Fiat iustitia et pereat mundus
06.10.2008., ponedjeljak
Puzzle
|
Imam prijatelja koji voli sklapat puzzle. I to što je više onih komadića tim bolje. Pa koji god da je motiv. Bavarski dvorci, disneyevi likovi, brodovi na pučini... što je više komadića kartona tim bolje. Iskreno rečeno nikad nisam u puzzlama vidio nekakvu svrhu i logiku. OK, zabavno je... ali čemu zabava kada već vidiš na poleđini kutije što slažeš? Svi mi slažemo svoje puzzle. Samo zabava je tim veća što mi na poleđini naših kutija vidimo jednu sliku a gotovo uvijek slažemo totalno drukčiju, kolko god da se trudimo da slažemo onu na poleđinu. Procjenu. Želju. To je ono što želimo slagat. A složimo na kraju realnost. Ili razbijemo tu realnost surovo kao što je Aleksndar presjekao gordijski čvor. I surovije. Jednom sam slagao puzzlu. Bila je to jedna puzzla... pa eto tako reć ozbiljnija. Od jedno pa najmanje 3 hiljade komadića. Moža i 5. Kad počne čovjek slagat, ako je dovoljno entuzijastičan ni ne broji. I slago, slagao sam tu puzzlu... Valja imat razvijene razne sposobnosti za slaganje. Ali kad se čovjek na to odluči onda s nekakvom ludom lakoćom predvidi svu problematiku. Možda ju i ne previdi koliko ju želi previditi. No dobro. Slagao sam ja tu puzzlu i slagao i slago i taman da ubacim par onih komadića da sklopim cjelovitu sliku tu sam malo zapeo (tako sam iznad kreveta kao klinac dugo godina gledao kako ETu fali par komadića da bude integralan). Spletom okolnosti puzzla se rasula kao kula od karata. Recimo da vam dodji brat i razvali puzzle po sred cijele sobe. Bijes je toliko velik da mu razvalite plesku i pokidate mu najdražu igračku. Budaletino jedna blesava, noli turbare circulos meos! I gledaš u te puzzle kao debil razočaran. I slažeš ih u kutiju da ih baciš na prašnjavu policu u nadi da će se možda i ta puzzla nekad složiti. Slaže se i slaže i gotovo da se složi na ono prethodno stanje prije razvaljotke. Gotovo se čovjek ponada da je opet složio puzzle kako treba, ubacujući još komade spojene u kompaktnu cjelinu... puzzle se ovaj put višom silom ne opet poremete, nego i slome. Nespojivi komadići kartona. Poslije toga je svake puzzle teško slagat. A i kad bolje promislim... uvijek sam više volio cijelovite slike nego fragmente. Slaganje fragmenata ima svoju ljepotu i čar, ali još veću ljepotu i čar ima jedinstvena slika. Samo je pitanje... imali cjelovitih slika, ili kako u što manje fragmenata složiti motiv? |
