| < | studeni, 2018 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Rujan 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ili pivo, ili gajbu...... 
Lisbeth
pismo
- 12:58 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
(imena i sličnosti su potpuno slučajne) Ovo je za tebe, Kristina. Možda ćeš pročitati, možda nećeš. Nije to toliko bitno , koliko sama činjenica da ovo pišem nakon toliko vremena u kojem te nisam bila sposobna ni spomenuti, pričati o tebi; a toliko dugo te nosim uz sebe. Poput sjenke, s kojom razgovaram i dijelim sve one misli koje nikome ne bih izrekla na glas. I danas se često ulovim da mi pogled odluta kroz dim cigarete (da, opet pušim) i vidim tebe. Kažeš-podsjeća me ovo na vrijeme tog i tog događaja… Dugo sam mislila da bi sve bilo lakše da si ostala sa mnom, kao prijatelj; to što sam dugo mislila da samo jesmo, ali napokon shvaćam da nije tako. Oduvijek, od prvog dana, za tebe sam bila drugačije vezana i to je činilo naše prijateljstvo toliko posebnim- vrednijim od bilo kojeg drugog. Bez toga, zanemarivo je. Zamjenjivo. Čovjek si kao i svi drugi:pametnija od većine, bez daljnjega, ali ne i jedina. Tek sad, nakon toliko dugo vremena znam da sam te voljela. Ništa drugo. Možda da sam to shvatila kad si odlazila, prije bih dala šansu nekom drugom da uđe u moj život. Ovako, godinama sam u samoći žalila za tobom. Tvojim razmišljanjem, tvojim razgovorima, tvojim gledanjem na svijet... Moram biti iskrena i reći da si me promijenila. I svojim odlaskom i vremenom koje jesi provela uz mene. Nisu to dani, sjećaš se, to su bile godine. Pitam se, jesam li ja tebe? Podsjetim samu sebe često na tebe. Gledam na neke stvari kao ti:hladno, matematički. Bez emocija, ali daleko točnije. Ima li u tebi koji trag mene? Zašto ti ovo pišem? Vjerojatno je to moj način da ti napokon kažem zbogom. Toliko sam željela da sam ti to mogla reći tada: Zbogom Kristina, bilo je lijepo, želim ti sreću. Sada znam da u tom trenutku to ne bih mogla podnijeti. Slomila si mi srce i ovako-da sam te sama morala pustiti, slomila bih se cijela. Možda bi se oporavila s vremenom, ali dugo bi trajalo. Ma, trajalo je i ovako predugo… Još se znam probuditi u tvojoj sobi, još uvijek hodam mokrim i skliskim drvenim mostićem, lišćem posutim puteljkom, još uvijek… Još me boli. Otići si morala, razumijem to, boli me spoznaja da nikada više tako. Boli me taština-jer nisam te uspjela sačuvati. Pita me: hoću li njega ikada voljeti tako? Nadam se da neću. Ni njega ni bilo koga. Kao da bih to uopće mogla više? Kao da imam snage za to… Vjerujem da si sretna i to mi daje mir. Tako ne žalim više, polako te prepuštam prošlosti u kojoj ti jesi već odavno. I ako plačem; plačem zbog sebe. Kako je ono netko rekao-ne plaču ljudi za mrtvima, plaču zbog sebe. Jer znam da je život ispred mene, ali nikada više ništa poput nas. Nikada. I ma kako to šablonizirano zvučalo, tako je. Voljet ću ja sigurno opet, ali neka druga ja, nikada ona koja je voljela tebe. Za tim žalim, za možda najiskrenijim djelom sebe kojeg nisi ti odnijela sa sobom. Ja sam ga pokopala. Mislim da danas vrijedim više, da sam kvalitetnija osoba, bolji karakter, ali u mojim očima, najbolji dio mene bio je onaj koji je volio tebe; sa svim mojim manama koje sam nosila, sa svim mojim orlovima i strahovima. Da li te volim sada? Vjerojatno ću te uvijek voljeti, ali danas sam pametnija, zahvaljujući tebi-danas bih ja vagala, kao što si ti onda. Ne može se iskreno voljeti ako važeš što je bolje za tebe, zar ne? To je jedan korak vani. Što bi moja ljubav vrijedila takva? Možda i jesam Orlando. Jednostavno u krivo vrijeme kriva ja. Pogrešna ti? Ma, zar je bitno uopće? Nosim sa sobom spoznaju da sam voljela, da znam voljeti. Želim ti sreću, iskreno, jer samo tvoja sreća može vrijediti mog srca. Teret je to, znam, ali to je križ koji je tebi suđen. Stvorena si da izneseš sve ono što većina ne može. I koliko god to tebe smetalo, to te čini toliko drugačijom. Vrijednom ljudi poput mene. Onih drugačijih, koji se teško nose, ali daju životu okus i miris. Sve ima svoje zašto, ništa nije uzalud. Jednom će to doći na svoje. Možda u sljedećem životu, možda nikada. Ali sumnjam da sam ja te sreće... (riječ-dvje autorice: danas je moj rođendan. Zahvaljujući neslavnoj popularnosti, prva dva broja mojeg brojača su točan broj. :))) |
