jašući na uhu sveca reportera
nad krovovima zagreba u pitomom tehnikoloru
prisiljavaš moju mrtvu braću da stružu
zaboravljeni okus juhe
ispred tupog televizora,
tamo u osamdesetima.
kolutovi koje smo pravuili
i razapinjali oko gradskog mraka
odavno već nisu od cvijeća
i prodaju se u trgovinama jeftine elektronike.
osuđeni na pobratimstvo grafita
od kojih smo bježali
možemo barem uzgajati kozmičko povrće
u demodiranim frizurama naših teta.
sa sivim rezovima na koži,
u vjetrovitim noćima podsjećat će nas
da ne mislimo na njih.
tako smo se smiješno učili sanjati!
Post je objavljen 28.09.2009. u 20:02 sati.