|
|
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...još jedan novi besmisleni dan...pitam se zašto uopće živjeti...hm...kad je uvijek sve puno razočaranja i problema...hm...nadam se da je istina ono što ljudi govore da svatko ima neki zadatak na ovom svijetu...valjda...danas sam tak ljuta...na sve...na brata...na baku...na matejina starce...na samu sebe...žnj...i bit ću i na teu ak me odjebe danas...iako ću vjerojatno više bit žalosna nego ljuta...šmrc...jučer sam bila s ljudima u runi...i počeli su razgovor o svojim mrtvima...o sprovodima i tak...ja onak wtf...di ste baš to izabrali...žnj...i sad tuži se jedna cura...umro joj je deda i kao kak je bilo katastrofa na sprovodu i tak...i onda kaže domagoj...da niko nemože na sprovodima kontrolirati emocije...ja sam ga samo pogledala i pitala...NA KOLIKO SI SPROVODA BIO?...on kaže na jednom...meni samo što suze nisu potekle...i samo sam odgovorila vjeruj može se...sve se može kontrolirati...nakon što toliko voljenih izgubiš u kratkom roku...nemožeš više plakati jer ni za to nemaš više snage ni volje...moraš bit jak...pogotovo ak su svi tvoji na rubu snaga...naravno da ih možeš kontrolirati samo izvana a iznutra te to izjeda i ubija...i zato kad dođeš doma sve izbaciš iz sebe..ali onda si sam niko nije kraj tebe...nema te tko tješiti...biti ti rame za plakanje...ali onda se samo sjetim...koliko mi je ljudi još ostalo...koje mogu voljeti i koji mene vole...i samo najednom sve prestane...i dolazi olakšanje...srce više ne steže...smiriš se...ali ne znam zašto ja to pričam...nemam pravo na to...ja još imam sreće...imam predobre roditelje i prijatelje...a šta je s onima koji nemaju više ništa...ništa što bi ih moglo održavati na životu...samo prazninu...ali i dalje žive i trude se...čim se toga sjetim nešto me potjera dalje...stavi mi osmijeh na lice i u sjećanje mi dođu svi moji voljeni...zato ljudi nemojte očajavati...znate da vašim voljenima nije ružno tamo gdje su otišli...ništa im više ne nanosi bol...i oni će uvijek bit tu s vama...u vašem srčeku...a niš idem sad malo pjakati pa će bit bolje ko i po običaju...tako da navečer mogu biti sretna i vesela...da i vama ne pokvarim raspoloženje...volim vas sve...pusa...
