subota, 24.02.2007.
Kroz moj život...
Katkad se pitam što je to što bi me u životu trebalo voditi. Koju bi mjeru u svemu trebala slijediti? Koji stav bi trebala zauzeti? I kad ću jednom morati povući crtu na kraju svog života, kakav bi rezultat željela dobiti?
I kad malo razmislim, ono što me najjače vuče kao pravo rješenje jest - proslaviti Boga svojim životom. Da, željela bi da se On kroz svaku moju riječ, kroz svako moje djelo, pa i kroz najmanji pozdrav svakom čovjeku može proslaviti. Želim živjeti Njegovu riječ, želim živjeti onako kako nas je On naučio, kako nam je pokušao objasniti da živimo.
I ništa me ne bi više razveselilo od toga da ću jednom kad shvatim da je svemu ovozemaljskome kraj, biti sigurna da sam ga proslavila. Onako kako On zaslužuje. On koji je došao na zemlju, On koji je prihvatio umrijeti za mene ovakvu slabu, koji me ljubio prije no što je ovaj svijet znao za mene i koji me još uvijek ljubi, da ga proslavim na način koji bi Njegovo srce učinilo radosnim.
Htjela bi da se kroz moj život uistinu proslavi. Kada pričam sa ljudima, kada im dajem riječ utjehe ili kroz jednostavan razgovor, željela bi da ljudi u meni prepoznaju Njegovo djelo. Želim biti oruđe u Njegovim rukama. Ako nečije srce treba približiti Njegovom svjetlu, želim biti ona koja će s ljubavlju maknuti zavjesu i pokazati nekome to svjetlo. Želim biti ona koja će bez obzira na sve, bez obzira na svijet koji me neće uvijek prihvaćati, želim biti ona koja će kraj svakog čovjeka proći otvorena srca i nikad ubrzana koraka. Makar taj usporeni korak značio i mogućnost da me taj netko lakše baci na tlo.
Želim biti ona koja će ljubiti i one manje drage ljude. Koja će prihvaćati one ljude koji će joj bez problema nanijeti zlo, one koji će se veseliti mom neuspjehu, one koji nikada neće biti zahvalni za moju pomoć. I to tako da budem i dalje uz njih kad bude trebalo, i to tako da ću uvijek oprostiti, i to tako da ću uvijek iznova pomagati. Tu mi se javlja jedna predivna misao Majke Terezije. Ako pogledaš bolje, na kraju, ipak je sve to između tebe i Boga, nikad nije ni bilo između tebe i njih!
Znam da sam se dosad trudila tako živjeti. Ali milijun puta sam posrnula. Nisam znala ljubiti onoga koji mi nije bio tako drag, nisam znala potpuno oprostiti onome koji me povrijedio, nisam znala uvijek pomoći potrebnome. Zaboravljala sam da bi mi na prvome mjestu trebalo biti Isusovo lice moga srca.
I ove Korizme želim tu poraditi na sebi. Želim se tu mijenjati na bolje. Želim da mi već jednom On zauzme prvo mjesto, ali u svemu. Kao Prijatelj i Bog. To može sve promjeniti. Želim svako dobro djelo dragih ljudi pretočiti u Njegovu zaslugu i Ljubav. Želim svaki prijateljski zagrljaj gledati kao izlijevanje Njegove brižnosti. I želim svaku ružnu riječ, svaki težak dan, svaku nezahvalnost, svaki neuzvraćeni pogled ljubavi, prihvaćati kao križ na svoja leđa. I odnijeti ga s vjerom, hrabrošću i ljubavlju do svoga brda.
Na kraju krajeva, naći će se neki Šimun koji će biti tu za mene i koji će ga katkad ponijeti za mene. Naći će se neka Veronika koja će s brižnošću pružiti rubac kojim ću moći obrisati suze. Zašto onda tako teško prihvaćamo svoje životne patnje? Pa zar nam Otac nije već jednom pokazao da svoje dijete nikad ne prepušta samo sebi?
Blagoslovljena je staza kojom kročimo ako Nebo na nju baca sjenu križa. Jer to je jedina staza do Uskrsnuća. Isus nam je to svojim životom potvrdio, a potvrđuje nam i dan danas u našoj svakodnevnici.
Ako tko hoće ići za mnom,
neka se odreče samog sebe,
neka svaki dan uzme križ svoj
i neka me slijedi.
(Lk 9, 22-25)
- 00:51 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
