31.08.2009., ponedjeljak
|
Bavim se učenjem. Učim dizajn www stranice tako da bih si mogla napraviti svoju. Mislim da mogu već sada, ali moram još neke stvari poloviti. No idemo ispočetka. Nije to učenje to o čemu sam htjela pisat, a ne. Nego nešto drugo, što mi se vratilo u sjećanje, a odmah mi se vratila i ljutnja a bome i pomisao o 500 kuna. Naimekae. U mojoj firmi se štedi na nama koji stalno nešto tražimo jer smo obrazovani a time i razmaženi pa bi stalno nešto novo.Te bi nove stolice, te bi nova računala, te bi nove monitore... A to novo košta. I tako, u mojoj firmi, kada ja tražim da me se pošalje na neki kongres ili na seminar onda me gledaju pogledom koji prodire kroz mene, tek toliko da mi pokažu da sve što ja govorim ne dopire do njih i da smatraju da ja nemam što radit na nekom kongresu ili seminaru. Osim ako je besplatan. Godinama sam se bila borila ali onda sam odustala. Više nisam pitala. E, kada ja više nisam pitala onda nas poslalo na neki glupi, dozlaboga dosadni tečaj u Algebru da bismo učili izradu stranica. I to je bilo nakon radnog vremena. U stvari bilo je od 6 popodne do 11 navečer. Znači ujutro radiš a onda trčiš u Algebru, usput rečeno na drugi kraj grada, slušati nekog klinca, koji ti ne zna prenijeti svoje znanje. Onda dođeš doma, otuširaš se, spavaš i ujutro trčiš na posao. I tako 3 tjedna za početak, onda bi bila pauza pa opet. Sve skupa trebalo je to tako ići 3 mjeseca. Tražila sam da zakasnim na posao. Tražila sam prvo da uopće ne dolazim na posao, jer se to tako radi. No opet sam bila nagrađena pogledom koji je prodirao kroz mene a znači nešto kao ovo "budi sretna da ne dobiješ knižicu u ruke". Reklo mi , dakle, da ne može. "Ne može da ne može" rekla sam sebi te sam napisala pismo većem po hijerarhiji nego što je taj koji je bio rekao da ne može. I sve mu opisala i zamolila da barem ako se već moram pojavit na poslu , neka dozvoli da ranije odem. I taj dozvolio. Pa sam onda dobila 2 sata vremena u danu za sebe. Dva sata u kojem sam se stigla otuširat. I popeglati što ću nositi.. Sjećam se tog perioda da sam bila premorena. I tako sam jednog dana, vozeći premorena prošla kroz crveno. Kad me policajac zaustavio ja sam se rasplakala. Od nemoći, od bijesa, od svega. Nametnuto mi je nešto što ne mogu i ne želim izdržavati. Dobila sam 500 kuna kazne, tih 500 kuna me još i sad bole. A najgore od svega je to što u Algebri predaju mladci koji se oduševljavaju nečim što sam ja davnih dana prevazišla. To su mladi programeri koji otkrivaju svoju moć. Pa po pola sata pričaju o naredbi koju čovječe imaš u svakom programskom jeziku. To su programeri koji nemaju temelje. Koji ne znaju da postoji i neka prošlost u informatici i da tu prošlost također treba znati. Nnda. Neću ja sad tu olajavat njih. Nije mi to namjera. Nego mi bilo dosadno. Bilo mi bezveze na tom tečaju. Em nije znao prenijeti znanje, em sam stalno pomišljala "jesam li ja glupa i luda?", da bih na kraju shvatila da je moje znanje puno veće nego što je njegovo i da ću ja još malo pa umrijet od dosade. Uglavnom ništa nisam tamo naučila. Što iz inata mojima u firmi koji su me slali na nešto što uopće ne želim učiti, što iz nemogućnosti poimanja da mi netko pola sata priča o naredbi "set" i to priča u takvoj euforiji kao da je upravo otkrio toplu vodu. Sa takvima nemam što raditi. Ni pričati. Ni od njega što naučiti. Mladci nemaju pojma da u svakom j.... programskom jeziku postoji naredba "set" i da nisu otkrili toplu vodu. Nnnda. I tako ja nisam htjela učit, nisam htjela slušat, nije mi se dalo, baš naprotiv zgadilo mi se. Još smo i subotom morali dolaziti i onda smo na terasi pili kavu u pauzi a drugi mladci su slušali mladca predavača i postavljali su mu priglupa pitanja i bili smo ko neke ptičice koje čekaju da ih mama ptica nahrani, svi osim mene, jer ja sam kipila i bijesnila, ali ništa po tom pitanju nisam učinit mogla, osim da izdržim to vrijeme a da pri tom ne poludim skroznaskroz. Nasuprot je bila neka kasarna pa sam ja dok su se mladci oduševljavali bedastoćama gledala vojnike na straži. I gledala i pratila što se događalo u krugu kasarne. To mi je bilo zanimljivije. Ja sam u stvari bila kao neki orao među tim ptičicama , bar sam se ja tako osjećala i stvarno da nije bilo te kasarne, bila bi ih sve pojela za doručak. Kad se završilo tih 3 tjedna trebalo je kao dobiti diplomu za taj kao prvi stupanj a onda krenuti dalje. Ja sam rekla svoje povijesno NE cijeloj hijerarhiji a ovi su odustali, jer im ionako nije bilo stalo. Mislim nisu navaljivali ni za tu diplomu ni za ništa. I tako smo ostali di smo bili i na početku priče. Osim što sam ja izgubila 3 tjedna svog života. Na glupost i dosadu. A sad di sam? Hoću si napravit stranicu a učim sama. I moram reć da bolje učim nego u ona 3 tjedna koja sam u životu izgubila. |
29.08.2009., subota
uradak genijalan
28.08.2009., petak
moram priznati poštapalica
|
Nnnda. Ako mi nešto u zadnje vrijeme ide na živce to je izraz "moram priznati" koji čujem posvuda. Izgleda da je to sada IN. Prvo sam taj izraz čula kod moje kolegice i baš me jako bilo iritiralo. Upadao mi je u oči taj izraz. Ona je suhoparno dosadna pa ju je teško sa zanimanjem slušati. No kad još u tu suhu dosadu ubaci "moram priznati" meni dolazi da vrištim. Onda je od moje kolegice to pokupila druga kolegica pa je i ta počela "priznavati". Ta druga isto nije bogznakako interesantna, bar ne meni, i onda kad sam taj odurni "moram priznati" čula i kod nje , mislila sam da ću iskočit iz vlastite kože. Onda sam to čula na televiziji. Ima jedan voditelj koji stalno koristi "moram priznati". I danas sam taj izraz pročitala u jednom postu na jednom blogu. I ondak sam zaključila da se to širi. Kao neka bolest se širi. Još malo i svi ćemo koristiti poštapalicu "moram priznati". Sve je to skupa meni baš ružno. Jer kad u običnoj rečenici koristiš "moram priznati" onda rečenica postane nekako dramatična. Izgleda da dosadni ljudi tu poštapalicu koriste da bi pojačali dramatičnost svoga izlaganja. Koje je obično suhoparno. Ne razumijem tko što kome priznaje. Bezveze da bezveznije ne može bit. Sada idem doručkovat. Moram priznati da mi je doručak dosta važan u životu. |
25.08.2009., utorak
Na zapadu (u stvari) ništa novo
23.08.2009., nedjelja
Beretka po levant
21.08.2009., petak
Pogled s prozora
je dao novce. On ionako daje novce na auto-gume i tehnička pomagala. Svakojaka.
Mi ne živimo u stanu, mi živimo svemirskom brodu. Ili barem prema tome on teži. Ja sam tu da napravim balast. 18.08.2009., utorak
17.08.2009., ponedjeljak
Celebutante
15.08.2009., subota
Varaždinski klipići
14.08.2009., petak
Četrnaesti osmi ljeta dvijetisućedevetoga
11.08.2009., utorak
|
Nemoš to bilivit. Evo sam upalila TV, kao sad ću malo odmorit i vidjet što ima. Kao vani je (opet) pretoplo za mene, pa kao sad ću se malkice smirit. I upalim TV (zemljo otvori se , zar zaista mogu biti toliko glupa da ništa ne naučim iz prošlih iskustava??? A prošla iskustva su ova : kad god sam palila TV uvijek bi zaključila da ništa pametnoga ne mogu tamo čut. I sad. Ako je inteligencija sposobnost snalaženja u novim situacijama, ok, ja sam inteligentna, jerbo sam u toj novoj situaciji, ubrzano i panično tražila daljinski, koji se negdje sakrio baš kad mi je trebao, da bih odmah i hitno (žurno po novohrvacki) gasila tv,dakle sam inteligentna jer sam se u novoj situaciji odmah snašla. Ok. Ali onda opet. Meni to nije nova situacija. Meni je to stara situacija. Zato mislim da sam glupa. Mislim da sam tupa to ti je. Jerbo me dosadašnje životno iskustvo ničemu, ali baš ničemu nije naučilo. Jer da je, ja sigurno ne bih palila TV. I bacila bi daljinski daleko, daleko.Po svemu dakle zaključujem da sam tupa to ti je. I da mi po tom pitanju nema /više/ pomoći. ) Nnnda. No prije negoli sam našla daljinski da bih mogla gasiti TV sam nešto čula. A to što sam čula , smanjilo mi jednu brigu. Odmah mi je život nekako lakši. Nisam više jako zabrinuta kao što sam bila do sada. Naimekae, čula sam da si je Dikan našao curu. I da su bili na njegovoj jahti. I da su se ljubili. Meni je to lijepa vijest. Jer me to mučilo. Mislim ta situacija s Dikanom. I brigu mi zadavalo. I nekako sam stalno razmišljala "dobro što će on jadan sad?". I kad bih išla Cvjetnim Trgom uvijek bi ga se sjetila. I svuda sam o njemu mislila. Baš mi nekako bilo zadavalo brigu to njegovo stanje. A evo, završilo se hepiendom. Onda opet. Ta cura je bivša cura od Frane Lasića. Pa ti reci. I sad Frano Lasić ostao sam, a Dikan ima curu. I opet ću se brinut. Jer što će sad biti sa Franom Lasićem, što pitam ja vas?  Eto. Nikako mira.. I ondak, čula sam i jednu izjavu. Koja me skoro pa izbacila iz vlastite kože i šire. To mi prenio Muškarac. Tako nešto smo kao ono čavrljali i kao on kaže "Rekao je M da je ovo harač". Muškarac je samo htio čavrljati. Bezveze je govorio samo da govori. Ali baš je to morao reći. Meni??!! Koja sam tempirana bomba za te teme. Pak sam ironično koliko sam mogla rekla "Ovo je harač?" pitala sam "a što je onda bilo prije?" (o.a. misli se na podizanje poreza. i kao sad onih 22 posto nisu bili harač a ovo je harač. o svijete). Jel se mi ikad mislimo (kao narod ) pokrenut ili što? I onda sam krenula vesti.  "Po meni , najbolje bi bilo da odmah svi damo 100%. Ionako ćemo uz ovu vladu doći do toga, mislim do tih 100%. No nekako je psihološki bolji učinak ako se praviš da si ti to sam htio. Mislim ono, daš svoju punu plaću državi i ti si miran i smiren. Miran si i smiren stoga i zato što si ti BAŠ TO HTIO napravit, nije da te netko tjerao. Izbor je bio tvoj." "Sad je ovo harač? Dobro di M živi? Sad je harač 24 posto a 22 nije bilo? 200 bogatih familija u državi to je normalno, to nije bio harač a gospodin F.T. nije bio diktator to ne. A tek sad imamo harač? Da ja na sastanku stanara kažem da će u ovom stubištu biti 3 bogate familije mislim da me ne bi lijepo gledali zar ne? A kad on to rekao, onda je to prošlo? I sad kad gutamo posljedice svojeg nedjelovanja sad opet sve što znamo je gunđati i mumljati i međusobno pričati da je ovo harač????!!!" Nastavila sam ja vesti, no me više nije slušao. Samo se isključio. A bilo bi mu pametno da je. Slušao mislim. No (nas) ekonomiste nitko ne sluša. Najradije bi nas zgazili da mogu. I Muškarac je jedan od tih koji me gleda onim pogledom "ma daj, preuveličavaš" i obično prekine svaki moj monolog. Jer ne može slušati. Jer mu teško vidjet što će biti. A bit će. Ups, opet sam počela vesti. Kidam nalijevo. |
09.08.2009., nedjelja
Osim što sam lijep užasno sam razmažen
08.08.2009., subota
06.08.2009., četvrtak
|
A tja. Niš pametnoga nemam za izjavit. Što me malkice muči. Mislim to da ništa pametnoga nemam za reć. Ne gledam Dnevnik to ti je. Jerbo me Dnevnik inspirira. Kad ga gledam. Nakon TV Dnevnika pjena mi krene ići na usta i onda još pola sata ili duže JA govorim. Uzrujano. Mislim tako je to bilo dok sam gledala Dnevnik. Ondak sam zaključila da se previše nerviram, da je to previše gluposti na jednom mjestu u premalo vremena, da te visokoumne umotvorine ja naprosto ne mogu, pa ne mogu probaviti u jednom danu. Jerbo se ja ondak živciram pola sata. Nakon Dnevnika mislim. Pa još cijeli idući dan razmišljam o tome što su mi rekli. Pak onda taman shvatim da to što mi reklo hrpa gluposti, kad ono cap, evo ti ga - novi Dnevnik. I onda sve krene iznova. Uzrujavanje, pjena i to. Pak sam prestala gledat. I sad. Jest da sam bolje volje što jes jes, al opet ništa pametnoga ja nemam za reć. Nikakve inspiracije ne dobivam. Jerbo me Dnevnik inspirir`o. O kako me je nekad on isnpirir´o. A tako je i s novinama. Ne čitam ih. Jednostavno ih ne čitam. I di sam ja sad di pitam ja vas? Pročitala sam jednu dobru knjigu ali ona je prepametna. Ne može te ona inspirirat na nekakvo uzrujavanje. Ona te može smirit. Pa se ondak razmišljaš o njoj i o tome što je pisac napisao i zašto je to sve skupa napisao. I tako. Razmišljaš se nešto i ideš svijetom i šire u tom nekom razmišljajućem stavu pa ti na kraju ipak bude pun kufer razmišljanja. Ti bi da malo ne razmišljaš. Stoga sam odlučila da danas obavezno gledam Dnevnik. Nema labavo. Ne mogu ovako smirena živjet. Ne mogu i bok. Em se ne uzrujavam, em nemam blagog pojma što mi se u državi događa. Odo gledat Dnevnik dakle pa ondak vidjet ću kako ću se osjećati nakon toga. Eto me natrag. Za početak htjela bih reći da sam ja svoju obavezu vrlo ozbiljno i odgovorno shvatila. Prvo smo se instalirali psi i ja na krevet u udoban položaj. Onda sam si donijela čašu vode, ako bi nedajbože bila žedna da ne moram trčati u kuhinju po vodu, nego ju imam tu odmah pri ruci.To da me ništa ne bi ometalo u gledanju i primanju informacija. Ondak sam objasnila Malom Pasu i Maloj Psici da "ćemo sada gledati Dnevnik i budite dobri i tihi. To je jedna jako ozbiljna stvar i moramo se prema njoj tako i postaviti. Ozbiljno i odgovorno." Vidjela sam da me razumiju, po izrazu očiju sam vidjela, pa sam odahnula, znači niti oni me neće dekoncentrirati nekim upadima tipa "vau, ja bih mlijeka" ili "vau, vrijeme je za šetnju". Dakle, zinstalirala sam se na krevet i počela gledat. Najprije je bila ona muzika, onda se pojavila zemlja na ekranu, ma sva sam se bila naježila od nekog ganuća. Možda sam ganuta što se tako otvoreno kopira CNN, a možda i zbog nečeg drugog, ne znam, nisam o tome imala puno vremena za analizirat jer se ondak pojavio lik u svijetlo plavom odelcetu i svjetloplava kravatica i počeo je pričati što će mi u Dnevniku reći. I sad... Pravo da vam kažem meni je za 10 minuta već bilo jako dosadno. Ondak sam se prisilila pa sam si rekla "daj gledaj do kraja sad kad si već krenula gledat". Onda sam gledala. Gledala sam da je umrla Savka D.K.i to ok, mislim informacija mi ok, al onda su se redali likovi da meni kažu što o tome misle. Pa mi to nije bilo nikako ok, jer ti likovi tko su ti likovi da mi govore što misle o njoj? Mislim, tko im je dao to pravo da mi ulaze u prostor i govore svoja mišljenja. E tu sam se malo uzrujala, ali pravo da vam kažem nedovoljno sam se uzrujala, jerbo te likove uopće ono nekako nisam doživljavala. Onda mi je opet bilo dosadno. Onda su se pojavljivali različite persone a najčešća, perosna mislim je bila ta spodoba u svjetlo plavom odijelu. Onda sam malo dremnula. (To nikom nisam rekla da sam dremnula, al jesam). Onda sam se probudila na vrijeme da čujem da se prodaje 5 brodogradilišta. Pak sam si pomislila da taj čovjek, taj Končar igra Monopoli. Ja kad igram Monopoli ja onda volim imat one željeznice. Prodala bih se za te željeznice. Ondak, kad mi netko stane na te željeznice ja dobijem novce. E to volim. Tako sam si pomislila i za tog Končara. "Vidi on voli brodogradilišta onako kako ja volim željeznice" eto to sam si pomislila. Ondak mi je bilo sila na WC. Ondak sam si rekla "ne možeš tako. ako si rekla gledat onda gledaj na WC ćeš ići kasnije. Osim toga već si dremnula i sfulala jednu vjest ne moš sfulat još i drugu kako ti misliš biti informirana"? govorila sam samoj sebi. Ondak nisam odmah išla na WC nego sam gledala ono sa pšenicom ali ništa ja to nisam razumjela, no bit će zato što sam plavuša. Zato je to. Jer kao seljaci bi pa nebi. Pa se onda posvađaju. Pa onda ode svako na svoju stranu. Ondak sam stvarno morala na WC. Ondak sam se vratila. Ondak sam gledala o cijeni benzina. Pa reklo da cijene rastu. I da plin skup. I o Zrću sam gledala. E to Zrće mi bilo malo interesantno. Jer sam bila na Zrću pa kao sad ja gledam ono di sam bila, pa sam kao važna. Jest da sam bila kad niko od celebritija nije bio, to ti je moja sreća, umjesto da budem kad na primjer tamo bude na primjer taj lik u svijetloplavom odijelcetu, pa ondak sam mogla pričat kako sam bila na Zrću i kako sam se družila sa likom. Ali ne. Kad sam ja bila nikog nije bilo. Pa ti reci. No svejedno, reklo na Dnevniku da je došao neki tamo iz svijeta pa puštao kao neku muziku koju mi rvati još nikad nismo čuli. Jerbo smo zaostali. E onda sam malo ogladnila. Pa sam potrčala u kuhinju po malo čokolade. Pa mi pobjego uvodni dio oko Thompsonovog koncerta, ali mislim da sam shvatila bit. Bit je da se kao kaže "oni su sve ispolitizirali nedajmo im da ispolitiziraju". Mislim ako "im nedamo da ispolitiziraju" onda o tome ne govorimo i ne laprdamo nego im stvarno ne damo. Mislim, tako ja mislim. Ondak to ne naglašavamo. Tako se nekako mislim da bi bilo ispravnije, ali nekako Thompson misli drugačije. Pak sam si stoga lupila dva šamara i rekla sebi "daj prestani mislit. to je njegov koncert on je tu da misli. daj se prestani pravit važna". Tako sam si rekla a ona dva šamara su bila dost jaka pravo da vam kažem, pa sam stoga zašutila i prestala mislit, jerbo me obrazi bolili. A kad te obrazi bole ,pravo da vam kažem ,nisi nešto za razmišljanje I ondak je bilo malo vijesti iz svijeta. I reklo da Putin bio u Turskoj. Putuje čovjek. Pa reklo nešto tamo o Berlinu ali to nisam čula jer je bio zapuhnuo vjetar pa otvorio prozor, pa sam morala brzo skakati da zatvorim prozor, jer bi bio propuh a onda bi se vrata zalupila, a onda bi Mala Pasica pobjegla pod krevet , onda bi....U svakom slučaju komplicirano je to pak neću sad radit digresiju objašnjavajuć koliko je to sve skupa komplicirano kad ti zapuše vjetar a ti gledaš Dnevnik. Jerbo bi onda zaboravila što sam htjela reć. Mislim kad bi počela objašnjavat to o vjetru. Onda reklo da na današnji dan bacilo bombu na Hirošimu. E to meni ne dopada. I onda... pravo da vam kažem... bilo mi je tako dosadno... i tako ponovljivo... i tako već viđeno.... i tako predvidivo... da sam svojim pesonjima i sebi dala slobodno. I otišla sam. |
05.08.2009., srijeda
|
Sjedim. Noge sam digla na ogradu balkona. Gledam u prazno. Gledam u nebo, u oblake boje dima. Gledam i ne marim. "Gle oblaci su nekako paučasti" pomislim i otpustim misao. Sjedim. Noge sam digla na ogradu balkona. Gledam u prazno. Dani prolaze. |
04.08.2009., utorak
Ratko Cvetnić - Polusan
03.08.2009., ponedjeljak
Mali pas
|
Da Mali Pas već ne postoji njega bi trebalo izmisliti. Onda opet. Nekako mislim da se to ne može izmisliti, nemamo mi ljudi toliku maštu da bismo to nešto mogli izumit. Očito samo dragi Bog to ima. Maštu mislim. I inteligenciju. Da ne vidim vlastitim očima ne bih vjerovala ni sama. No eto, imam ga kući i gledam ga svakoga dana i uvijek se ponovo i ponovo čudim kako je priroda mogla stvoriti takvo nešto. Mislim, meni dopada.  Mali Pas osim što je Mali Pas, direktna inkarnacija Luja četrnajstog, samo malo poboljšana, što u prijevodu znači da je Mali Pas već rođen razmažen i pun sebe, ali onako zdravo pun sebe, čovječe od njega treba učiti, je osim toga i jedno vrlo vrlo inteligentno biće, što od pasa čovjek nekako po difoltu ne očekuje. Ono, čovjek misli da je on najinteligentniji stvor u svemiru i šire, tako nas učili, pa nekako oholo smatramo da životinje ne mogu biti inteligentne, nego da su totalno glupe i ovisne o nama. I ondak se mi ljudi tako i ponašamo. Podcjenjujemo. I pravimo se važni. Sve dok u naš dom ne dođe takvo nešto kao što je na primjer Mali Pas. Dođe da bi me poučio mojoj životnoj lekciji. Te kaže : sad ću te rasturiti. Saš ti vidjet tko je tu inteligentan. I onda krene raditi po tom pitanju. Rasturanja mislim. O rezultatima neću. Samo ću reći da sam JA ta koja još uvijek liže svoje rane. Mali Pas uživa u pobjedničkom zanosu. Međutim nije to ono o čemu sam htjela pisati.Htjela sam pisati o nečemu što ZAISTA ALI ZAISTA nisam mogla vjerovati da ijedno živo biće osim čovjeka može napraviti. A to puno govori o meni na o Malom Pasu. Govori o mojoj oholosti i drskosti. Ne govori o njemu. On je pobjednik. E sad. Mali je pas imao nekavu crvenu ajmo reć izraslinu negdje tamo gdje mu je piša. I ondak sam ja to vidjela, te zvala veterinara i pitala "da li da pravim paniku i dolazim na hitnu ili mi možete pomoći ovako preko telefona?". Opisala sam kako to izgleda i da Malog Pasa to smeta i da se stalno liže na mjestu te izrasline. Veterinar je rekao neka uzmem jod, ili maslinovo ulje, budući da doma nisam imala ništa od onoga što je prvo nabrojao i neka to stavim na vatu i pređem preko te izrasline, bradavice što li? I tako svaki dan. OK. Počeli smo to raditi. Dva puta dnevno, prvo sa maslinovim uljem a zatim smo kupili Betadin i mazali time. I sad! Ma čovječe da to ne gledam svaki dan nebih vjerovala. Kad krenem, ja ili Muškarac, prema bočici Betadina, Mali Pas skoči, SAM OD SEBE, na krevet, okrene se na leđa, raširi nogice da bi nam bilo lakše doprijeti do mjesta na kojem je ta izraslina i strpljivo čeka da se približimo sa vatom i mašću. Ja da to nisam vidjela vlastitim očima ja to nebih vjerovala. Ma da ga nema trebalo bi ga izmisliti! Svaka ti čast Mali Pasu! Care! |