lishina

"All my powers of expression
and thoughts so sublime,
could never do you justice
in reason or rhyme",
rekao je ostarjeli Bob Dylan
i ja sam se zapitao
kako preživimo dane
u kojima ne možemo
pronaći te riječi?

Rješenje je vjerojatno u stvarima
zbog kojih povremeno zanijemimo,
jednom smo ih davno bacali
kroz automobilska stakla
i sada nas progone gradom
sramežljivo osvijetljene.

Kada ih slučajno ugledamo,
osjetimo da je vrijeme
golema tiha udica -
nakon toga dovoljno je brzo trčati
i vikati u sebi: nisam besmrtan,
spašen sam.

about a girl

tamo - rekla si -
tamo se nalazi leglo malih vojnika
koji će se useliti u mene i pojesti me kada umrem.
bit će to svečan dan.
svatko s kim se budeš rukovao
ispljunut će mirisni jackpot,
ljudi u stanovima umirat će po gondolama na televizorima.
svatko će otkriti nijansu svoje besmrtne duše
i zahvaliti to otkriće
šaljivim sekvencama vanzemaljskog genoma.
bit ćeš toliko malen
da će za tebe izmisliti maleno godišnje doba:
mjesto na kojem će te balzamirati
i gledati dok u rukama mrviš
stakleni prah naših dana.

80-te

jašući na uhu sveca reportera
nad krovovima zagreba u pitomom tehnikoloru
prisiljavaš moju mrtvu braću da stružu
zaboravljeni okus juhe
ispred tupog televizora,
tamo u osamdesetima.
kolutovi koje smo pravuili
i razapinjali oko gradskog mraka
odavno već nisu od cvijeća
i prodaju se u trgovinama jeftine elektronike.
osuđeni na pobratimstvo grafita
od kojih smo bježali
možemo barem uzgajati kozmičko povrće
u demodiranim frizurama naših teta.
sa sivim rezovima na koži,
u vjetrovitim noćima podsjećat će nas
da ne mislimo na njih.
tako smo se smiješno učili sanjati!

nerotkinje, betonski idoli

potvrdi naše postojanje kažu
i milovat ćemo te u vječnosti
ispod vječne mase betona

prolazili smo kraj njih dok smo bili fetusi
a da to naše majke i sugrađani
nisu ni znali
ne želimo ih zbog toga
kazniti

tko je mogao pretpostaviti
da se skladišta bola nalaze
na takvim mjestima
izoliranima bukom?

naše nijemo dijete, rođeno iz tvorničke cijevi
blagoslovljeno dahom iz tvojih pčelinjih pluća
promijenilo je toga dana svoje lice

morao sam ga ubiti da ga ne zaboravim
pretpostavljam da će biti uz nas
dok god budemo imali volje trčati teškim koracima

nagni se nad mjesto odakle smo došli
i vidjet ćeš da nije plavo
reklo mi je jednom

ja ću te pridržati
a ti obiđi mjesta na kojima nisi plakao
kao dijete

morao sam ga ubiti
trajalo je kratko
ostao je blijedi rukopis
na trulom metalu vremena

tamo gdje se ne vidi, s druge strane kože
nosit ćemo ga tihi poput leda
zauvijek stiješnjeni tuđom odjećom