la vida termina

sve je prolazno
i onaj osjecaj straha
koji se stvori u trenutcima mirovanja
i ova sreca i grcevita ljubav
sve ce proci
sapracu sa sebe
nemire i nemire
grceve i uzase jednog sasvim obicnog zivota
Bez Holivuda gdje bi bili
o cemu pricali
sanjala sam da smo se sreli
u svjetu sto gleda na ovaj
osjecanja su nam bila tupa
sudarali smo se jedni od druge
i sa svakim sudarom vise se odaljavali
koza nam od gume
a iznutra prazni

da li je to doslo vrjeme
da opet pocnem da padam
da li je ovaj zivot previse mali za mene
sve vise stvari izmedju nas
sto, kablovi, vjestacko cvjece, ramovi za razglednice
iz Madrida
u samoci ceznem za tobom
a sa tobom ceznem za sobom
zivot se suzava

Manga spavacica, pretjerana sminka i pivo u ruci. Petak. A ja nastavljam moj strajk. Ne, necu izaci. Necu nikog nazvati. Procitala sam dva romana o Afganistanu. Druzila se sa zenama koje imaju vise snage nego svi ljudi koje znam zajedno. Sanjala sam da i ja bjezim preko nekih granica, gonjena strahom i zeljom za boljim zivotom. San i sjecanja se pomjesala.
Sama u stanu sedmicu dana. Slavim sedmicu dana samoce. Slavim sebe i sve svoje mane. Pasivnost. Neodlucnost. Pretjerana samokritika. Napravila sam rusvaj u stanu tome svemu u cast. Plesala. Slusala neke pjesme koje skoro da sam zaboravila, u cast svega sto sam u dvoje zaboravila biti.
Svirala sam klavir. Promjenila sijalicu u wc-u, sad vidim nesto kad cupam obrve. Gledala stare slike. Isla vidjeti mog dedu sto polako nestaje. Gledala sam stvari koje nisam kupila. Preljepe stikle sa cipkom. Oblacila se u sivo i maslinasto zeleno i razbijala sve sa crvenom torbom. Kosa mi je eksplozija. Stomak rupa. Pogledi u tramvaju plase.
Mislila sam reci bivsem: Uvjek cu te voljeti na neki nacin, i ako pukne i moja i tvoja veza mozda bi mogla probati ponovo. Iako znam da sve izmislja. Mislila sam reci Aidi da mi je zao zbog Hamse. Hamsa legenda. U turcina kurcina i druge provale. Mislila sam joj izjaviti saucesce. Hamsa, na klupi, krupna i troma, okruzena babama kojima je sefovala. Hamsi niko nista nije mogao. Hamsa je mrtva.
Ove sedmice sam prozivjela i Dansku i Holandiju i Spaniju i sve ratove i neke zemlje u kojima nikad nisam bila. Afganistan. Nemam gdje pobjeci. Pisala sam o usisivacima na poslu. Bit ce veliki clanak. Jedan bolje usisava ali je glasan dok drugi je slabiji ali ne zapinje za tepih. Pokusala sam se sjetiti kad sam zadnji put usisavala i smijala se sama sebi.
Kerstin ima velike plave oci, Lena je bila nekad jako ljepa, Nils ne prihvata starenje, Lars-Erik se boji moje zenstvenosti. Ja se kontrolisem, ne pricam previse jer znam da sto vise kazem vise cu odudarati. Ljepo je raditi, ici na posao svaki dan. Ljepo je ne zuriti i ne morati biti izvanredan svaki dan, pricati o vremenu. Ljepo je ne misliti previse o zivotu.
Zivjeti.

okej, dosadilo mi je
odkako sam dosla kuci nikoga nisam zvala, nigdje nisam isla, nista nisam osjecala. samo na posao, u prodavnicu, kuci. to mi je trebalo. osjecala sam se drugacije, nekako neobicno uravnotezena i kao da sve drzim pod kontrolom. ali danas se nesto desilo, neka mravi po stomaku setaju, neke ideje me uzbudjuju, neka nervoza me hvata. procitala sam knjigu do kraja i sad se osjecam jos vise sama. ne zelim poceti citati novu jer je moram upoznavati a za to nema vremena. opet se pitam kakva je to tvornicka greska u meni. sta me to goni, gdje je mir i sta ja znam
i ova mi je prica dosadila

ey don't write unless you have something to say
but even nothing is a glimpse of my reality
this is my tiny rebellion
of which I am secretly proud
my battle against all that I eventually will become
don't judge me then
don't judge me now

Zagrlila me noc, pomutio se mozak i sad su sve misli guste i polako prolaze kroz uske tunele moga mozga. Sve usporava osim nemira koji kao da noci se ohrabri i prosiri iz stomaka u grlu, u koljena u ramena. Zgrcena cekam da mozak rjesi zagonetku, molim da me bicovi straha ne pronadju, mada ovaj kamen u stomaku ne sluti na dobro.
Da li cu biti hrabra i pokusati zaspati?
Sjenke na plafonu miruju, a znam da ce ozivjeti cim sklopim oci, nageti se nadamnom, pipkati i stipati, golicati i stiskati, prikovati me za krevet. Mek krevet sa plahtama mirisa cvjeca...
Ne spava mi se, ne budi mi se.
Kako biti sretan kad je dio srca uvjek na drugom mjestu? Zivim sa pola sebe. Da li je to varka da sam sretna ovako razapeta izmedju dva jastuka?
Ne znam o ovome pisati. Tu je nesto zakopano duboko u madras ovog kreveta, kao pitanje koje se ne smije nit pokusati odgovoriti jer svaka misao stvori jos deset novih i srce pocne da lupa.
Vrtim u mozgu slike sa "odmora" (cbjega) "dole" (jer sad sam gore) i postajem strana sama sebi. Molim ovu sobu da me ne proguta, molim je da me prihvati onakvu kakva jesam, polovnu i sitnu, presitnu za nju.
U njoj ja nemam dom.