Fiat iustitia et pereat mundus
20.11.2008., četvrtak
pravda na zadatku
|
bilo je to prije nesto godina. djevojka je cekala na prijevoz koji je svaki cas trebao stici. bio je to prvi dan u mjesec dana da nije isla u auto-skolu. ponedjeljak ujutro. dan kao i toliki drugi dani. da, i Nardi, njen brat je bio buban pa nije prvi put u mjesec dana otisao na posao. odnekud se zacula lupa. pomislila je da se nesto gradi ispred kuce. ali kratki pogled ispred kuce bio je dovoljan da uvidi da bas i nije tako. nepoznati covjek je lupao po razvodnoj kutiji. pomislila je, sigurno neki radnik ili netko tko treba nesto ocitati. a zvono sigurno opet ne radi. naravno, ne prilici se da jedna dama sama otvara vrata nepoznatima. pa je to ucinio brat. i tada su se blago odskrinula vrata pakla. na pitanje "mogu li vam pomoci" nepoznati covjek je nasrnuo na Nardija pistoljem. on je jedva stigao zalupiti vratima i viknuti sestri da se sakrije, jer dolaze pljackasi, a vec je za njim covjek razvalio vrata, oborio ga na pod i pokrio mu glavu tepihom. sestri su glavu pokrili dekom i krenuli vrijedjati, prijetiti i pljackati po kuci. kako se ona nije onesvijestila od straha, jos ni danas ne zna. jedino sto je ponavljala jest da ne zna gdje su novci i da puste njenog brata na miru. a oni su prijatili slomiti mu ruku i govorili kako znaju sve o njima. cak su i njegovo ime znali! nekako je i to zavrsilo. zakljucali su ih u kupaonu i uz prijetnje otisli. tamo su i ostali dok ih njezin prijevoz nije nasao... uplasene i drhtave, njega svezanog lisicinama, a nju sa rukama oko njegovog vrata. dani su prolazili, policija je dolazila i odlazila, strah je ostao. razbojnika su uhvatili razmjerno brzo, zahvaljujuci tome sto je njihov otac u to doba bio dosta poznat. na svjedocenju zlocinac je sjedio do djevojke koje se morala suzdrzavati da ne pobjegne. dobio je 7 godina zatvora. kasnije se saznalo da je isti vec otprije poznat policiji jer je radio slicna sranja, ali im je bio dousnik pa su ga pustali. strah je i dalje ostao. kad god bih razgovarala s ljudima o ovome, uvijek su svi govorili kako je sreca sto je tu ipak bilo neko poznato ime, pa se slucaj rijesio, ali kako bi pravda trebala prema svima biti jednaka, a ne prema nekima jednakija, pa kako nije fer kako se drugima isti i slicni slucajevi ne rjesavaju. a ja sam uvijek imala osjecaj kako bi bilo da se ni njima nije osmjehnula pravda ili sreca. mozda se ne bi osjecali jednakijima. mozda ne bi pozeljeli da se nije rijesilo, samo zato da ih drugi ne bi gledali kao jednakije. jer ovako, oni ispadaju nepravedni samim time sto se njihov slucaj rijesio, bez njihovog utjecaja. to ih i danas boli. godinama poslije, istom razbojniku dokazali su jos nekoliko slicnih zlocina. dobio je 16 godina bez mogucnosti pomilovanja. strah je jos uvijek tu. ta ista nepravda zbog svoje jednakostije ucinila je dobro i drugima, koji su godinama patili zbog iste traume. ali oni se i dalje osjecaju krivima. i zamisljaju svijet u kojem nisu jednakiji... i tko sad tu nije pravedan? oni, koji su jednakiji? policija, koja je znala za sve prijasnje zlocine i zatvarala oci? razbojnik, koji je pod utjecajem droge nebrojene zivote ostetio psihicki i fizicki? svijet, koji se mrsti na "jednakije" koji nisu jednakiji svojim izborom? ne znam, ne znam... |
