utorak, 02.01.2007.
Zašto se ljudi mijenjaju..?
Nekad mi padne na pamet ovo pitanje. Jasno je da ne možemo biti stalno jednaki, sa 5, 10, 20 ili 40 godina... Neke stvari se mijenjaju, mijenja se okolina oko nas, mijenjaju se i naši stavovi. Rastemo u nutrini, mijenjaju se i ljudi oko nas. Neki dugo ili uvijek ostaju, neki samo nakratko, ali činjenica je da se mijenjaju.
Ali nekad me baš to zaboli. Činjenica da netko s vremenom postane čovjek kojeg se ne da prepoznati. Možda čovjek s kojim si gotovo zajednički odrastao, sada se više toga ni ne sjeća. Čak i kad ga pokušaš podsjetiti na neke trenutke tog odrastanja on će ti s ponosom reći da se ne sjeća. Reći će da nije zapamtio, da ne pamti stvari koje su se dogodile u prošlosti. Da nema smisla pamtiti prošlost. Zašto? Zašto se ne bi trenuci koji su bili sretni pamtili? Nikad to neću razumjeti. Je li uopće moguće da se netko ne sjeća nečega što je bilo prije dvije godine? Ako je to nešto obilježilo to razdoblje nečijeg života... Mislim da nije moguće. Moguće je jedino ako je to nešto potisnuto. Pokopano duboko, duboko.
Teško je prihvatiti da su ljudi spremni reći neke stvari koje prije od njih nisi mogao ni zamisliti. Jer su ti ljudi bili bitan dio tvog života, jer su bili anđeli na čijim si krilima letio kada nisi sam mogao naprijed, jer će uvijek zauzimati poseban dio u tvom srcu. I milijun puta im možeš zbog svega što ti kažu i naprave reći da su gadovi, ali istinski ćeš osjećati da ti fali jedna karika na lančiću oko srca koja će ti ga stezat i puštat, ali koja će dodirivat srce. Osjećat ćeš da fali i bit ćeš tužan zbog toga.
Ili ipak ne? Ili se može čovjek s vremenom s tim pomiriti i reći nije mi nikad ni trebala ta osoba u životu... Ne znam. Zapravo mislim da je to moguće, ali da će uspomene živjeti u tebi, a ma koliko te uspomene bile slatke, u tvojim će grudima biti gorke.
Kako se ljudi mogu tako promjeniti? Bilo bi predivno kad bi promjeniti značilo uvijek promjeniti na bolje. Ali nažalost to ne znači uvijek. Kako se ljudi mogu promjeniti da im nijedan mišić na tijelu, nijedan živac u živčanom sustavu, nijedan osjećaj u srcu ne govori da su pogriješili. Da ne mogu reći neke stvari i praviti se da je to - to. Ili da je sve u najboljem redu, ili da smo završili zauvijek ovo poglavlje našeg života.
Ne znam više što zapravo želim reći
Ostavljam ove stihove za kraj... Nikad ih nisam razumjela 
"Iz ogledala me gleda netko drugi
Ne, to nisam ja
Još sam uvijek isti klinac
Kakvog si upoznala"
Malo kasnim, ali ipak vam to od srca želim reći.
Svim mojim dragim blogerima i svima ostalima koji svratite pročitati ove retke,
sretna vam i blagoslovljena nova, 2007. godina!
Budite što jeste, sjetite se što ste bili, ali nemojte se mijenjati na gore. Ako ste i počeli, primjetite to, i vratite osmijeh koji vam je nekad krasio lice.
I hvala vam dragi ljudeki, na svakom komentaru, lijepoj želji, pohvali, kritici, podršci! Nemate pojma koliko mi to znači
- 23:39 -
