naše nijemo dijete, rođeno iz tvorničke cijevi
blagoslovljeno dahom iz tvojih pčelinjih pluća
promijenilo je toga dana svoje lice
morao sam ga ubiti da ga ne zaboravim
pretpostavljam da će biti uz nas
dok god budemo imali volje trčati teškim koracima
nagni se nad mjesto odakle smo došli
i vidjet ćeš da nije plavo
reklo mi je jednom
ja ću te pridržati
a ti obiđi mjesta na kojima nisi plakao
kao dijete
morao sam ga ubiti
trajalo je kratko
ostao je blijedi rukopis
na trulom metalu vremena
tamo gdje se ne vidi, s druge strane kože
nosit ćemo ga tihi poput leda
zauvijek stiješnjeni tuđom odjećom
Post je objavljen 28.09.2009. u 15:18 sati.