subota, 24.02.2007.
Kroz moj život...
Katkad se pitam što je to što bi me u životu trebalo voditi. Koju bi mjeru u svemu trebala slijediti? Koji stav bi trebala zauzeti? I kad ću jednom morati povući crtu na kraju svog života, kakav bi rezultat željela dobiti?
I kad malo razmislim, ono što me najjače vuče kao pravo rješenje jest - proslaviti Boga svojim životom. Da, željela bi da se On kroz svaku moju riječ, kroz svako moje djelo, pa i kroz najmanji pozdrav svakom čovjeku može proslaviti. Želim živjeti Njegovu riječ, želim živjeti onako kako nas je On naučio, kako nam je pokušao objasniti da živimo.
I ništa me ne bi više razveselilo od toga da ću jednom kad shvatim da je svemu ovozemaljskome kraj, biti sigurna da sam ga proslavila. Onako kako On zaslužuje. On koji je došao na zemlju, On koji je prihvatio umrijeti za mene ovakvu slabu, koji me ljubio prije no što je ovaj svijet znao za mene i koji me još uvijek ljubi, da ga proslavim na način koji bi Njegovo srce učinilo radosnim.
Htjela bi da se kroz moj život uistinu proslavi. Kada pričam sa ljudima, kada im dajem riječ utjehe ili kroz jednostavan razgovor, željela bi da ljudi u meni prepoznaju Njegovo djelo. Želim biti oruđe u Njegovim rukama. Ako nečije srce treba približiti Njegovom svjetlu, želim biti ona koja će s ljubavlju maknuti zavjesu i pokazati nekome to svjetlo. Želim biti ona koja će bez obzira na sve, bez obzira na svijet koji me neće uvijek prihvaćati, želim biti ona koja će kraj svakog čovjeka proći otvorena srca i nikad ubrzana koraka. Makar taj usporeni korak značio i mogućnost da me taj netko lakše baci na tlo.
Želim biti ona koja će ljubiti i one manje drage ljude. Koja će prihvaćati one ljude koji će joj bez problema nanijeti zlo, one koji će se veseliti mom neuspjehu, one koji nikada neće biti zahvalni za moju pomoć. I to tako da budem i dalje uz njih kad bude trebalo, i to tako da ću uvijek oprostiti, i to tako da ću uvijek iznova pomagati. Tu mi se javlja jedna predivna misao Majke Terezije. Ako pogledaš bolje, na kraju, ipak je sve to između tebe i Boga, nikad nije ni bilo između tebe i njih!
Znam da sam se dosad trudila tako živjeti. Ali milijun puta sam posrnula. Nisam znala ljubiti onoga koji mi nije bio tako drag, nisam znala potpuno oprostiti onome koji me povrijedio, nisam znala uvijek pomoći potrebnome. Zaboravljala sam da bi mi na prvome mjestu trebalo biti Isusovo lice moga srca.
I ove Korizme želim tu poraditi na sebi. Želim se tu mijenjati na bolje. Želim da mi već jednom On zauzme prvo mjesto, ali u svemu. Kao Prijatelj i Bog. To može sve promjeniti. Želim svako dobro djelo dragih ljudi pretočiti u Njegovu zaslugu i Ljubav. Želim svaki prijateljski zagrljaj gledati kao izlijevanje Njegove brižnosti. I želim svaku ružnu riječ, svaki težak dan, svaku nezahvalnost, svaki neuzvraćeni pogled ljubavi, prihvaćati kao križ na svoja leđa. I odnijeti ga s vjerom, hrabrošću i ljubavlju do svoga brda.
Na kraju krajeva, naći će se neki Šimun koji će biti tu za mene i koji će ga katkad ponijeti za mene. Naći će se neka Veronika koja će s brižnošću pružiti rubac kojim ću moći obrisati suze. Zašto onda tako teško prihvaćamo svoje životne patnje? Pa zar nam Otac nije već jednom pokazao da svoje dijete nikad ne prepušta samo sebi?
Blagoslovljena je staza kojom kročimo ako Nebo na nju baca sjenu križa. Jer to je jedina staza do Uskrsnuća. Isus nam je to svojim životom potvrdio, a potvrđuje nam i dan danas u našoj svakodnevnici.
Ako tko hoće ići za mnom,
neka se odreče samog sebe,
neka svaki dan uzme križ svoj
i neka me slijedi.
(Lk 9, 22-25)
- 00:51 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
utorak, 20.02.2007.
Kada bi mi ostalo...
... još samo mjesec dana života...
Pitate se možda otkud sad ovo? ;) Pa... recimo da mi je to sinoć zalutalo u misli pa htjedoh podijeliti s vama. Prije nekoliko mjeseci počela sam moliti jednu molitvu (ako je tko čuo - 7 molitvi sv. Brigite...). Isus je sv. Brigiti obećao velike milosti za onoga tko će tu molitvu moliti 12 godina. Jedna od njih je ova.
"Osoba će mjesec dana ranije imati
spoznaju o svojoj smrti."
Ne, nisam imala spoznaju o svojoj smrti... :) Nego, sinoć dok sam to molila, sjetila sam se te obećane milosti. I uhvatio me neki strah. Ma ne bojim se ja ništa više smrti od nekog drugog čovjeka. Nego, kad vam se obeća da ćete imati spoznaju o smrti mjesec dana prije. Nekako ipak neki čudan osjećaj probudi se u vama.
Ali brzo me taj osjećaj prošao. Krenule su misli, što bi bilo kad bi bilo... Da spoznam da ću za mjesec dana umrijeti. Što bih učinila? Što bih za to vrijeme još činila? S kime bih se trudila provesti vrijeme?
Prvo sam se sjetila dragih ljudi. Kada bih otišla negdje tamo gore, ipak bi mi oni koji su bili tu kraj mene najviše nedostajali. I ovako bi više vremena voljela posvetiti onima koje volim. Kad bih znala da ih za mjesec dana više neću svaki dan imati kraj sebe, vjerujem da bi sve bilo drugačije. Što opet nije baš pohvalno. Jer unatoč svemu, umrijeti mogu i za pet minuta, i za pedeset godina. Nije moje da si određujem kad ću kome posvetiti koje vrijeme. Ali slab sam čovjek i na to često zaboravljam.
Voljela bih provesti to vrijeme s mojom obitelji.
Voljela bih sestri pomoći oko svake zadaće, voljela bih joj moći pomoći. Voljela bih saslušati svaku njezinu pripremu za izlaganje referata u školi. Voljela bih više puta otići s njom u grad, na sladoled, u kino. Voljela bih se više zezati s njom. Voljela bih više biti tu za nju. Baš kao prava starija sestra.
Voljela bih više vremena provesti i s mamom. Voljela bih voditi više razgovora s njom, uz popodnevne kavice... Voljela bih češće ići s njom do jezera biciklom ili baj fut :) Voljela bih joj biti bolja kćer. Voljela bih ju češće činiti sretnijom. S malim stvarima, a koje bi njoj puno značile.
Voljela bih i više se posvetiti tati. Voljela bih češće pogledati s njim koju nogometnu utakmicu. Voljela bih češće zaigrati s njim košarku jedan na jedan. Voljela bih češće znati odgovor na pitanja u Najslabijoj karici, jer znam da je tad ponosan na mene i da ga to čini radosnim. Voljela bih mu biti doista bolja kćer :)
Osim obitelji, voljela bih svoje vrijeme provesti i sa svojim dragim prijateljima. Voljela bih kad bi za svakoga od njih pronašla uvijek vremena za kavu. Kad bi mogli vrijeme pretvoriti u vječnost, sjesti negdje i pričati i smijati se do mile volje :) Voljela bih se češće čuti sa svima njima. Voljela bih uvijek biti tu za svakoga od njih. Voljela bih kad bi one u nekim daljim krajevima mogla češće vidjeti, kad bi ih mogla posjetiti, kad bi oni mogli češće posjetiti mene. Voljela bih češće darovati im tople riječi, iskreni osmijeh i čvrsti zagrljaj. I pogled pun ljubavi. Voljela bih kad bi to uvijek znali prepoznati kako bi im uvijek donijelo blagoslov.
Eto, to su vam neke misli koje su mi se javile dok sam razmišljala o mojih tzv. posljednjih mjesec dana života. Ali kao što vidite pisala sam - voljela bih. Pisala sam u budućnosti. Jer vjerujem da ona stoji uvijek ispred mene. Dok god se ne prelije u prošlost i lijepe i manje lijepe uspomene. I pisala sam u budućnosti, jer sam još uvijek ovdje. I mogu mijenjati to što želim mijenjati. Možda ne mogu vrijeme pretočiti u vječnost, niti maknuti zemaljske ograničenosti, udaljenosti... Ali ono što je u mojoj mogućnosti, zašto to ne bi moglo biti bolje.
Ne treba čovjek čekati spoznaju o posljednjih mjesec dana života da bi se krenuo mijenjati. Život mu stalno stoji na raspolaganju. A naposljetku, život je da se - živi.
Kad sam prvi put pročitala one milosti, pa tako i tu o toj spoznaji, bila sam malo sumnjičava. Tolike milosti u zamjenu za jednu molitvicu. Ali sumnjičavost je tu da se ruši istinskom vjerom. A s vjerom se milost slijeva poput slapa u naše živote.
I koliko god da me malo strah i da mi se javi čudan osjećaj kad se sjetim da bih mogla dobiti spoznaju o svojoj smrti mjesec dana prije, unatoč svemu tome, voljela bih to doživjeti. Umrijeti ćemo svi, ovako ili onako, prije ili kasnije. Kraj nam je svima jednak. Zar bi se onda trebala plašiti te milosti? Znati mjesec dana unaprijed za svoju smrt. Velika je to milost. Milost koja može promjeniti čovjeka. Prilika s Neba da završimo ovaj život kako najbolje znamo. I krenemo radosni i mirni tamo otkuda je prilika i stigla :)
- 00:12 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
subota, 10.02.2007.
Želim biti...
Svi znate kako je drugi mjesec koban za nas studente. Prikovani za stolice pokušavamo dotaknuti granice izdržljivosti, strpljivosti, koncentracije... Neki više, neki manje uspješno. Ovih dana razmišljam o tome kako sam zapravo sretna zbog toga. Što imam prilike studirati ono što najviše volim, što imam prilike biti tu gdje jesam. Koliko god mi se katkad činilo nemoguće i teško, pomisao na to da je sve moglo drugačije i ružnije ispasti daje mi snagu i volju za trud.
I što će biti nakon toga? Nakon tih pet (ili više :)) godina studiranja, tražit ću posao, a ako ga nađem, čak ću i početi raditi :) Poslije treće godine morat ću izabrati jedan od pet ponuđenih smjerova - Fizička geografija s geoekologijom, Prostorno planiranje i regionalni razvoj, Baština i turizam, Geografski informacijski sustavi i Nastavnički studij geografije. Prvo sam bila uvjerena kako je Prostorno planiranje ono najbolje, možda bi to bio najunosniji posao, možda bi mi čak kolegiji vezani uz to najbolje išli. Onda me lupilo ovo predzadnje. To bi me možda najviše zanimalo. Trenutno me drži ovo zadnje. Da, u zadnjih pola godine, već sam tri puta promjenila izbor. Vjerojatno zbog toga što još ne mogu ni znati što svaki od tih smjerova znači i sa sobom nosi - u bilo kojem smislu.
Što se tiče Nastavničkog studija, to me u zadnje vrijeme jako vuče, nekako mi se čini da bi se tu najpotpunije ostvarila. Rad sa djecom, onom manjom i većom, koliko god bio naporan, mislim da u sebi nosi više lijepih nego ružnih stvari. Od malena sam se voljela igrati učiteljice. Tako sam sestru naučila matematiku i hrvatski za prva dva razreda sigurno, prije no što je krenula u školu :) Voljela bi se ujutro buditi znajući da idem u neku školicu (jedna me posebno privlači, ali o tom potom...), da ću ulaziti u zbornicu razgovarajući s ostalim kolegama, zatim uzimati imenik i ulaziti u razred pozdravljajući učenike, a onda početi i sa nastavom. Ne bi samo poučavala, poučavala bih baš ono što najviše volim - geografiju. Jednom ću vam reći i zašto baš geografiju.
Svjesna sam da to zanimanje ima i ružnih strana. Sigurno to sve ne bi moglo biti tako savršeno. Možda bi teškog srca ulazila u zbornicu zbog kolega koji ne bi bili baš onakvi kakve sada sanjam. Možda ne bi ni u razred ulazila s nekim dobrim osjećajem. I na kraju krajeva - možda se tu ipak ne bi mogla ostvariti na pravi način. O plaći da ne govorim :)
Ali opet mi ima nešto posebno u tom zanimanju. One meni drage učiteljice i profesore uvijek sam posebno cijenila. Mislim da sam inače dosta strpljiva osoba, koja će se davati kada je to potrebno. To je samo moje mišljenje. Jedna od presudnih činjenica koje bi me mogle povesti u smjeru profesorice :)
Eto, vrijeme je ispitnih rokova, pa su i razmišljanja nekako u tom smjeru. Nije mi isto učiti, truditi se za nešto kada nemam nikakvog cilja. Kada uzimam neku skriptu znajući da ju moram naštrebati i dobro napisati ispit. I kada uzimam skriptu znajući da ju moram dobro naučiti kako bi jednom postala ono što želim, kako bi radila ono što volim, i kako bi možda svoje znanje mogla prenositi drugima. To je zapravo najposebniji osjećaj u svemu tome.
Ne volim baš onaj osjećaj kada znam da se moram prisiliti učiti, osobito one kolegije koji mi baš nisu sasvim dragi i zanimljivi. Ali nije da ne volim učiti. Ono što volim i što me zanima, često ću rado primiti u ruke. Stvar je u tome što sebi ne dopuštam da mi učenje uzima cjelokupno vrijeme, čak ni u vrijeme ovih ispitnih rokova. Vjerojatno je to zato što imam dar da mogu prilično brzo naučiti ono što trebam. I što nisam jako živčano biće, pa uspijevam zadržati donekle mir i staloženost prije samih ispita.
I tako podijelih ja s vama i ova moja razmišljanja vezana uz moj sadašnji i budući posao ;) Vrijeme će nadam se pokazati koji od onih smjerova je pravi za mene. Ono jedino bitno mi je da se ostvarim u tom poslu. I jedna misao koju je podijelila s nama profesorica iz geografije iz moje srednje škole. Izaberite zanimanje koje ćete voljeti. Jer zamislite da se svakog jutra budite sa grčem u želucu znajući da morate ići raditi posao koji vam nije drag. Kada nam je to rekla, mnogi u razredu su se zamislili nad svojim izborima. A ja sam u tom trenutku postala sigurna da ono što doista želim - jest upisati Geografski odsjek PMF-a ;)
- 01:45 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
