|
|
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moj drugi blog, koji će, nadam se bit bolji od prošlog. Mjesto gdje ću izražavat svoje mišljenje bez da mi itko upada u riječ. Kom se da čitat, nek čita, kom se ne da ne mora... Welcome na moj blog!
Btw. ono što bi bilo lijepo za napomenuti (a što je i prije bilo pisalo)... Ako ste prvi put na blogu (ili nema veze, može biti i ko zna koji put) ne morate ostaviti brdo komentara, dovoljno je sve smjestiti u jedan =)) Lijepo pročitajte post, prokomentirajte i ja ću to isto napraviti i vama. Čak ću vam i nabacat komentare ako želite, but please, don't do that to me =))
I još jedna stvar za one koji su prvi put na blogu; nemojte doći i ostaviti dvije riječi uz obaveznu svrati do mene frazu jer ću takve komentare od sada pa na dalje ubuduće (kes) brisat i neću posjetiti taj blog, a kamoli komentirati. Lijepo pročitajte i komentirajte post i ja ću to učiniti i vama.
Do čitanja.
Potpišite peticiju protiv dječje pornografije! Nije potrebno ostavljati osobne podatke, potrebno je samo stisnuti na Light a candle i zapaliti svijeću. Link
Kolko me dobro poznaješ?!
Moj prošli blog
Cimerca
Angels
Ivonka
PiKa
Sheena
ban_ana_nas
Half the woman she used to be
Pa da kažem i poneku o sebi...
Zovem se Martina i rođena sam 26.12.1989. i volim svoj datum rođenja (vjerovali ili ne). Rođena sam u Sisku i, ako za išta mogu reć da baš ne volim, onda je to ovaj grad, i s razlogom. Imam mnogo nadimaka. Da ne nabrajam sve, najvažniji su Keka i Tinkica.
Maturantica sam srednje medicinske škole, a kroz ove 4 godine, shvatila sam, premda sam to i oduvijek znala, da posao medicinske sestre nije za mene. Stoga želim, a i svim silama se trudim da upišem filozofski fakultet - psihologiju ili engleski i španjolski jezik. Nadam se da će mi se trud i učenje isplatiti i da ću uspjeti. Uvijek mi je bila želja biti doktorica, al na kraju je ipak prevladao racionalni dio mene i odlučih se za filozofski fakultet.
Ljudi koji me bolje poznaju znaju da sam dosta komplicirana osoba, u svakom pogledu. Jedan dio mene ćete upoznati čitajući moje posteve, a drugi dio...valjda ni ne trebate znat, dosta je prvi.
Još jedna stvar koju volim su jezici. I to je mnogima čudno budući da njima to šteka. Al ja ih obožavam. Pogotovo engleski i španjolski. I znam ih dosta dobro. No, još želim naučiti i francuski i znam da hoću samo dok nađem vremena.
Volim čitati knjige i, kad mi se neke zaista svide, ne prestajem čitat dok ne pročitam do kraja. Pa tako čak i ultra debelu knjigu pročitam za dva dana. Omiljena spisateljica mi je Tess Gerritsen i uživam čitajući njene knjige, koje nažalost, nisu sve izašle u Hrvatskoj, no nadam se boljim danima.
Eto toliko. Zasad.
Dobro sad, budući da je u modi pisat o frendovima, onda ću i ja (kud svi, tud i mali mujo) pa da krenem... Idu od Ž do A tako da ne idu po tome kolko kog najviše volim.
Tea: moja Picuša. Totalno okačena osoba i uvijek spremna za zajebavat se. Od nje se stvarno može očekivat svašta (u pozitivnom smislu). Čak i kad lupi ogromnu glupost uvijek je smješno. Zna bit naporna, no i to se preživi. Pico!!!
Mirela: Zvana Leluška. Moja susjeda, ujedno Ecina sestra. Super cura, pogotovo u onim našim šetnjama i vožnjama biciklom po nasipu pa guranja bajka uzbrdo
(al i to je za ljude). Poznajemo se već 9 godina i stvarno nam je super.
Mihaela: Moja žena. Iako ima još 5 žena uz mene. :D Volimo se zajebavat i totalno je kul i otkačena osoba. Jedna je od najboljih ljudi koje znam. Voli Kimija Raikonena i Finsku.
Margareta: S njom se nikad nisam pretjerano družila, a sad na kraju ovog trećeg razreda shvatila sam kako je ona fenomenalna osoba, iskrena i poštena i zaista mi je žao što se nismo družile. Kad bi imala priliku ponovo krenuti u srednju i popraviti neke greške, definitivno bi se družila s njom od početka.
Lucija: Cura koja sjedi samnom u klupi. Nakon premišljanja shvatih da mi ipak nije best frendica. Previše je kmezava i djetinjasta za mene i lako se naživcira što će joj u budućnosti donijeti jako, jako puno problema.
Kristina: Ona koja me voli štipat, škakljat (što boli), gnjavit, davit, prčkat po kosi, a opet ju tu stavim. Inače je dobra, no kad je uhvati žuta minuta, uvijek sam ja ta koja najebe. Damn.
Karolina: Cura iz Popovače. Od muzike sluša sve ono što ja ne slušam, no opet se dobro slažemo. Katkad zna biti vrlo iritantna (kad iam pms) i zna vrištat na uho, no sve se to da zanemarit. Jea Karolino.
Ivona: Micica. Spada mi u najdraže ljude u razredu, definitivno najduhovitija i najzabavnija. Otkačena je, voli se zabavljat i iskreno se veseli tuđoj sreći. Veoma je posebna i drago mi je što mi je prijateljica.
Eco: Moj best frend. Leluškin brat. Znamo se isto devet godina i za to vrijeme smo se jako sprijateljili pa se super zabavljamo kad smo vani. Lud je za igricama i crvenom bojom (razlog nećem otkrivat).
Dora: Moja naj frendica s neta. Ne znam šta bi bez nje i bez naših blesiranja na msn-u skupa s Đipalom. Poznaje me veoma dobro i mnogo bolje od ostalih osoba, valjda zato što provodimo toliko vremena zajedno. Poznajemo se i uživo te tako prijeđosmo onu granicu net prijateljstva i postadosmo frendice i uživo.
Don: Moj frend iz osnovne. U početku smo se mrzili no ubrzo se to promijenilo pa smo si postali super. Bio mi je jedan od najboljih frendova tih par godina. Dok se nije odselio nekoliko ulica dalje. No i dalje se družimo.
Brane:Moj najbolji frend s neta. Dugo je vremena prošlo dokad se nismo upoznali uživo, ali na kraju je to ipak uspjelo. Valjda ćemo idući put moći duže biti uživo. Jedan je od mojih najdražih ljudi s kojim se savršeno razumijem. Micica. Veliki je cajkaš i obožavatelj Cece...XD
Armin: Zvani Blinko. Moj susjed. Znamo se već devet godina i iako je u posljednjih godinu dana bilo znatnih promjena i dalje smo super. Zakon lik, obožava metal i svoju čupavu kosu (koju ja mrzim).
Ana: Šveđanka. Komplicirana osoba, često u bedu, al zato ima mene ako osjeti da mi neki problem treba reći i ako očekuje savjet.
Eto toliko o ljudima koji moj život čine boljim. Keep doing it!!
..................................................................
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, pazi na nj.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, izvrši ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, ne bježi od nje.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!
Majka Terezija
Moje omiljene mudre izreke:
- "Ne trudi se da što više posjeduješ, već da što više postigneš; jer ono što imaš, možeš u trenutku izgubiti, a ono što jesi ne može ti nitko oduzeti."
- "Svatko želi biti netko; nitko ne želi raditi na tome."
- "Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju."
- "Pesimista je optimista sa iskustvom."
- "Herojstvo je ocajnički postupak uplašenog čovjeka."
Ako je zeleno i kreće se: biologija,
Ako smrdi: kemija,
Ako ne funkcionira: fizika,
Ako je nerazumljivo: matematika,
Ako nema smisla: ekonomija i sociologija,
A sve zajedno čini: medicinu.
Pesimist vidi teškoću u svakoj prilici. Optimist vidi priliku u svakoj poteškoći.
Sir Winston Churchill
Ne vjeruj zato što je to mudrac rekao,
Ne vjeruj zato što je to uobičajeno mišljenje,
Ne vjeruj zato što je to zapisano,
Ne vjeruj zato što je to prorečeno,
Ne vjeruj zato što netko drugi to vjeruje,
Ali vjeruj sam onom što si sam prosudio da je istina.
Siddhartha Gautama Buddha
Kakva je čovjekova želja, takvo mu je i djelovanje. U skladu s tim kako djeluje takav i postaje.
Brihadaryka Upanišada
Za mudru osobu cijeli je svijet učitelj a za budalu je cijeli svemir pun neprijatelja.
Charaka
Život prihvaćam bezuvjetno. Većina ljudi traži sreću pod određenim uvjetima. Ali sreću možemo osjetiti jedino kad ne postavljamo uvjete.
Arthur Rubinstein
Iluzija je da izvanjski događaji imaju moć povrijediti vas. Nemaju. Vi ste taj/ta koji/koja im dajete moć da vas povrijede...
A. Mello
Jedini način da izbjegnemo greške je steći iskustvo.
Jedini način da steknemo iskustvo je činiti greške.
Čovjek s iskustvom
Ako niste spremni da se mijenjate svakog trenutka, nećete nikada spoznati istinu.
Vivekananda
Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe.
Sri Chinmoy
Nasljeđujemo rođake i tjelesne odlike i njih ne možemo izbjeći; no možemo birati odjeću i prijatelje, pa stoga dobro pripazimo da nam i jedno i drugo dobra pristaje.
Volney St. Reamer
Bol je neizbježna, patnja je, međutim, stvar izbora.
Drugi neće doći u iskušenje da viču ako im se ti obratiš šaptom.
Od stajanja na mjestu svaki korak je bolji.
Odlučnim izražavanjem naše volje, pred nama će se otvoriti mnoga zatvorena vrata.
Seyed Hossein Nasr
Ako želiš živjeti u miru moraš zaboraviti zlo koje ti je učinjeno i svako dobro koje si ti drugima učinio.
U svakom su čovjeku tri osobe: ono što misli da je;ono što drugi misle da je;i ono što zaista je.
Stvari ne vidimo kakve jesu nego ih vidimo kakvi smo mi.
Talmud
U sebi imaš sve što je potrebno. Koristi to slobodno umjesto što tražiš stvari izvan sebe.
Ma Tzu
Shvaćanje je sada, ne sutra. Sutra je daleko za lijeni um, tromi um, um kojega nije briga. Transformacija će se jedino desiti sada; revolucija je sada a ne sutra.
J. Krishnamurti
Zbog jedne riječi čovjeka često smatraju mudrim, a zbog jedne riječi često ga smatraju glupim. Uistinu moramo dobro paziti što govorimo.
Konfucije
Mjera je mentalnog zdravlja sklonost pronalaženja dobroga u svemu.
John M. Templeton
Kakve su ti uobičajene misli takva će biti i narav tvoje duše - jer misli duši daju boju.
Marko Aurelije
Ako si se zuputio prema cilju i putom počeo zastajkivati da kamenom gađaš svakoga psa koji zalaje na tebe, nikada nećeš stići na cilj...
F. M. Dostojevski
Naša najveća pogreška je naša preokupacija sa greškama drugih.
Khalil Gibran
Čovjek koji ne čita dobre knjige nema nikakve prednosti nad čovjekom koji ih uopće ne zna čitati.
Mark Twain
Djevojka upita svog decka: "Da li si zaljubljen u mene?" - On odgovori - Ne!
Ona ga pita: "Mislis li da sam lijepa?" - On odgovori Ne!
Ona ga opet pita: "Da li sam ja u tvom srcu?" - On odgovori Ne!
Na kraju ga upita: "Da te napustim, da li bi plakao za mnom?", a On opet odgovori Ne!
Okrenula se i veoma tuzna odlucila da ode od njega. On ju na to zagrli i kaze joj:
"Ja nisam zaljubljen u tebe - ja te volim!"
"Ja mislim da ti nisi lijepa - ja jednostavno mislim da si prekrasna!"
"Ti nisi u mom srcu - ti si moje srce!"
"Ja ne bih plakao da me napustis, ja bih umro zbog tebe!"
Ima dana kad me zaista ubije ova monotona svakodnevica. Možda su ti dani posljedica PMS-a ili sam tih dana naročito realna pa bolje percipiram (obratite pozornost na ovu riječ) stvari.
Uzmemo za primjer današnji dan, baš dan prakse.
Svakoga jutra nariktavam budilicu sat vremena prije vremena kako bih mogla još ostati ležati u toplom krevetu gledajući svakih 5 minuta na sat gledajući da ne zaspem. Onda se teškom mukom dižem (ne obraćajući pozornost na koju nogu) i psujem idućih nekoliko minuta i školu i praksu i Antu, jebo sebe. Nakon pola sata prenemaganja krenem na praksu i mama me ostavi kod rampe do bolnice.
Teškim korakom idem do interne tri promatrajući po tko zna koji put onu staru ispucalu cestu koja sigurno godinama nije obnavljana. Onda bacim pogled na zgradu kirurgije, meni omiljenu jer je najnovija. No, već se na bijeloj fasadi uočavaju crni flekovi tko zna koje etiologije budući da nikoga nije briga za to. Možda nekoga i je, no većini je to nebitno i ne žele se zamarati time. Kad bolje pomislim, ta zgrada je jedino što valja u toj bolnici. Ahhh, ta kirurgija.
Nakon prolaska pored dijalize (mala kuČica) dođem do stare zgrade interne koja, u sred zime, magle i mraka pored onog drveća ne odaje dojam zgrade bolnice već uklete kuće kojoj se ljudi ne usude prići već u njoj obitavaju duhovi. Moguće od nekih staraca, jer kraljevi sigurno ne bi boravili na takvom mjestu. Taj prizor sam čak s nekim i raspravljala no moje sjećanje me iznevjerilo pa se ne sjećam s kim.
Onda kao i obično, Ante radi torturu na odjelu, kao i svaki put. To već prelazi u naviku pa mi je to već normalno. Normalno je slušat njegova zanovijetanja, žaljenja i kokodakanja da ništ ne znamo i ne učimo.
Na kraju jedva dočekam kraj prakse i tijekom cijelog dana u školi ponavljam: „Ja bi išla kući spavat, ja bi išla kući spavat, ja bi išla kući spavat...“ Onda mi te riječi odzvanjaju u ušima poput hipnoze i jedva dočekam da odem kući spavat. Da.
I tako stalno. Ima li tu gdje razlike? Izlaza iz ove monotonije? Odgovor možemo naći duboko u sebi. (obratimo pozornost na nelogičnost ove rečenice).
Ali, ajde de (kak moja mama veli), danas sam bila na gastroskopiji. Jedva sam dočekala da i ja dođem na red i odem tamo. Tako sam nekih pola sata dok nisu došle sestre slušala razgovor dviju starijih žena, dok je neka mlađa, cca 40 godina, samo sjedila i gledala u njih. Bake su bile vrlo pričljive tako rano ujutro makar im se razgovor sastojao od njihovih uzroka dijabetesa. Jedna zbog gubitka muža, a druga zbog neznanja gdje joj je sin. I tako uživljene u priču, moradoh ih napustiti jer sestre dođoše.
Pa nakon tračanja neke sestre koja krade kavu i neke poletne doktorice unatoč njenom cjelodnevnom boravku na poslu, mene poslaše na patologiju i po neku sol u kuhinju iza nekih željeznih vrata (obratimo pozornost na vrata). Mene, tako zbunjenu, poslaše samu. Stoga pukom srećom nađoh patologiju i nakon zajebavanja neke umišljene sestre naočala oblika sločnog Tariku Filipoviću, žarko crvenim ružem namazanih usana, šarenih čarapa i suknje, koja se naizgled činila kao da ide na neku modnu reviju, a ne da je na poslu, odem tražit famozna željezna vrata i neku sol koju zaboravih za šta služi. Nakon desetominutnog kruženja i susreta s Čučkom i Ivonom (koji isto ne znaju), vratim se na odjel i kažem sestri da nisam našla vrata. Ona ponovno pojasni gdje su i ja kažem da mi je jasno iako nije bilo. Stoga se ponovno zaputih u potragu sa svježe obučenom zelenom pelerinom do poda koju mi je sestra uvalila. Sama sam sebi bila glupa, a kamoli tek ostalim ljudima. Nakon ponovnog susreta s Ivonom i Čučkom (koji su se pak previjali od smijeha radi mog ne snalaženja u vremenu i prostoru za vratima, i radi moje pelerine do poda), opet sam krenula kružiti. Znala sam da neću naći ta vrata ali svejedno. Stoga sam se na povratku premišljala šta ću reć sestri kad se po drugi put vratim bez glupe soli za endoskopiju. No, srećom, ona je samo rekla: „Nema veze.“
Onda smo krenuli s gastroskopijom i jednom kolonoskopijom koju nisam stigla do kraja pogledati jer je predugo trajala (doktorica nije mogla skrenut jer je crijevo bilo presfrkano).
I, onda sam saznala da ona mlađahna žena od četrdesetak godina koja je samnom šutila i gledala one bake na početku, ima karcinom kolona. Sestre i doktorica su izražavale žalost jer ne vole kad mlađi ljudi imaju rak, a men je tek tad sinulo da je to ona.
No, pitanje za milijun kuna:
->Gdje su ona nesretna limena vrata koja ja nisam mogla naći?
Ovu frazu spomenusmo par tjedana prije na engu iako ju ja još otprije znadoh. I baš mi je kul i dubokoumna budući da mi u hrvatskom jeziku nemamo neku tako deep frazu poput ove. Inače uvijek kad ju netko spomene ili čujem negdje, uvijek zamislim kako bi izgledao moj memory lane. I znam. Lijepi smeđi putić okružen zelenom travom i u hladovini drveća. I tu se nalazi klupica, obično uvijek prazna, izgleda da nitko neće sjest. Razlog se ne zna, al vjerojatno zato jer je to moje sjećanje i moj memory lane. A ja ovak škrta. Nema! Buaha. Nacrtala bi vam tu svoju viziju kad bi ja zapravo znala crtat, ali ne znam, pa ćete ostati uskraćeni te ljepote.
Onda sam se tak uvatla prisjećat se stvari iz prošlosti i uvidjeh kolko su se ljudi promijenili i koliko su drukčiji danas nego prije. Uzmimo primjer moj život u Petrinji. Živjeli smo u kući, blesava je adresa bila, da, a pored nas su živjeli neki starci i njihov je unuk stalno bio kod njih. Onda smo moj blesavi brat i ja uvijek išli kod njih da se igramo. I glupi kao i inače, zamijenili smo naše plastične zaubermaher tačke za neki glupi autić tog malog. Zapravo, autić je bio baš kul, prije da je to autetina, ne autić. I bio je na daljinski, samo što u mom vlasništvu nije radio dulje od tjedan dana, kao i sve ostalo što je bilo na daljinski. No, onda kad sam sutradan pitala malog šta je radio s tačkama, on je hladno odgovorio: „Pa dao sam svinjama da pojedu.“ I ja sam na to doslovno popizdila i htjela ga počupat, no bilo je jednostavnije tužiti se mami. Ali, tačke svejedno nisu vraćene niti su ih svinje povratile.
Danas mi je smiješno koliko sam bila blesava, ali onda su mi takve stvari predstavljale problem i tugu. I dok sam bila mala, uvijek sam bila tužna radi gubitka neke materijalne stvari, makar to bila i igračka. Onda sam s vremenom malo sazrela i shvatila da materijalne stvari, ma koliko vrijedne bile, nisu zaslužile tugovanje. Shvatih da je sve prolazno. Pa bih se trebala bojati onoga čega se boji većina ljudi: gubitka najbližih. No i ljudi su prolazni kao i sve ostalo. Danas – sutra ću ja tugovati za nekim, a kasnije će netko tugovati zamnom. Hope so. Valjda će.
Ovo je još jedna stvar koju sam jako volila kao mala. Kad sam god šetala s nekime i ugledala to potrčala sam i povikala: „Baja, baja!!“ I puhnula.
Kako je lijepo biti dijete. Šteta što vrijeme ovako brzo prolazi.
Već par dana nekako automatski otvorim word s namjerom da ću napisati post. Pa stanem i gledam u prazan papir. Gledam, i ne dolaze ideje. Onda skužim kak je fino gledat u ovak bijeli papir pa kvalitetno utrošim idućih 5 minuta promatrajući ga. No, danas odlučih pokvariti tu čudesnu bjelinu s nekolko ne toliko čudesnih rečenica.
Pa tako danas, shrvana teškom bolešću i dosadom, odlučih malo prokopat po kul ali i onima manje kul blogovima. I onda vidim da ima jako puno ljudi koji znaju super pisat. I onda napišu dvije tri riječi u cijelom postu i onda to ispadne tolko kul i zadivljujuće da jednostavno pomisliš: čemu komplicirat dugačak post kad i jako kratak može biti kul? No, u mom slučaju, zašto da bude jednostavno kad se može zakomplicirat? Yeah, that's me. Unfortunately.
Onda, činjenica kako bolest (u mom slučaju gripa) mijenja ljude, dokaz je da sam ja neki dan na CMC (Croatian Music Channelu) slušala pjesmu moja domovina. Da, da, to je ona još od rata i pjeva ju hrvatski band aid...I ne samo da sam ju slušala...Čak je mojoj ludoj glavi bila dobra pa bi i zapjevala da sam imala glasa jer me grlo boljelo. U svakom slučaju, fala Bogu na grlobolji u tom trenutku. Ali, the worst part is...Slušala sam i onu blesavu pjesmu Lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku...od tko zna koga, never mind. Bitno je da sam ja glupača to slušala. I opet, grlobolja je spasila stvar od toga da i to zapjevam.
Svakog dana mislim na tebe
Slušam vijesti, brojim korake
Nemir je u srcima, a ljubav u nama
Ima samo jedna istina
Svaka zvijezda sija za tebe
Kamen puca pjesma putuje
Tisuću generacija noćas ne spava
Cijeli svijet je sada sa nama.
Moja domovina, moja domovina,
Ima snagu zlatnog žita,
Ima oči boje mora,
Moja zemlja Hrvatska.
Vratit ću se moram doći, tu je moj dom,
Moje sunce, moje nebo.
Novi dan se budi kao sreća osvaja
Ti si tu sa nama.
Da, da... lijepo to zvuči, samo kad bi to bilo istina za moje mišljenje o Hrvatskoj.........
Evo, budući da je ovaj post napisan samo tako, da nešto bude napisano budući da nije dugo, završit će se blesavo kao što je i počeo. Pa vam evo jedna blesava slika. Zapravo, ona sama po sebi nije blesava, neg sam blesava ja što ne jedem zdravu hranu. Beljjjjjjj.
Napokon sam našla vremena među svojim dangubljenjem i sjela se pa pogledala film Anatomija 2, inače kod nas seljaka prevedeno kao Bolnica smrti. No, nećem sad pljuvat po našim stalnim debilnim prijevodima jer sam zaključila da smo beznadan slučaj na svim područjima pa tako i u onim banalnim – prijevodima filmova i serija. Jednostavno nam nije suđeno. Šta je, tu je.
I film mi se užasno svidio jer pokazuje kako pretjerana ambicioznost i želja za uspjehom mladih doktora završava tragičnim gubitkom svega, pa čak i života. Neki ljudi se jednostavno ne znaju kontrolirati kada dobiju moć u svoje ruke i onda to krene lošim putem. I to je u ovom filmu prikazano na dobar način. Možda medicina nije za svakoga. Postoje neki ljudi koji ju vole i koji se mogu snaći u tom poslu i koji mogu razumjeti sam pojam riječi medicina i sve što ona sadržava. Meni se to čini toliko fascinantno već dugo vremena ju volim. I sad je ta ljubav prema njoj veća nego ikad, a strah od neuspjeha na upisu na faks isto tako.
Možda bi mi bilo lakše da volim nešto drugo, ali ne volim. Druga zanimanja izgledaju užasno dosadno pored medicine. Ona mi se čini najprivlačnijom, njboljom i najposebnijom. Možda zato što pomaganje ljudima i liječenje bolesti daju određeni mir i zadovoljstvo koje samo neki plemenit čin može donijeti. Želim biti doktorica.
* * *
Nešto u posljednje vrijeme često pišem postove. Rekli bi neki: Počet će padat čekići. Al ipak neće. Čim nema snijega, nema ni ičega drugog. I opet imam ideju za drugi post. Ali će pričekat za objavljivanje. Kažem, prečesto je.
I za kraj, evo slike ovog filma. To je grupa doktora (ova ženska je najluđa) a ovaj koji je u crvenilu je glavni.
Budući da su me neke osobe navele u nekom sranju za napisat 5 stvari o sebi moram. Dva puta. Znači, deset stvari. Al ću poduplavat brojeve pa ću po dva od svakog broja. Uglavnom. Kompliciram. Here you go:
1. Roditelji su mi se rastali kad sam imala 7 godina. Rastava me nije uopće pogodila i bilo mi je super to što su se rastali. I još uvijek je. Jednostavno mi roditelji nisu jedno za drugo.
1.Dok sam išla u prvi osnovne, živjela sam u jednoj kući u Petrinji. Više se ni ne sjećam toga i ne znam ni da li sam uopće voljela tamo biti. Samo znam da smo imali psa kojeg sam ja jako voljela, al je za vrijeme našeg ljetovanja otišao i nismo ni znali što je na kraju s njim bilo.
2.Kad sam se u drugom osnovne preselila u Sisak i krenula u drugu osnovnu školu bila sam jako u bedu jer mi je nedostajao stari razred, stara škola i stara učiteljica. Toliko su mi falili da sam svaki dan plakala mami da me vrati u onu školu ali ona nije htjela. Još i dan danas mislim kako bi sve bilo bolje da sam ostala u onoj školi.
3.Novi razred iz osnovne nikako nisam prihvaćala. Družila sam se samo s jednom polovicom razreda a s drugom nisam. Uvijek sam imala bolje prijatelje sa strane, a ne iz razreda.
3.Od petog osnovne znala sam da ću upisat medicinsku školu i onda medicinski fakultet. Od malih nogu sam željela postati doktorica, a sada to želim još više. U to vrijeme ljudi me nisu ozbiljno shvaćali i mislili su da ću se ja predomisliti, no tek sada vide da nisam i to im se obilo o glavu.
4.Jedva sam dočekala početak srednje škole i kad je krenula bila sam neizmjerno sretna. Dobila sam razred koji je nebrojeno puta bolji od onog iz osnovne i to mi je bio najveći gušt srednje škole.
4.U osnovnoj nisam bila odlična učenica, već sam prolazila s solidnom četvorkom. U srednjoj imam skoro sve petice i kolegama iz razreda je nepojmljivo kad kažem da nije uvijek bilo tako. Nasuprot tome, ljudima iz osnovne je nepojmljivo da ja u srednjoj prolazim s 5.
5.Užasno sam tvrdoglava osoba. Kad mi netko kaže da opišem sebe u 5 riječi ja ne znam ništa osim tvrdoglava. A to je i najveća istina. Katkad je ta tvrdoglavost korisna, katkad nije. Ništa nije dobro u svim slučajevima.
5. Ono čega se u životu najviše bojim su pauci. Sami pogled na sliku pauka u meni izaziva strah i odmah osjećam kao da po meni nešto gmiže. Jednom prilikom sam zbog pauka vrištala iz sveg glasa da je susjeda sa gornjeg kata došla da vidi šta je samnom i srećom, ubila pauka.
Eto to je to. Odjednom me puklo nešt pa sam se sjetila šta ću sve napisat. Rijetki su ti slučajevi ali ipak ih ima. Nisu skroz iskorijenjeni. Eto toliko.
Reklo bi se da moj tata spada u čudne ljude: sa 50 godina trči, igra košarku, čita knjige, zanima ga parapsihologija i joga. A parapsihologija i joga su uvijek bile predmet mog sprdanja, kao i njegove vježbe joge. Čim krene o tome pričat ja uvijek otiđem iz sobe ili ga pošaljem da ode davit brata. Na to je on reagirao minutnim durenjem koje je ubrzo prošlo.
I tako na praksi nakon 4 napravljena kreveta s Kežmanom, on me odvuče u sobu nekih triju žena. Jedna od njih, naizgled zdrava, kaže: „Ajde, ajde, djeco, samo se vi tu sakrijte, ne dajte vi da on (Ante) vama da nešto da radite, ionako ste vi umorni“. Pa u trenutku pomislim: „Bože, zašto nisu svi bolesnici ovako fini?“. I tako smo jedna cura i ja u toj sobi ostale dobrih sat i pol sa tom ženom. Naizgled zdrava, no ima metastaze u probavni trakt. I onda nam je pričala o tome kako doživljava svoju bolest i naprosto sam se zapanjila kako netko može imat toliko pozitivan i optimističan stav što se tiče toga. Kaže da na načelu vizualizacije zamišlja kako ona tjera raka iz sebe i mnoge druge stvari. Većina bolesnika misli da će i tak i tak umrijeti pa da se ne vrijedi uzalud truditi. Ali ona ne. Zato mi je na neki način najbolja pacijentica koju sam ikad srela. I bavi se parapsihologijom i jogom. I onda nam je pričala o tome. Naprosto je čudesno kako je ta parapsihologija zanimljiva i u njenoj priči toliko realistična te mi se i samoj to učinilo super. Frendica i ja smo ju samo slušale i nismo propuštale nijednu riječ.
Onda je počela opisivat Antu kao niskokarakternu osobu zbog njegova grubog i lošeg pristupa kako učenicima, tako i pacijentima. Ja sam uvijek ljude dijelila na dvije vrste: površni i oni koji vrijede truda. Nije neka podjela ali meni je ta bila važeća. I više je onih površnih nego onih koji vrijede truda, nažalost. No, Ante kao takav, potpuno odgovara opisu niskokarakternih. Sve želi sam napraviti, viče na druge i misli da je on više vrijedan od nas. No, zapravo želi prikriti svoje neznanje o mnogim stvarima i ne želi da ljudi misle da je on glup. A to je zapravo i jedino što je. Glupan. On je jedna od mnogih osoba koje se tako ponašaju. Nije ni prvi ni zadnji. A ni jedini.
I tako mnogo naučismo od te žene. Da mi je itko ikada rekao da ću vjerovat u to počela bi se davit (od smijeha, naravno, da ne bi šta drugo pomislili).
Zapravo, nikad se nisam ni potrudila poslušati tatu ni u kojem trenu. Uglavnom okrenem glavu. Možda bi bilo drukčije da sam ga slušala. Ali nisam. Tuka.
