasprava. Ionako će svatko pilit svoje i tom nema kraja.
Kako se sve to bliži kraju, približava se četvrti razred, nekima, unatoč mojem upornom ponavljanju i dalje nije jasno gdje idem dalje. I nakon mog ponovnog odgovora, slijedi pitanje, što ćeš ako ne budeš upala na medicinu?
Što ću? Psihologiju i antropologiju.
No, u Hrvatskoj (opet se vraćam na Hrvatsku. Bože, ima li tome kraja?) malo ljudi ide psihologu. Ne shvaćaju da je to sasvim normalna stvar. Da ideš osobi koja će ti dati savjet. Podučiti te. Kao što u nekim kriznim situacijama srce otvaramo najboljem prijatelju/prijateljici, samo što u ovom slučaju taj savjet daje stručnija osoba. Ne, čim netko ide psihologu, smatraju ga ludim. To su Hrvati. Zatucani do bola (a oni bi u EU ). U Americi skoro svaki čovjek ima svog psihologa. Tamo psiholozi imaju više posla, za razliku od Hrvatske. No, opet, ne bude li medicina, bit će to. A iskreno se nadam medicini.
Stoga, dragi moji čitatelji Hrvati, ići psihologu ne znači da ste ludi. Naprotiv, pametniji ste od onih koji se groze psihologa.
I, htjela sam ovaj post završit normalno, budući da je sav zbrda-zdola no ne znam. Neam ideje. Inspiracije.
Stoga vam dam sliku meni omiljene serije. Vrijedne obožavanja. Da. NIP/TUCK.
Neke stvari su jednostavno suđene.
Neke ipak za sobom ostavljaju vječno pitanje.
A nekima je pak ipak konačni odgovor ne znam koliko se god mi trudili da smislimo nešto normalno.
Stoga nam dolazi onaj povratni zašto.
Neke stvari nikad nisam uzimala k srcu. Voljela ih ili ne, nisam dala da mi se miješaju u moja mišljenja i emocije ma kakve te stvari bile. No negdje jednostavno ta se ravnoteža poremeti i negdje nastane kratki spoj.
Kao sad.
Meni.
Otkako sam ovo često bolesna nešto nikako nije na svom mjestu. Postala sam senilna i često mijenjam raspoloženja. Tren sam sretna, tren sam tužna, tren mi je muka, a na tren sam tako flegma u vezi svega.
Tako ja ne volim Hrvatsku. Toliko sam puta to već ponovila da i ptice na grani to znaju. A opet se nađe ono jebeno zašto? Zašto? Zato!! Moram li još koji milijun puta ponoviti cijelu priču zašto je ne volim?? Moram li iako to traje duuugo? Ne. Zato radije koristim ono već spomenuto ne znam.
Onda sam odlučila ići na koncert od Thompsona. Tradicija mi je ići na to mjesto u Sisku svake godine na koncert tko god bio. A ove godine pao je baš on. Najveći domoljub pitamo li mene. Kao i uvijek, nisam mislila uzimati k srcu sve ono što vidim; a očekivala sam što ću vidit. I očekivala sam da će mi kopat oči.
A zašto mi je onda bilo tako teško kad je on izašao na pozornicu i kad su svi digli Hrvatske zastave i pjevali o Hrvatskoj? Zašto mi je toliko kopalo oči da nisam mogla podnijeti? Zašto ako je to ono što sam očekivala?
Bolest. Promjene raspoloženja.
K vragu i to.
Na polasku na koncert bila sam tako sretna; dok smo čekali Thompsona bilo mi je tolko muka da sam se htjela zbljuvat. A kad je on izašao i kad je sve to bilo nisam na nogama mogla stajat od tuge, bijesa, nemoći pored tih budala koji su ludi za njim. I morala sam otići dalje od pozornice i dalje od tih frikova koji ga vole. Bilo je preteško samo stajati i durati to. Morala sam prošetati i udahnuti svježeg kisika daleko od pogleda na njega.
A mislila sam ne uzimati ga k srcu.
No, kao što kažem, mnogi ne razumiju da ne volim Hrvatsku. Mislite li vi da ja ne bi bila sretnija da ju volim? Da ne bi i meni i onima oko mene bilo lakše? I mislite da je to u mojoj moći. Ali nije. U čijoj je? Ne znam.
I za one koji još ne znaju i ne razumiju kako se ja osjećam:
Fuck you all, I don't care.
I da kažem, koliko mi god fenomenalan dan prije s Dorom bio, toliko je ovaj s Thompsonom bio loš.
