lishina

ovo je uspavanka za leševe, jedinu našu hranu:
molim, disciplinirajte se.
sagradite selo pogodno za sumrak,
gdje se djeca zabavljaju tifusom.
tamo gdje će sisati
mlijeko suhe zemlje, pred san.
ne zaboravite napisati što ste vidjeli iza:
izbrisan svijet, iza grada i vremena,
svatko ga je jednom sanjao.
svjetlo je jarko, svuda su livade,
ali nikuda se ne može ići, zar ne?
samo se može gledati kako zuje dalekovodi.

čudo se ipak dogodilo,
nakon što je bilo mrtvo
nekoliko sekundi.
još osjećam topao, kvrgav
dodir njegova krzna.
valjalo je provesti noć u potpalublju,
slušati vapaje tvorničkih dimnjaka
i podijeliti zadnju konzervu
s propalom zvijezdom mjuzikla.
svakome tko ga je vidio
ime će biti otisnuto
na koži mrtvorođenčadi,
krupnim zlatnim slovima.
to je najdalje mjesto
do kojega anđeli mogu doći.

obznana!

ćao drugari, ne mogu vjerovat da sam navukao i nešto čitatelja na ovom blogu, i to nadasve kompetentnih, zainteresiranih, zanimljivih a i relevantnih dapače... u tom smislu, nastavit ću ovdje producirati svoje bolećive uratke i komentirati vaše, pa ako vas zanima čitajte, ako ne ko vam jebe mater, sam ću sebe čitat. Ovdje sada dajem link na pjesmu uncle tupela sa njihovog zadnjeg albuma, no sense in lovin. sve je tu: country, ljubav, rastanak, country, ono što se nalazi iza riječi a nazire se tek u varljivo skladnim i vijugavim melodijama, country te autentični tweedyev glazbeni genij... eto vam lektire jazavci, ko ne posluša crko dabogda! :-)

No sense in lovin

što ako je sve tek
nečija nijema, izgubljena posveta?
je li zato sve o čemu znamo misliti
glomazno i mračno?
dolazi li odatle
osjećaj gubitka težine?
potječe li otud onaj zvjezdani jezik,
ugraviran u kostima,
u pismima koja pišemo
svojim psima?
njime se može reći samo:
"mirno spavaj, nešto je napuklo,
nešto je oduvijek bilo slomljeno."

oslobodi me!
viknuo je taj glas
poznat i drag kao svaki
koji dolazi ispod ledene kore.
nije bilo vremena za razmišljanje
nije bilo vremena za ljetne dane
provedene na ležaljci uz more.
brzo je trebalo otići
u stražnje dvorište ludnice
pronaći ispod trulog lišća
tamnu vodenu kuglu,
igrati se njome i vrištati
tamo pred obzorom
gdje su postavili zid
u koji luđački udaraju ptice.

thomas bernhard (minnesinger)

trebalo je odustati upravo u trenutku
kada je postalo jasno da se ne smije odustati,
da bi to (odustajanje) značilo upravo suprotno
od onoga što poručuje pjesma,
i jednako tako da bi to (odustajanje)
značilo upravo ono što pjesma sama po sebi znači,
i kako je sam taj čin (odustajanja)
negacija pjesme koja je rezultat toga čina,
što znači kako je upravo taj čin (odustajanja)
bio potreban kako bi se pjesma napisala,
i kako je taj čin bio potreban da se ne bi odustalo
od pisanja pjesme, a to je bilo baš ono
što se pjesmom nije htjelo postići
(jer namjeravalo se odustati).

brojalica za odrasle

blizina uvijek ide zajedno sa zarazom
ili drugim oblicima majčinske sreće
govorio je dječak iz los alamosa
svi koji su ga čuli
već su se odavno ukrcali
na prekooceansku liniju koja nebo pretvara
u banalan sastojak domaćih zadaća.
to je sasvim vjerodostojno proročanstvo
za sve ushićene bolešću.
neki nesretnici na ovom svijetu
nemaju sestre
niti minijaturne silovatelje,
dakle o njima se nitko ne brine,
rekao je naš nuklearni dobrotvor
i nacrtao za nas nesretnike malenu štalu
na svojim novčanicama.

recept za sreću

moraš zavoljeti
ljigavi dodir hladnoće
u noći usred ljeta
položen je pred tebe poput
trule dobitne karte.
miluje te poput razglasa
u srcu plahe žene.
svakoga dana uranjaš ruke u bačvu krvi,
zatvaraš oči i brojiš
stideći se umjesto svojih djedova.
izračunaj koliko se dobrote nalazi
u gramatičkoj nespretnosti prirode,
pažljivo je uništi
i zatvori oči svima koje sretneš.

čovjek koji noću šeta našim stanovima
kao u umornom japanskom hororu.
niste li ga vidjeli kako
ponekad ujutro, iz obijesti, kvari povrće na tržnici?

on živi iza svih naših zidova,
regulira atmosferu i vodostaj.
kreće se neprimjetno poput autobusa
putanjom igara koje nismo izmislili
kada je bilo vrijeme.

on uvijek pokušava vikati.
prije nego što ga poželimo čuti
pretvara se u arhivsku prašinu,
u nešto kroz što se ne bojimo hodati.