Zagrlila me noc, pomutio se mozak i sad su sve misli guste i polako prolaze kroz uske tunele moga mozga. Sve usporava osim nemira koji kao da noci se ohrabri i prosiri iz stomaka u grlu, u koljena u ramena. Zgrcena cekam da mozak rjesi zagonetku, molim da me bicovi straha ne pronadju, mada ovaj kamen u stomaku ne sluti na dobro.
Da li cu biti hrabra i pokusati zaspati?
Sjenke na plafonu miruju, a znam da ce ozivjeti cim sklopim oci, nageti se nadamnom, pipkati i stipati, golicati i stiskati, prikovati me za krevet. Mek krevet sa plahtama mirisa cvjeca...
Ne spava mi se, ne budi mi se.
Kako biti sretan kad je dio srca uvjek na drugom mjestu? Zivim sa pola sebe. Da li je to varka da sam sretna ovako razapeta izmedju dva jastuka?
Ne znam o ovome pisati. Tu je nesto zakopano duboko u madras ovog kreveta, kao pitanje koje se ne smije nit pokusati odgovoriti jer svaka misao stvori jos deset novih i srce pocne da lupa.
Vrtim u mozgu slike sa "odmora" (cbjega) "dole" (jer sad sam gore) i postajem strana sama sebi. Molim ovu sobu da me ne proguta, molim je da me prihvati onakvu kakva jesam, polovnu i sitnu, presitnu za nju.
U njoj ja nemam dom.
Post je objavljen 03.08.2008. u 02:03 sati.