utorak, 20.03.2007.
Suditi drugoga
Zašto sudimo drugima, koji čine jednaki dio svijeta baš kao i mi? Koliko smo puta u životu pogledali nekoga i pomislili u sebi – uh kakva budala, glupača, kako je ružno obučena, kako tako lagano pitanje ne zna odgovorit, kako može tako pričati, gdje joj je kultura, ona je kriva za to i to, zar nema pametnijeg posla od toga, pa kako može tako postupati, kako nema smisla za to i to... itd. itd. Priča se uvijek ponavlja, vrti u začaranom krugu, a mi ju pričamo.
Isus je rekao kako smo svi jednaki, kako na ovom svijetu ne treba praviti razlike. Ljudi kažu, ljude ne treba dijeliti, osim na dobre i loše. Nisam sigurna ni koliko je to dobra podjela. Jer u konačnici, i oni koje smatramo dobrima znaju razočarati nečim lošim, i oni koje smatramo lošima ponekad učine i nešto dobro. A i nikakva podjela ljudi nema neku svrhu.
Tko smo mi da sudimo jedni druge? Tko si ti da sudiš drugoga? Tko sam ja da sudim drugoga? I na kraju krajeva, zašto to uopće činimo, koji su naši razlozi?
Mislim da svi na neki način to činimo kako bi laskali svom samoljublju. Pogledaj kako je obučena, pogledaj kako se ponaša... Nećemo sigurno ništa od toga reći ako smo ružno obučeni, ili ako se nepristojno ponašamo. Sve pogreške što ih uviđamo na drugima, laskaju našim vrlinama. I možemo mi na sebi naći tisuću mana i pogrešaka, ali na drugima ćemo uvijek naći tisuću jednu. Tu jednu kako bi nas stavila na prvo mjesto, u prvi plan, na višu razinu. I što je naš sud stroži i češći, znači da nas zapravo obuzima strah od toga da se sudi nama samima.
Sve je to u želji za prevlašću, u želji da pokažemo vlastitu moć. I možda ovo pregrubo i pretjerano zvuči, ali to je tako. Nećemo ni primjetiti, a već će nam oko vidjeti nešto loše kod drugoga, a onda ćemo i to loše učiniti lošijim nego što ono uistinu jest. Ne vidimo više stvarnost kakva je, već se u nama javlja neka vrsta ljubomore na drugoga koja izokreće stvarnost.
Ali mi ljudi često izvrćemo smisao suđenja. Kažemo da je grijeh suditi drugoga, da to nije dobro, i onda se naposljetku to trudimo izbjegavati. Ali kada netko kraj nas čini nešto loše pred našim očima, kada smo svjesni da je to što dotična osoba čini - grijeh, zar trebamo paziti da ju ne sudimo i šutjeti? Tu već dolazi do izražaja razlika između osude i opomene. Ne suditi ne znači prihvaćati grijeh kao nešto normalno ili nešto dobro. Ne suditi znači ne stavljati osobe pod vlastito ravnalo grijeha, nego to prepustiti Bogu koji je jedina prava mjera.
Ali kad smo svjesni da osoba čini nešto loše, mislim da je opomena pravi način da ju upozorimo na to. Ne moramo joj reći, kako možeš npr. prostačiti, kakva si ti to osoba, ti ćeš zbog toga u pakao, i stvari takvog tipa. Možemo joj reći – nemoj prostačiti, to je loše za tebe. To je samo opomena. Ako ne sudimo, ne znači da ne uviđamo grijeh, ne znači da ne primjećujemo ljude oko sebe i njihova djela. A tu često svi mi griješimo. Udaljujemo se od ljudi, ostavljamo ih takoreć na miru, a to postupno prelazi u brigu za samog sebe. Ja neću suditi drugoga, bježat ću od grijeha, i zato se neću ni brinuti za druge. Baš me briga što onaj tamo blebeće, neka blebeće što hoće, nije moje da mu sudim. Tu je ta greška.
Na meni je da ga opomenem, da skupim ljubavi za njega, i da mu dam do znanja da to što čini nije dobro. Osuditi grijeh, a ne osobu. Tu leži ključ koji otvara vrata međuljudskih odnosa. A samo ljubav može pronaći takav ključ. Molimo da pronađemo taj ključ u svom svakodnevnom životu. Da prihvatimo da nam samo dragi Bog može suditi. Ta kolika će biti naša radost kada shvatimo da će nam suditi Onaj kojeg smo toliko ljubili...
«Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.»
(Luka 6,37)
- 00:02 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
