Marketing
Kada bi mi ostalo...
... još samo mjesec dana života...
Pitate se možda otkud sad ovo? ;) Pa... recimo da mi je to sinoć zalutalo u misli pa htjedoh podijeliti s vama. Prije nekoliko mjeseci počela sam moliti jednu molitvu (ako je tko čuo - 7 molitvi sv. Brigite...). Isus je sv. Brigiti obećao velike milosti za onoga tko će tu molitvu moliti 12 godina. Jedna od njih je ova.
"Osoba će mjesec dana ranije imati
spoznaju o svojoj smrti."
Ne, nisam imala spoznaju o svojoj smrti... :) Nego, sinoć dok sam to molila, sjetila sam se te obećane milosti. I uhvatio me neki strah. Ma ne bojim se ja ništa više smrti od nekog drugog čovjeka. Nego, kad vam se obeća da ćete imati spoznaju o smrti mjesec dana prije. Nekako ipak neki čudan osjećaj probudi se u vama.
Ali brzo me taj osjećaj prošao. Krenule su misli, što bi bilo kad bi bilo... Da spoznam da ću za mjesec dana umrijeti. Što bih učinila? Što bih za to vrijeme još činila? S kime bih se trudila provesti vrijeme?
Prvo sam se sjetila dragih ljudi. Kada bih otišla negdje tamo gore, ipak bi mi oni koji su bili tu kraj mene najviše nedostajali. I ovako bi više vremena voljela posvetiti onima koje volim. Kad bih znala da ih za mjesec dana više neću svaki dan imati kraj sebe, vjerujem da bi sve bilo drugačije. Što opet nije baš pohvalno. Jer unatoč svemu, umrijeti mogu i za pet minuta, i za pedeset godina. Nije moje da si određujem kad ću kome posvetiti koje vrijeme. Ali slab sam čovjek i na to često zaboravljam.
Voljela bih provesti to vrijeme s mojom obitelji.
Voljela bih sestri pomoći oko svake zadaće, voljela bih joj moći pomoći. Voljela bih saslušati svaku njezinu pripremu za izlaganje referata u školi. Voljela bih više puta otići s njom u grad, na sladoled, u kino. Voljela bih se više zezati s njom. Voljela bih više biti tu za nju. Baš kao prava starija sestra.
Voljela bih više vremena provesti i s mamom. Voljela bih voditi više razgovora s njom, uz popodnevne kavice... Voljela bih češće ići s njom do jezera biciklom ili baj fut :) Voljela bih joj biti bolja kćer. Voljela bih ju češće činiti sretnijom. S malim stvarima, a koje bi njoj puno značile.
Voljela bih i više se posvetiti tati. Voljela bih češće pogledati s njim koju nogometnu utakmicu. Voljela bih češće zaigrati s njim košarku jedan na jedan. Voljela bih češće znati odgovor na pitanja u Najslabijoj karici, jer znam da je tad ponosan na mene i da ga to čini radosnim. Voljela bih mu biti doista bolja kćer :)
Osim obitelji, voljela bih svoje vrijeme provesti i sa svojim dragim prijateljima. Voljela bih kad bi za svakoga od njih pronašla uvijek vremena za kavu. Kad bi mogli vrijeme pretvoriti u vječnost, sjesti negdje i pričati i smijati se do mile volje :) Voljela bih se češće čuti sa svima njima. Voljela bih uvijek biti tu za svakoga od njih. Voljela bih kad bi one u nekim daljim krajevima mogla češće vidjeti, kad bi ih mogla posjetiti, kad bi oni mogli češće posjetiti mene. Voljela bih češće darovati im tople riječi, iskreni osmijeh i čvrsti zagrljaj. I pogled pun ljubavi. Voljela bih kad bi to uvijek znali prepoznati kako bi im uvijek donijelo blagoslov.
Eto, to su vam neke misli koje su mi se javile dok sam razmišljala o mojih tzv. posljednjih mjesec dana života. Ali kao što vidite pisala sam - voljela bih. Pisala sam u budućnosti. Jer vjerujem da ona stoji uvijek ispred mene. Dok god se ne prelije u prošlost i lijepe i manje lijepe uspomene. I pisala sam u budućnosti, jer sam još uvijek ovdje. I mogu mijenjati to što želim mijenjati. Možda ne mogu vrijeme pretočiti u vječnost, niti maknuti zemaljske ograničenosti, udaljenosti... Ali ono što je u mojoj mogućnosti, zašto to ne bi moglo biti bolje.
Ne treba čovjek čekati spoznaju o posljednjih mjesec dana života da bi se krenuo mijenjati. Život mu stalno stoji na raspolaganju. A naposljetku, život je da se - živi.
Kad sam prvi put pročitala one milosti, pa tako i tu o toj spoznaji, bila sam malo sumnjičava. Tolike milosti u zamjenu za jednu molitvicu. Ali sumnjičavost je tu da se ruši istinskom vjerom. A s vjerom se milost slijeva poput slapa u naše živote.
I koliko god da me malo strah i da mi se javi čudan osjećaj kad se sjetim da bih mogla dobiti spoznaju o svojoj smrti mjesec dana prije, unatoč svemu tome, voljela bih to doživjeti. Umrijeti ćemo svi, ovako ili onako, prije ili kasnije. Kraj nam je svima jednak. Zar bi se onda trebala plašiti te milosti? Znati mjesec dana unaprijed za svoju smrt. Velika je to milost. Milost koja može promjeniti čovjeka. Prilika s Neba da završimo ovaj život kako najbolje znamo. I krenemo radosni i mirni tamo otkuda je prilika i stigla :)
Post je objavljen 20.02.2007. u 00:12 sati.