| < | listopad, 2017 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Lisbeth
Jedna zima sa Kristinom
- 17:38 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Imala sam dvadeset kad sam se zaljubila u ženu. I dan danas prođe me drhtaj kad toj misli dozvolim da se prokotrlja ispred mojih očiju. Kako je bilo tada? Strašno, prestrašno. Kad jednom zavolimo nema te ljubavi napisane ni opjevane ni oslikane koja bi u našim očima bila bar približno našoj. Ne, nema. Isprazne su. Neusporedive sa sjajem i patnjom kroz koje se mi njišemo. Bilo je tako. Svijet jest stajao kad je bila ispred mene. Moje se srce zaista lomilo, zvučno. Bila je apsolutno sve previše. Baš sve. Nije postojao niti jedan jedini tračak njezine osobnosti koji je bio u nekim granicama. Činilo se da će u bilo kojem trenutku puknuti i nestati kao balon od sapunice i tako je i živjela-kao da joj je svaki udah posljednji. U isto vrijeme bila sam sitna i neprimjetna pored nje a osjećala se savršenom. Naš svijet, takav kontradiktoran i napukao po svim šavovima bio je upravo to mjesto na kojem sam ja mogla biti što jesam. Tajno… Zvala sam ju prijateljicom. Krala sam svaki trenutak da je dotaknem, ali ipak je predstavljala prijateljicom. U društvu muškaraca sam je ignorirala, očigledno sam koketirala i iza leđa je držala za ruku u mraku. Nisam htjela da ode. Obožavala sam činjenicu da mi ona dozvoljava da budem oboje. Imala sam najbolje od oba svijeta i mislila sam da je to tako. Da to tako funkcionira, jer je njezin prag tolerancije bio toliki, jer je njena ljubav bila tolika… Smijala sam se toj ljubavi. Ona je čekala. Nisam je uopće uzimala za ozbiljno. Obožavala sam sve što mi daje, a davala sam koliko sam htjela i bila sam sretna. Naravno… Nije mi padalo na pamet da išta mijenjam, da bih trebala išta mijenjati. Dala bih joj sve na svijetu, učinila, bilo što-osim priznati je. To nije bilo ionako toliko bitno u mojim očima. Kristina je znala stajati dva sata pored telefonske govornice, usred snijega, u tankoj kariranoj košulji, bez jakne i čekati da je nazovem… Stopirala bi s jedne strane hrvatske na drugu da popije kavu sa mnom… Pisala mi stihove na plafon, da me uspavaju umjesto nje… Slušala je sve moje glupe ideje i misli kao da joj otkrivam tajne svemira… Imala je oči poput mojih a obožavala je moje. Govorila je da su poput neba kad se podigneš iznad deset tisuća metara… Njezina je koža bila hladna na dodir, nikada nisam shvatila kako je to moguće Način na koji me gledala činio me najljepšom ženom na svijetu. Način na koji sam gledala nju, nestao je s njom… Svaka me jesen iznova vrati na željezničku stanicu i mokre tračnice. Sjeti me na put prema njezinoj kući, mogu ga vidjeti kao da sam jučer bila tu. Miris lišća, mokrog asfalta i onaj neizdrživi nemir iščekivanja. Sjedila bi na prozoru svoje sobe i čekala me. Sjeti me onih čekanja buseva i vlakova i tramvaja i svih onih rastanaka. Igrala sam se sa zatvaračem njezine jakne. To je bila najintimnija stvar koju sam mogla u javnosti napraviti. Bilo je, tog našeg posljednjeg čekanja vlaka to najerotičniji moment koji sam doživjela. To igranje zatvaračem njezine jakne. Bila sam trenutak od pucanja svoje kontrole. Rekla je-dala bih sve na svijetu da te mogu poljubiti… Nasmijala sam se i pogledala oko nas. Realnost nas je progutala. Vidjela sam tugu u njezinim očima, ali nisam joj pridavala važnost. Bojala sam se, silno. Mislila sam da će se svijet srušiti u tom trenutku i ja ću biti osuđena na pakao. Trebala sam biti spremna osudit se na pakao zbog ljubavi. Trebala je biti to moja odluka. Moje pravo. Vjerovala sam tako… Sanjala sam je noćas. Rekla sam joj-nisam te nikada prežalila. I nisam. Nikada vjerojatno ni neću. Godine prolaze, svaku jesen počinje moja nova zima sa Kristinom. Niti bolna ni loša ni tužna , samo je tu. To sjećanje se budi s kišom i negdje je u meni poput sna. Ponovno vidim puteljak, čujem njezin glas, smijeh, njezine oči, tako jasne… Moja kćer ima oči poput nje. Kristina je otišla svojim putem davnih dana. Ona nije imala ni straha ni sumnje u svoj odabir i nije željela biti nečija sjena. Trebale su godine da moja bol otupi i da napokon budem sposobna priznati sebi da je jesam voljela. Da, jesam. Da li bih danas mogla javno voljeti ženu. Ne znam, bila sam jednom blizu, bila sam spremna, ali ona je nestala na svojim visokim petama jednako iznenada kako je ušla u moj svijet.... Oznake: 6 |
