utorak, 30.01.2007.
Vjetar se vezat ne može...
Kad se malena djevojčica igra svojom lutkicom, pa joj netko uzme tu lutkicu iz ruku, počne plakati. Žao joj je jer ona voli tu lutkicu, treba ju kako bi se mogla igrati s njom, kako bi ju mogla češljati i odijevati. Ipak je to - njezina lutkica.
Jesmo li i mi često takvi? Gledamo li na ljude oko sebe kao na svoje vlasništvo? Da li nam je zato tako teško prihvatiti nečiji odlazak, nečiju smrt? Često kažemo - imam prijateljicu, imam prijatelja. Imam najbolju prijateljicu. Kad nam ta najbolja prijateljica kaže da neće moći više tako često biti uz nas iz određenih razloga, mi ćemo se čuditi i biti tužni.
Nijedna osoba nije naše vlasništvo. Možemo i trebamo ih gledati kao Božje darove, ali ne kao ono što mi posjedujemo, nego ono što bezuvjetno primamo. I nije smak svijeta ako netko odluči otići, ako netko zbog nekog razloga odustane od našeg prijateljstva. Ljudi su takvi, nije na nama da im sudimo. Budimo zahvalni za sve što smo primili od ljudi, budimo zahvalni za sve što smo mogli dati ljudima, i neka nam to bude iskra svjetlosti koja će nam davati snage kada zapnemo u mraku.
Lijepo je to što možemo biti tu za druge. Kada je drugi u potrebi, što možemo pomoći, što možemo reći makar jednu riječ, ali da je iz srca. Bog nas traži da služimo ljudima, da istinski služimo jedni drugima. Ali ne kao bogovima, nego radi Boga.
Ne smijemo biti ovisni o ljudskim odnosima, o ljudima, o svemu što ljudi čine. To ne znači da moramo prezirati ljude, naprotiv, trebamo ih ljubiti. Ali ljubav isključuje ovisnost, ropstvo, ona uzvisuje slobodu. Svakome je s jednakom ljubavlju dana, i tebi, i meni, i svakome čovjeku. Lijepo je imati drage ljude uz sebe, a još je ljepše ljubiti ih takvom ljubavlju. Onom koja ih neće zarobljavati, onom koja neće sadržavati ovisnost. Nego onom kojoj će ljudska sloboda biti na prvom mjestu.
Svi se mi često osjećamo bespomoćno i jadno kad nas draga osoba napusti, kada izgubimo neko prijateljstvo... Ljudski je biti tužan u takvim situacijama. Ali ne i očajavati cijeloga života. Nema te sile koja bi bolje okrenula kazaljku na satu našem života od ove Božje.
I da ne mislite da sam takav naslov uzalud stavila. Ljudi oko nas su doista poput vjetrova. Nekad su topli i pušu u našem smjeru, griju naša srca svojim riječima, djelima, pogledima... Nekad su hladni, ne obaziru se na naše boli i pregaze nas bez pitanja. I ne možemo ih vezati uz sebe. Jer ne postoje lanci i okovi u ljubavi. A kako pjesma dalje ide..?
Vjetar se vezat ne može, tu samo ljubav pomaže... I to je istina. Milijun puta u životu zabolit će nas ljudska djela i riječi. Puno puta ćemo morati prihvatiti odlazak drage osobe. Puno puta ćemo morati preći preko nekih stvari i oprostiti. Ali znamo da ćemo voljeti te osobe. I samo prava ljubav pomoći će nam da prihvatimo kako ljudi nisu lutkice s početka priče. Prava ljubav će ljubiti i kada nije sve savršeno. I kada je najteže. Prava ljubav nikoga neće zarobiti. Dopustit će da ljubav ostvari samu sebe. U svoj svojoj veličini - vlastitoj neznatnosti oslikanoj križem.
- 00:20 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
srijeda, 24.01.2007.
Dati život za svoje prijatelje?
Neki dan mi je tijekom jednog razgovora palo na pamet ovo pitanje. Svi se slažemo u tome da su nam prijatelji veliko blago, kako bez njih ništa ne bi bilo isto, kako su nam veliki blagoslov, naša snaga u trenucima nemoći, naši anđeli kada zaškripi...
Doista ih puno volimo, bar one koji su nam bliži, s kojima smo si bliskiji. Ali volimo i one s kojima možda zbog određenih razloga nismo tako bliski, možda s njima toliko ne komuniciramo, ali svejedno su nam na srcu. Život je jednostavno takav, poput vjetra, na put nam donese neke osobe, da nam budu osobe koje će se davati nama i kojima ćemo se mi davati, da nam na put donese - prijatelje.
Neću sad filozofirat o definiciji prijatelja, o onome kakav bi prijatelj možda trebao biti. Želim vam reći da sam se zapravo jako iznenadila. Razmišljala sam koliko mi moji prijatelji znače, a kad mi je palo na pamet ovo pitanje, zastala sam. Ne zato što sam možda pomislila kako je moj život meni vrijedniji od života mojih prijatelja, nego zato što zapravo rijetko razmišljam o tome. Češće ću razmišljati o prijateljstvu kao takvom, o tome kako da možda poboljšam neki međuljudski odnos, a puno manje o tome da li sam spremna dati život za svoje prijatelje.
I pokušavajući razmišljati o odgovoru na to pitanje, došla sam do zaključka da ima osoba u mome životu za koje bih bila spremna dati vlastiti život kako bi spasila njihov. Ovako kad razmišljam, mislim da ih u mome životu ima dosta. Ali onda se opet postavlja pitanje da li je to samo osjećaj spremnosti za tako nešto koji proizlazi iz osjećaja ljubavi prema njima, ili ona istinska spremnost. Kada bi kojim slučajem došlo do požara u nekoj kući, kada bi vatra gutala sve, a kada bi znala da je u toj kući netko od mojih prijatelja, da li bi uistinu bila spremna žrtvovati vlastiti život da spasim nečiji drugi. Kada bi kojim slučajem (ali ovo sad je već krimić...
) došlo do situacije da neki zočesti čovjek želi pucati u nekoga od mojih prijatelja, da li bi se bacila ispred i žrtvovala vlastiti život da spasim život svoga prijatelja. Ovo sam sada navela neke prilično ekstremne situacije, ali u svakodnevnom životu se nalazi toliko primjera kako može doći do žrtvovanja vlastita života za život nekoga drugog. Mislim da je davanje života za prijatelja i kada ti se u nekoj situaciji ne da apsolutno ništa, možda imaš dovoljno vlastitih problema, a javi ti se prijatelj jer mu je potrebna riječ utjehe, jer mu je potreban prijateljski zagrljaj. Žrtvuješ sebe i svoje probleme kako bi pomogao njemu. Ma doista ima mnogo primjera. Od takvih naizgled sićušnih davanja života za svoje prijatelje, do onih koje sam gore napisala.
Vjerojatno neću znati pravu istinu o tome da li bi doista bila spremna dati život za svoje prijatelje, sve dok možda jednom ne dođem u situaciju koja će zahtjevati to od mene. I onda razmišljajući, sjetim se kako je i Isus dao svoj život za svoje prijatelje. Rekao je također da nema veće ljubavi od te.
I kad duboko u srcu promislim još jednom da li bi doista bila spremna, ima nešto u mom srcu što mi govori da bi. Ako sam spremna na svakodnevna sićušna žrtvovanja, mislim da bi ljubav bila jača od sebičnosti i straha za vlastiti život. Ljubav je ono što u nama gori, a toplina koju proizvodi jest sve ono što ulažemo u naša prijateljstva.
Vlastiti život mi je uistinu vrijedan, i nastojim ga tako gledati i odnositi se tako prema njemu. Bog mi ga je dao i znam da je život poseban dar. Ali svejedno su mi na srcu više životi nekih drugih ljudi, svejedno s više ljubavi gledam na živote drugih ljudi. Možda bi to bila presudna činjenica što se tiče odgovora na pitanje iz naslova :)
Ipak je to sve - ljubav. A ljubav je spremna na sve kako bi spasila ono što ljubi. Na sva odricanja. Pa tako i na odricanje od - vlastitog života.
- 17:28 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
petak, 19.01.2007.
Srce te zove...
Spustila se noć, tama je prekrila grad,
djeca snivaju snove o šarenim lutkama,
odrasli pokušavaju utonuti u san,
a smetaju im brige što ih more u srcu.
Legla sam u krevet, pokrila se dekom,
pritom gledam kroz prozor u nebo
sa malo zvijezda i jednim mjesecom,
a zatim sa snovima na duši sklapam oči.
Srce te zove, Isuse,
želim zaboraviti sve što mi smeta,
želim da mi dođeš blizu, sasvim blizu;
želim da sjediš pokraj moga kreveta
da me noću blago promatraš,
želim te dodirnuti, taknuti...
Srce te zove, Isuse,
želim te zagrliti snažno,
želim se utopiti u toplini tvoga krila,
želim da sjediš pokraj moga kreveta
da bdiješ noću kraj mene,
da ti onda mogu pružiti ruku, i tako zaspati...
S tim mislima uranjam u molitvu,
umor me svladava i zaspem,
ujutro se budim i sneno se pitam
zašto mi je ruka ispružena - pokraj kreveta...
- 01:07 -
srijeda, 17.01.2007.
Oče naš...
Tek sam nedavno počela dublje razmišljati o riječima ove molitve. Nije li lijepo znati da nas ju je upravo Isus naučio? :) Pa evo, redom, razmišljanja koja mi se redovito ili manje redovito javljaju kad ju molim...
Oče naš...
Najjača istina ove molitve. Imamo svoga Oca. On želi da budemo Njegova djeca. Želi se brinuti o nama baš kao što se dobri roditelji brinu za svoju djecu. Jednostavno želi biti tu za nas. Ta misao mi često osvane. Oče, Oče, Oče... Kako je to lijepo reći, a još ljepše - osjetiti...
koji jesi na nebesima...
Da, Otac koji je na nebesima. Pruža milostiv pogled na nas, promatra naše postupke, misli, želje. I nikad mi nije bilo toliko bitno ovo - na nebesima. Nego ovo prvo - koji JESI.
sveti se ime tvoje...
Često čujem ljude oko sebe, a vjerojatno se to i meni samoj događa, da Njegovo ime spominjemo bez nekog razloga. Jednostavno nam je jezik brži od misli. A On je tako Velik i Poseban. On je svemogući Bog i Otac. Njegovo je Ime nešto tako sveto. I moramo biti svjesni toga u našem svakodnevnom govoru i mislima.
dođi Kraljevstvo Tvoje...
Želim da se ostvari Božje Kraljevstvo. Da Ljubav i sveti Mir kraljuju u našim srcima, u srcu svakog čovjeka.
budi volja Tvoja... kako na Nebu, tako i na zemlji...
Značenje ove rečenice shvatila sam tek nedavno. I od tada za mene nosi najveličanstveniju ulogu u ovoj molitvi. Volja Njegova je sve što mi treba. Ono što je po volji Njegovoj - dobro je. Kao što roditelj želi svom djetetu najbolje dati, tako i naš Nebeski Otac želi nama najbolje. Ali za razliku od zemaljskog roditelja - On nam želi to nešto dati - savršeno. I kad ne znamo kako dalje i što Ga uopće zamoliti - pustimo Ga da nas vodi i kažimo mu - neka bude volja Tvoja.
kruh naš svagdanji, daj nam danas...
Kruh, kada sam bila manja to je bio isključivo kruh koji blagujem. A sada... Sada shvaćam da je taj kruh sve ono što mi je potrebno. I ono što mi hrani tijelo i ono što mi hrani dušu. Najjednostavnije rečeno.
i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim...
Uvijek ga ponizno zamolimo da nam otpusti naše grijehe, naše propuste, naše dugove. Oproštenje je potrebno svakome od nas. A onda ovaj drugi dio. Da li doista otpuštamo dužnicima našim? Da li opraštamo? Ako mislimo da nije potrebno ili se ne trudimo - zašto tražimo ovo prvo, zašto tražimo da se oprosti nama...
i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla...
Često znamo reći - samo smo ljudi - slabi i grešni. I to je istina. Sami ne možemo daleko stići. Padamo često u napast u različitim stvarima. Ali Gospodin je tu da nam pomogne. Nikad nismo sami. Ako padamo, On će nas podizati. Izbaviti će nas od zla. Zlo je svuda oko nas priznali mi to ili ne. Skriva se u mnogim, obično nama slatkim stvarima. Ali Bog - najveće Dobro ovoga svijeta - jače je od zla. Spoznaja koja nas hrabri cijeloga života.
Amen.
Tako neka bude! :)
Eto, to su one osnovne kratke misli koje mi se javljaju dok molim ovu molitvu. A u zadnje vrijeme osjećam neopisivu zahvalnost dok izgovaram riječi te molitve. Suza mi zna poteći jer pogledam sebe - grešnu, i pogledam Boga - svemogućeg. Potekne mi suza jer kažem Oče, a to znači da me netko tamo Gore ljubi kao nitko drugi na ovome svijetu i da me zove svojom kćeri. Kažem budi volja Tvoja, a to znači da će On za mene učiniti najbolje, ono najsavršenije za mene, da se ne trebam brinuti zašto je nešto tako kako jest. Kažem da mi poda kruha koji mi je tako potreban, a to znači da imam pravo moliti da dobijem sve što mi je potrebno u ovome životu. Kažem otpusti mi grijehe, a to znači da mi je Netko spreman s ljubavlju oprostiti. Kažem izbavi me iz zla, a to znači da me Netko želi čuvati, da je Netko jači od tog zla, da sam nekome važna i dragocjena.
Znate li kakav bi to osjećaj zahvalnosti trebao biti u svima nama?
Uistinu je divna ta molitva, sve govori... Osjeća se ta melodija ljubavi koja iz nje izvire.
Isuse, hvala Ti što si nas naučio moliti je. Makar smo samo ljudi, naučio si nas.
Ali i Ti si postao samo čovjekom. Jednostavnost uvijek pobjeđuje :)
BVB*
- 00:32 -
petak, 12.01.2007.
Meme ili 5 stvari koje niste znali o meni!
Moja draga Sheep! poželjela je da i ja napišem svoj meme iliti 5 stvari koje niste znali o meni 
Pa... javljajte što ste znali, što niste...
**(1)**
Kada spavam u sobi, vrata mi obavezno moraju biti zatvorena. To me drži još negdje od početka osnovnjaka. Uglavnom, objašnjenje je ovakvo. Ako slučajno dođe provalnik, ući će kroz otvorena vrata, ukrast mene, sestru, komp, i nitko ga neće ni čuti. A ako su vrata zatvorena, čut će se ako ih provalnik otvori, pa ću stić reagirati
**(2)**
Kad sam bila skroz skroz mala bila sam jako dobro dijete. Mama mi je pričala da smo znali ići ljudima u goste, a ja bi samo sjedila tamo di su me posjeli mirno i bez prigovaranja. Zamislite dijete od dve godine kak sjedi ozbiljno s ljudima. Još ako oni zapjevaju, znala sam i ja pjevati s njima 
Ali sam već s tri, četiri godine postala prilično žifa, pa sam znala nepoznate ljude u banci oslovljavat sa de si jura i pritom ih lupit po hm... stražnjem dijelu tijela... 
**(3)**
Jako vojim nogomet! Od SP-a 1998. počela sam ga redovito pratiti. Tad sam imala 13 godina, a znala sam reprezentativca svake države. Zatim sam počela pratiti i europske lige, Petica mi je bila omiljena emisija (svakog tjedna prikazuju se golovi utakmica iz najjačih europskih liga). Za par mjeseci znala sam sve igrače u 5 najjačih liga. Cijelu osnovnu bila sam luda za nogometom, subotom i nedjeljom nisam smjela propustiti prijenos nijedne utakmice iz talijanske lige. U srednjoj je to dosta popustilo jer više za to nisam imala vremena. Ali i dan danas jako vojim pogledat nogomet, koji mi je definitivno najzanimljiviji sport. Znala sam ga (iako prije puno češće) i zaigrat, a rekli su mi da sam dosta dobra u tome. Igrala sam i sa dečkima iz kvarta dok sam bila u osnovnjaku. A za koga navijam?
Nek se pale baklje sve, za sve nas za purgere,
jer na barjaku modrom, piše samo Dinamoooooo! 
**(4)**
Kad sam bila u osnovnjaku, pročitala sam sve knjige 5 Prijatelja od Enida Blytona. Tako sam voljela čitat te knjige, da sam svaku pročitala u istome danu. Ima ih sve skupa negdje oko dvadesetak. To mi je tako bilo napeto štivo, nisam mogla prestat čitat kad sam počela. Jedino sam znala ogladniti kad bi pisac počeo previše detaljno opisivati što su točno objedovali tih 5 prijatelja, a znali su prilično puno jesti 
**(5)**
Dok sam bila otprilike prvi srednje, u Varšavskoj ulici na povratku iz škole, srela sam Tarika Filipovića. Frendica i ja opazile smo ga, ali ona je bila jako sramežljiva i nije mu htjela prići. Upravo je izašao iz auta i podignuo rampu kako bi mogao ući i parkirati se, a ja sam za to vrijeme odlučila otići do njega i zamoliti ga za autogram. Brzo sam izvadila jednu veliku bilježnicu, te prvu kemijsku koja mi je pala pod ruku (bila je zelena...). Odgovorio mi je da je u velikoj žurbi, ali da nema problema. I tako vam ja posjedujem autogram od Tarika Filipovića 
A sad slijedi tzv. drugi meme,
ili web aplikacije koje su mi promjenile život!
**(1)**
Forum
Svi koji me bolje poznaju znaju o čemu pričam 
Naime, prije više od godinu dana, registrirala sam se na Forum mladih HBK. Taj forum mi je uistinu promjenio život. Naučila sam toliko stvari o vjeri, i općenito o životu. Stekla sam divne prijatelje koje ne bi za ništa mijenjala. Danas sam i moderatorica na nekim podforumima, i ovaj forum uvijek će zauzimati posebno mjesto u mojim Bookmarksima i mome srcu 
**(2)**
Icq
Moj najdraži program za dopisivanje. Bez neke veće konkurencije. Sa svim dragim ljudima mogu se čuti preko ovog programčića, svakodnevno ga koristim, već sam sate i sate potrošila jer on postoji, ali nekak mi je baš drag 
**(3)**
Blog
U zadnjih godinu, dvije otkad se pojavio promjenio je cijeli web općenito, ne samo moj život. Više ne lutamo samo po siteovima, raznim portalima, sada lutamo i po blogovima. Uvijek sam voljela zapisivati neke svoje misli, stihove, tako da mi je blog jako dobro došao.
**(4)**
Mail
Slanje slideova, tekstova, fotki, pjesama, doista je mail promjenio moj život. Poslati nekome tko je skroz na drugom kraju svijeta neki mali znak pažnje, meni je to osobno predivno. Trenutno me oduševljava Gmail, jer on ima i još jednu funkciju odlično uklopljenu u sami mail, a to je chat.
**(5)**
Google
O ovoj tražilici ne moram ništa ni reći. Sve kaj tražim - tu i nađem
I to bi vam bilo to.
Želim da svoje Meme napišu sljedeći blogeri:
*tau
*ona koja korača
*hitchhiker
*Kraljica mira
*sirenica
- 12:10 -
utorak, 02.01.2007.
Zašto se ljudi mijenjaju..?
Nekad mi padne na pamet ovo pitanje. Jasno je da ne možemo biti stalno jednaki, sa 5, 10, 20 ili 40 godina... Neke stvari se mijenjaju, mijenja se okolina oko nas, mijenjaju se i naši stavovi. Rastemo u nutrini, mijenjaju se i ljudi oko nas. Neki dugo ili uvijek ostaju, neki samo nakratko, ali činjenica je da se mijenjaju.
Ali nekad me baš to zaboli. Činjenica da netko s vremenom postane čovjek kojeg se ne da prepoznati. Možda čovjek s kojim si gotovo zajednički odrastao, sada se više toga ni ne sjeća. Čak i kad ga pokušaš podsjetiti na neke trenutke tog odrastanja on će ti s ponosom reći da se ne sjeća. Reći će da nije zapamtio, da ne pamti stvari koje su se dogodile u prošlosti. Da nema smisla pamtiti prošlost. Zašto? Zašto se ne bi trenuci koji su bili sretni pamtili? Nikad to neću razumjeti. Je li uopće moguće da se netko ne sjeća nečega što je bilo prije dvije godine? Ako je to nešto obilježilo to razdoblje nečijeg života... Mislim da nije moguće. Moguće je jedino ako je to nešto potisnuto. Pokopano duboko, duboko.
Teško je prihvatiti da su ljudi spremni reći neke stvari koje prije od njih nisi mogao ni zamisliti. Jer su ti ljudi bili bitan dio tvog života, jer su bili anđeli na čijim si krilima letio kada nisi sam mogao naprijed, jer će uvijek zauzimati poseban dio u tvom srcu. I milijun puta im možeš zbog svega što ti kažu i naprave reći da su gadovi, ali istinski ćeš osjećati da ti fali jedna karika na lančiću oko srca koja će ti ga stezat i puštat, ali koja će dodirivat srce. Osjećat ćeš da fali i bit ćeš tužan zbog toga.
Ili ipak ne? Ili se može čovjek s vremenom s tim pomiriti i reći nije mi nikad ni trebala ta osoba u životu... Ne znam. Zapravo mislim da je to moguće, ali da će uspomene živjeti u tebi, a ma koliko te uspomene bile slatke, u tvojim će grudima biti gorke.
Kako se ljudi mogu tako promjeniti? Bilo bi predivno kad bi promjeniti značilo uvijek promjeniti na bolje. Ali nažalost to ne znači uvijek. Kako se ljudi mogu promjeniti da im nijedan mišić na tijelu, nijedan živac u živčanom sustavu, nijedan osjećaj u srcu ne govori da su pogriješili. Da ne mogu reći neke stvari i praviti se da je to - to. Ili da je sve u najboljem redu, ili da smo završili zauvijek ovo poglavlje našeg života.
Ne znam više što zapravo želim reći
Ostavljam ove stihove za kraj... Nikad ih nisam razumjela "Iz ogledala me gleda netko drugi
Ne, to nisam ja
Još sam uvijek isti klinac
Kakvog si upoznala"
Malo kasnim, ali ipak vam to od srca želim reći.
Svim mojim dragim blogerima i svima ostalima koji svratite pročitati ove retke,
sretna vam i blagoslovljena nova, 2007. godina!
Budite što jeste, sjetite se što ste bili, ali nemojte se mijenjati na gore. Ako ste i počeli, primjetite to, i vratite osmijeh koji vam je nekad krasio lice.
I hvala vam dragi ljudeki, na svakom komentaru, lijepoj želji, pohvali, kritici, podršci! Nemate pojma koliko mi to znači
- 23:39 -
