srijeda, 28.03.2007.
Ispunjavam zadatak...
Dobila sam zadatak od eu4ye da napišem mojih top 10 knjiga.
Paaa... pokušat ću se sjetit ;)
I jedno upozorenje: poredak nema neko značenje... Teško ću ih izdvojiti deset, a kamoli još poredati po nekom značenju :)
1. Biblija
Sveto pismo kao knjiga za cijeli život. Neke tekstove upoznali smo u prvom razredu osnovne škole, kada smo ih shvaćali kao priče. Nismo toliko razmišljali o njihovoj biti, o onome što svaka od tih situacija može objasniti u našoj svakodnevnici. A što više sazrijevamo, shvaćamo i njezinu istinsku vrijednost. U svakom slučaju, Biblija je pod brojem 1 :)
2. Agatha Christie - sve
Pročitala sam većinu njezinih knjiga, i svaka mi je posebna na svoj način. Radnja je uvijek napeta, i svaku knjigu pročitala sam dosta brzo, onako - u jednom dahu :)
3. Prikaza - Anto Gardaš
Sjećam se kako sam bila oduševljena pročitavši ovaj roman negdje u 5. razredu. Čitala sam i druge romane Ante Gardaša, ali ovaj mi je ipak najbolji. Likovi poput Mirona, Bakrenog Petra uvijek će mi ostati u posebnom sjećanju :) A kroz cijeli krimi roman provlači se linija povijesnih događaja u tom valpovačkom kraju što daje jednu drugačiju sliku u odnosu na ostale dječje romane koje sam tada čitala.
4. Vječni zaljubljenik - Yves Ivonides
Meni najdraža knjiga o sv. Franji. Kroz njegov životopis nastoji se sagledati sadašnjica, naš život s bližnjima, situacije koje su nam dobro poznate. I doista se vidi koliki je zaljubljenik u Boga bio taj svetac. Shvatio je da je Bog sva Ljubav i tako je i živio.
5. Mali princ - Antonie de Saint Exupéry
"Vi ste ono što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu." Jedna od mnogobrojnih misli koje su Malog princa učinili knjigom za sve uzraste... Jer doista se uvijek doživi drugačije.
6. Enid Blyton - 5 Prijatelja
Kako sam samo voljela čitati ove romane... Mogu i dan danas nabrojati bez problema svih pet likova - Julian, George, Anne, Dick i pas Timmy :) Njihove pustolovine su učinile ljepšim jedan dio mog odrastanja...
7. Phil Bosmans - sve
"Samo je ljubav dom u kojemu možeš vječno stanovati."
Njegove knjige prožete su ljubavlju, radošću, mirom. Nisam još naišla na nekog pisca koji bi to tako spretno izrazio kao on. I iako ne spominje često riječ Bog, osjeća se Njegovo prisustvo u svakoj misli... Ma ne može se riječima opisati ono što Phil Bosmans približava čovjeku u svojim knjigicama :)
8. Dnevnik nevolje - Michael D. O`Brien
Od ovog autora, vjerojatno su poznatiji romani poput "Posljednjih vremena". Ali ovaj sam zadnji čitala, i ostat će mi u pamćenju. Odlično je prikazano u što bi se jedno npr. američko društvo u budućnosti moglo pretvoriti. U čisti totalitarizam. Ali u prikriveni oblik istoga. A sve gledano kroz oči jednog katolika. Ili bar novinara koji se trudio tako živjeti.
9. Mary Beth Bonacci - Prava ljubav
Knjiga koja sadrži jako puno korisnih savjeta za mlade parove i njihove ljubavne veze. Sve što me zanimalo u vezi toga, u toj knjizi sam mogla pronaći. Ništa se ne zamotava u celofan i onda iznosi kao odgovor, već su odgovori vrlo konkretni i to mi se svidjelo.
10. Kod kuće je najgore - Ephraim Kishon
Nisam u nijednoj knjizi pronašla boljeg humora. Ajme kako sam se nasmijala na zapravo uobičajene obiteljske situacije :) Ma čitat ću je ja još sigurno.
Eto, to bi bilo to. Prvih deset koje su mi pale na pamet. Sigurno sam zaboravila neke također drage, ali što se može. Nadam se da je zadatak ispunjen, ali tu procjenu prepuštam eu4yi ;)
I želim da nam svojih top 10 knjiga otkriju ovi blogeri:
*mala chi
*Lula
*ona koja korača
*detalj
*triptih
- 00:21 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
nedjelja, 25.03.2007.
Voli život
Moj vizualni DNA :)
Nisam sigurna koliko su točne karakteristike koje su mi dali, ali o tom potom 
I jedan meni dragi tekst :)
Imaš samo jedan život. Voli ga takvog kakav jest.
Mnogi ne žive rado. Kao da im je žao što žive.
Nikada ne gledaju gore, u svjetlo. Slijepi su ne vide
Mnoge radosti svakog dana.
Zadovoljan čovjek ne očekuje od života više nego što
Mu on može dati. Ima tmurnih, a ima i svijetlih dana.
Zadovoljan čovjek uživa dane kako ih dobije.
Tko previše očekuje, navlači tmaste oblake.
Sam sebi otežava dane.
Objesi svoje kišne oblake
Na sunce da se osuše.
Phil Bosmans
- 13:50 -
utorak, 20.03.2007.
Suditi drugoga
Zašto sudimo drugima, koji čine jednaki dio svijeta baš kao i mi? Koliko smo puta u životu pogledali nekoga i pomislili u sebi – uh kakva budala, glupača, kako je ružno obučena, kako tako lagano pitanje ne zna odgovorit, kako može tako pričati, gdje joj je kultura, ona je kriva za to i to, zar nema pametnijeg posla od toga, pa kako može tako postupati, kako nema smisla za to i to... itd. itd. Priča se uvijek ponavlja, vrti u začaranom krugu, a mi ju pričamo.
Isus je rekao kako smo svi jednaki, kako na ovom svijetu ne treba praviti razlike. Ljudi kažu, ljude ne treba dijeliti, osim na dobre i loše. Nisam sigurna ni koliko je to dobra podjela. Jer u konačnici, i oni koje smatramo dobrima znaju razočarati nečim lošim, i oni koje smatramo lošima ponekad učine i nešto dobro. A i nikakva podjela ljudi nema neku svrhu.
Tko smo mi da sudimo jedni druge? Tko si ti da sudiš drugoga? Tko sam ja da sudim drugoga? I na kraju krajeva, zašto to uopće činimo, koji su naši razlozi?
Mislim da svi na neki način to činimo kako bi laskali svom samoljublju. Pogledaj kako je obučena, pogledaj kako se ponaša... Nećemo sigurno ništa od toga reći ako smo ružno obučeni, ili ako se nepristojno ponašamo. Sve pogreške što ih uviđamo na drugima, laskaju našim vrlinama. I možemo mi na sebi naći tisuću mana i pogrešaka, ali na drugima ćemo uvijek naći tisuću jednu. Tu jednu kako bi nas stavila na prvo mjesto, u prvi plan, na višu razinu. I što je naš sud stroži i češći, znači da nas zapravo obuzima strah od toga da se sudi nama samima.
Sve je to u želji za prevlašću, u želji da pokažemo vlastitu moć. I možda ovo pregrubo i pretjerano zvuči, ali to je tako. Nećemo ni primjetiti, a već će nam oko vidjeti nešto loše kod drugoga, a onda ćemo i to loše učiniti lošijim nego što ono uistinu jest. Ne vidimo više stvarnost kakva je, već se u nama javlja neka vrsta ljubomore na drugoga koja izokreće stvarnost.
Ali mi ljudi često izvrćemo smisao suđenja. Kažemo da je grijeh suditi drugoga, da to nije dobro, i onda se naposljetku to trudimo izbjegavati. Ali kada netko kraj nas čini nešto loše pred našim očima, kada smo svjesni da je to što dotična osoba čini - grijeh, zar trebamo paziti da ju ne sudimo i šutjeti? Tu već dolazi do izražaja razlika između osude i opomene. Ne suditi ne znači prihvaćati grijeh kao nešto normalno ili nešto dobro. Ne suditi znači ne stavljati osobe pod vlastito ravnalo grijeha, nego to prepustiti Bogu koji je jedina prava mjera.
Ali kad smo svjesni da osoba čini nešto loše, mislim da je opomena pravi način da ju upozorimo na to. Ne moramo joj reći, kako možeš npr. prostačiti, kakva si ti to osoba, ti ćeš zbog toga u pakao, i stvari takvog tipa. Možemo joj reći – nemoj prostačiti, to je loše za tebe. To je samo opomena. Ako ne sudimo, ne znači da ne uviđamo grijeh, ne znači da ne primjećujemo ljude oko sebe i njihova djela. A tu često svi mi griješimo. Udaljujemo se od ljudi, ostavljamo ih takoreć na miru, a to postupno prelazi u brigu za samog sebe. Ja neću suditi drugoga, bježat ću od grijeha, i zato se neću ni brinuti za druge. Baš me briga što onaj tamo blebeće, neka blebeće što hoće, nije moje da mu sudim. Tu je ta greška.
Na meni je da ga opomenem, da skupim ljubavi za njega, i da mu dam do znanja da to što čini nije dobro. Osuditi grijeh, a ne osobu. Tu leži ključ koji otvara vrata međuljudskih odnosa. A samo ljubav može pronaći takav ključ. Molimo da pronađemo taj ključ u svom svakodnevnom životu. Da prihvatimo da nam samo dragi Bog može suditi. Ta kolika će biti naša radost kada shvatimo da će nam suditi Onaj kojeg smo toliko ljubili...
«Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.»
(Luka 6,37)
- 00:02 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
petak, 16.03.2007.
Obitelj ili?
Nevjerojatno je kako danas izgledaju neke obitelji. Nešto tako sveto, nešto tako kao temelj društva, raspada se i liči na cirkus. Na što smo to spali?
Ova pjesma zanimljivo govori o jednoj takvoj obitelji. Radi se o djevojci koja pjeva o ocu i majci, koji su pronašli neku drugu sreću u svom životu. Izvan svoje obitelji. A najgore je djeci koja ostanu u tim obiteljima. Ona su jedina potpuni dio te obitelji, ali osjećaju kako im se gubi tlo pod nogama. I baš kao što kaže i Tina - žele pobjeći od svega.
Naći neko sigurnije mjesto na ovome svijetu, gdje se neće morati bojati tko će sljedeći zalupiti vratima... i otići tražiti utjehu na krivome mjestu...
- 20:47 -
srijeda, 07.03.2007.
Jedna mu je tek...
Prije točno godinu dana, 7.3.2006. objavila sam svoj prvi post na ovom blogu :) Taj slavni događaj zbio se u točno 13:31. A sada malo statistike:
Ukupno postova:
31
Prosjek postova po mjesecu:
2.6
Mjesec s najviše objavljenih postova:
siječanj, 2007. (6 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova:
rujan, 2006. (1 post)
U koje doba dana najčešće pišete postove:
tijekom noći (22 - 7 sati)
Ukupno riječi u svim postovima:
3120
Prosjek riječi po postu:
101
Zanimljivo mi je sada prisjetiti se naslova prvog posta. I njegovog sadržaja. Naslov mu je bio Treća sreća. A pisalo je ovo:
"Eto, ljudi, ovo je po treći put da ja otvaram svoj blog. Prije je uvijek bilo neuspješno, ili ja više nisam imala inspiracije da nešto pišem ili sam jednostavno zaboravila na svoj blog. Nadam se da će ovaj put biti drugačije ;)
Pusa svima!"
I pokazalo se da je doista bila treća sreća. Da mi je tad netko rekao da ću punih godinu dana uspjeti imati inspiracije, samo bih se nasmijala. Ali eto, čuda se događaju :)
I što reći nakon godinu dana? Puno toga sam iskusila pišući neke tekstove, ali sam još više dobila čitajući vaše postove, dragi blogeri. Ono što mi je kroz cijelo vrijeme bilo veliki motiv za pisanje bili su vaši komentari. Svaki od njih mi je važan, i puno mi znači. I svaki me na svoj način znao potaknuti da osvane ponovno i ponovno neki novi post. I zato vam sada želim iskreno zahvaliti na svakome.
I možda ne poznajem većinu od vas koje čitam. Kao što većina vas koji me čitate ne poznaje mene. Ali možda vas poznajem bolje od vaših najbližih. Teško je to reći. Jer čitajući vaše misli, vaše osjećaje prenesene na papir, upoznajem onaj najdublji dio vas. I to je poseban osjećaj. Darivati se i biti darivan.
Baš mi je prirastao srcu ovaj način prenošenja misli u slova. Prirastao mi je i srcu svaki komentar koji ostavim na vašim blogovima. I uvijek se trudim što više komentirati znajući koliko to i meni samoj znači.
Nadam se da će 7.3.2008. osvanuti ovdje post pod naslovom Dvije su mu tek. Do tada, čitamo se... :)
- 11:19 -
