Lasica

Oni miruju strastveno
tišinom lupaju stihove
nepomično razbijaju zidove
hrabrošću putuju
smireno luduju
kreću se bez pokreta
iz sjene žamora
hladnog poput mramora
Oni miruju strastveno
iz ničega stvaraju iskre

dolaze tiho...
poput vriske

Oni životom ubijaju smrt
Oni prazninom pune dubine
pustinjom daruju more
dolinom sravnjuju gore

Oni miruju strastveno
Oni vladaju bukom tišine
trkom stojeć na mjestu
u zavoju bez krivine
izdancima staroga svijeta
Oni donose nove širine

Miroslav je polako šetao.
Šetao je dužinom obale, mirno promatrajući uzburkano more dok su rijetki prolaznici uznevjereno trčali tražeći zaklon.
Još jedna nevera, ova će, kako su rekli, biti jača od prošle, pomislio je, upravo kad je zadnji prolaznik potonuo u mračni portun jedne od zgrada koje su iznikle u zadnjih desetak godina, sasvim neprimjereno zamalo dotičući more.
Krupne kaplje kiše dotakle su ga po ramenu dok je zasjedao na donekle suhu klupicu ukrašenu željeznim prikazom viteza na konju pokraj dva slonića koji se ljuljaju na krizantemama. Nije da ga je puno zanimalo da li je klupica mokra ili suha, Miroslava mnogo toga iz ove svjetovno osjetilne sfere nije zanimalo.
Uperio je pogled ka moru čekajući prvi najbliži grom kojim bi se osjetio živim.
Nije dugo čekao, sijevnulo je a niti sekundu kasnije, gotovo sasvim točno kraj mirne ljudske pojave, gromko je udario grom, ponosan na svoju buku.
Miroslav, međutim, nije pomaknuo ni prst. Nadao se da će u njega udariti a ta nada dokazivala mu je da je još uvijek živ. Uvijek živ. Dovraga.

Uzdahnuo je rezignirano gledajući u mladu ženu koja je iz netom parkiranog automobila pokušavala, prije nego nebo stenjući napne kišnu koprenu, izvući otprilike desetak velikih, teških antibakterijskih kesa prepunih hrane, sredstava za čišćenje i toaletnog papira.
Najavili su oluju stoljeća a žena je posjedovala gadni opsesivno kompulzivni štih manijakalnog svakodnevnog čišćenja, poradi kojeg je šest od tih desetak kesa oplemenila Domestosom i Mister Musculom. Za svaki slučaj.
Kad je uspjela izvući sedmu kesu, s toaletnim, troslojnim papirom s mirisom kamilice, grmljavina se pojačala, kiša se izlila iz tustih oblaka natapajući u hipu svaku vidljivu površinu, a žena se poskliznula i uz vrisak pogubljen između kapi kiše, poletjela ka bakterijama skrovito udomljenima u negostoljubivo tvrdom asfaltu, još u letu pokušavajući Domestosom iz treće kese pošpricati opasnu površinu.

Miroslava to nije mnogo dotaklo, uzdignuo je obrve i vratio tamni pogled na more.
Ne pretjerano pametan potez jer na taj način a uz buku grmljavine, Miroslav nije ni primjetio vrlo krupnog čovjeka kako hvata ženu koja se drži za petu kesu na podu i trgajući je onako histerično zamazanu, tek laganim pokretom ruke, odnosi i ubacuje u svoj kombi upravo parkiran s boka njenog automobila, što nije ni vidjela grabeći onako svoj spas u kesama.
Ušao je za njom unutra i nije ga bilo nekoliko minuta, za vrijeme kojih je Miroslav, mirno, naravno, čekao svoj grom.
Nije bio pametan potez jer, ne ubravši krupnog čovjeka niti krajičkom oka, Miroslav nije primjetio ni njegov lakat koji mu se omata oko vrata uz jezivo krckanje.
Mirno je zagrgljao a zatim izgubio svijest.
Tek nekoliko sekunda nakon što ga je gorostas onesviještenog unio u kombi, klupicu je prepolovio grom.

Probudio se u oktogonalnoj rešetkastoj ćeliji jarkog svjetla. Kad je uspio odagnati maglu ispred očiju i zaboraviti na bol koju je osjećao u dušniku, vidio je da nije sam. Bilo ih je točno deset. Pet muškaraca i pet žena, uključujući i onu nesretnicu s Domestosom, koja je plačući na vrškovima prstiju održavala ravnotežu u jednom kutku, ne dirajući zidove. Naravno.
Miroslav je bio jedanaesti.
Osim njega i mlade žene, još četvero je bilo budno, s interesom gledajući u njega kako zbunjeno ustaje i okreće se oko sebe pokušavajući nazrijeti što se krije u mračnom prostoru izvan oktogonalne blješteće ćelije.
Trepnuo je nekoliko puta a zatim se obratio najbližoj osobi, postarijem proćelavom čovjeku u uniformi, pitajući ga gdje je, što se događa, tko je on i zašto je tu.
Čovjek mu je trepnuo nazad u pozdrav, polaganim pokretom ruke namještajući uniformu. Nakon tog bespotrebnog čina, slegnuo je ramenima i naherio ka dolje kutove svojih tankih usana istovremeno nabirući čelo i odmahujući glavom, podupirući taj vizualni iskaz s jednim misaonim- ne znam.
Jedna žena u koju je Miroslav zatim pogledao, onako srednjih godina, pomalo niska, tamne kose i debeljkastog tijela, odjevena u ružičastu haljinu sa zelenim cvjetovima, kose uredno povezane u punđicu, dugih prstiju kojima je zamahala zrakom, obrati mu se, prekidajući njegov slijed misli u kojima je promatrao kako je prva stvar koju je žena napravila po buđenju vjerojatno bila- popravljanje punđice.
Objasnila mu je vrlo mekim glasom kako nitko od njih ne zna gdje je i zašto, kako su se probudili jednako kao i on prije nekih sat vremena.
Poraženo je sjeo na pod i mirno se zagledao u rešetku. Netko će doći, prije ili kasnije.
Polako, tokom narednih pet sati, i ostatak družine se probudio a žena u ružičastoj haljini sa zelenim cvjetovima je svakome, na isti način, objašnjavala što se događa. Apsolutno ništa. U najneobičnijem trenutku njegovog života, pomislio je Miroslav, zapravo se ne događa baš ništa.

Kad su se svi probudili, potrajalo je još par sati dok se iz mračnog prostora nije začuo ritam glazbe. Vrlo poznate glazbe.
Odnekud je sviralo:
I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world...

Ljudi su bili gladni i žedni a i nitko se još nije usudio upotrijebiti sitnu školjku u sredini ćelije, nervoza je osjetno milila iznenađujuće svježim zrakom, i na prvi zvuk koji se čuo, momčić u trenerci, netom napunjenih dvadeset, koji je do maloprije pričao o onom filmu-Kocka, zgrčenih mladih mišića skočio je do rešetki i sumanuto ih bez učinka protresao, iz pluća puštajući nekakav polu-bijesno-preplašeni-krik.
Ostali su se trznuli a jedan bradati muškarac polako je prišao momku i nježno ga odlijepio od rešetki. Ovaj se sklupčao kao malo dijete još dok je klizio ka podu u snažnim rukama bradatog, luđačkog pogleda uprtog u prazno.

Taktovi pjesme sve su jače odzvanjali prostorom a stigavši do kraja, začuo se škljocaj nakon kojeg je pjesma počela od početka.
Nekoliko žena je zaplakalo. Nekoliko muškaraca se isprsilo da odagnaju strah.
Negdje na pola pjesme, upalilo se svjetlo van ćelije i obasjalo uski dugi hodnik kojim je, odmjerenim, čvrstim korakom, prilazio vrlo krupni muškarac zaogrnut u nekakav plašt s maskom.
Došao je do ćelije koja se otvorila pred njim, uz neopisivo glasni škripac, sama od sebe. Većina je uplašeno uzmaknula ka drugom kraju a dva malo snažnija muškarca su se prijeteći pognula i režeći psovke krenuli prema zamaskiranom.
Miroslav se naslonio na rešetke sa strane, proučavajući hodnik bez kraja, razmišljajući kada da protrči pokraj grdosije koji je još uvijek stajao na ulazu.
Grdosija, pak, kad su se muškarci približili, izvuče iz plašta električni šoker i smireno pogodi prvo jednog pa zatim i zbunjenog drugog. Nevjerojatno hitro, zatim, dohvati bližeg za nogu i odvuče ga vani, dok se ćelija, sama od sebe, za njim zatvori, uskraćujući Miroslavu mogućnost da skoči i pobjegne.

Satima je svirala ista pjesma dok se negdje sa kraja hodnika moglo čuti kako muškarac vrišti. Svi su već postali dobrano zabrinuti i uplašeni, nitko nije razgovarao a šokirani muškarac je pokušavao shvatiti što se dogodilo.
Žena s Domestosom je čak i sjela, zaboravljajući na bakterije, pristojnost i neugodu, na sićušnu školjku, i netom kasnije, ćelijom je odzvanjao samo zvuk njenog uriniranja.
Pjesma je prestala točno u tom trenutku, a s njom i krikovi.
Kao da se sjetila gdje je, brzo je ustala i s gnušanjem se odmakla, navlačeći jutros oprane rebatinke. Malo po malo, i svi ostali, osim Miroslava, su slijedili njen primjer.
Da li iz pristojnosti ili iz neugode, nitko nije obavio veliku nuždu za koju je pokraj školjke stajao visok snop vlažnog toaletnog papira.

Tri sata kasnije, u jednom kvadratnom kutu, glatki bijeli pod se izdigne a ispod se pojavi poveća teča iz koje se dimilo.
Jedna žena se približi, podigne poklopac i zamalo padne u nesvijest omamljena mirisom najboljeg gulaša koji je ikada pomirisala. Pokraj teče je bilo i deset feta kruha kao i deset žlica.
Vrlo civilizirano, bez nekakvog sukoba, svatko je uzeo svoju žlicu i fetu kruha a zatim su po redu grabili iz teče i halapljivo jeli. Nitko nije uzeo ni žlicu više od prethodnog.
Kad su pojeli, pozaspali su po kutevima, trzajući se u snu, natapajući pod znojem punim straha i neizvjesnosti.

Narednih šest dana ništa se nije dogodilo. Osim što su se usudili obavljati i veliku nuždu. Kako bi jedan ustao, nevidljivi mehanizam bi povukao ostatke i ostavljao školjku čistom i spremnom na novu uporabu.
Čak se i Miroslav odlučio na to poniženje budući da nije postojala alternativa. Bude li pišao u hodnik, vjerojatno će smrditi a onda bi mogao nastupiti nered. Kako kakati nije mogao kod Karla, gdje je inače običavao, peti dan je i on zasjeo na školjku.
Jeli su svaka dva dana, svaki put je bilo nešto drugo. Nakon gulaša uživali su u pečenki a onda je došla i juha na red.
Sedmi dan, negdje popodne, ponovo se začula poznata pjesma.

I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world

Uznemirili su se, ukočili u mjestu bacajući poglede prema neoznačenom ulazu u ćeliju, čekajući da hodnik zasvijetli. Nitko nije znao što napraviti ni koga će ovaj put grdosija zgrabiti.
Svjetlo se, međutim, nije upalilo u hodniku, već je nestalo svjetla u ćeliji. Tri žene su zavrištale, šokirani muškarac je sočno opsovao, Miroslav se puzeći primaknuo školjci na sredini, škiljeći u mraku.
Netko, nepoznato kojeg roda, je zastrugao cipelama po podu, vrškom dotičući Miroslavovo koljeno, začulo se pištanje prigušenog grla a niti minutu kasnije, svjetlo se opet upalilo u zatvorenoj ćeliji.
Bilo ih je devet.
Nestala je žena u ružičastoj haljini na zelene cvjetove.
Pjesma je nastavila svirati a malo kasnije obojala se i sa ženskim vriskovima iz dubine srži njenog bića.

Miroslav više nije mogao izdržati. Prvo je svom silinom napao školjku, pokušavajući je, prema svemu sudeći, istrgnuti i zavitlati u rešetke, a kad to nije uspjelo, noktima je počeo strugati po podu. Čovjek u uniformi ga empatično potapša po ramenu, uvjeren da Miroslav upravo gubi razum, ali ga Miroslav grubo odgurne i nastavi noktima proučavati gdje je brazda koja pokazuje prolaz kojim je grdosija uspio ući u zatvorenu ćeliju i odvući ženu u haljini budući da se ćelija nije otvorila.
Brazde, međutim, ni za lijeka.
Skočio je potom ka kutu odakle je, doslovno, izvirala hrana, ali ni tu nije puno postigao. Još je sat vremena nakon toga pomno proučavao rešetku po rešetku a onda je priznao poraz, umirio se i- zaspao.
Probudio se na vrijeme za večeru, ugledavši teču koja izvire na površinu, zaletio se, odbacio vrelu teču i pokušao prstima zadržati mehanizam samo da bi uvidio da nema prolaza.

Shvatio je, tek tada, da je zbilja zatočen.

Narednih dva mjeseca, uz kombinaciju svjetla u hodniku i nestajanja svjetla u ćeliji, uz uporne taktove o ljepotama svijeta, ljubavi i prirodi, jedan po jedan iz otete družine je bivao odveden i mučen do smrti, sve dok na kraju u ćeliji nije ostao samo Miroslav.
Prethodni dan je oteta i žena s Domestosom i sada ga je još samo pet dana dijelilo od dana kad će umrijeti u najgorim mukama.

Miroslav je osjetio sreću. Napokon, bez da je morao sam, njegov život će biti oduzet. Ježio se pomisli da njegova udaljena obitelj primi pismo u kojem se objašnjava kako se Miroslav bacio s mosta u nabujalu rijeku, ili kako su ga strugali s jurećeg vlaka, ili kako su ga vatrogasci slomljenog vrata skinuli sa stabla o koje je zapeo bacajući se s petnaestog kata. Ali, ideja kako je Miroslav nastradao od ruke unikatnog i efikasnog psiho-serijskog ubojice...ta ideja davala mu je mir.

Sedmog dana začuvši prve taktove pjesme, počeo je pjevušiti, radostan i ushićen, bez ijedne misli na bol koja ga je čekala, svoje pune koncentracije uprte u onaj konačni trenutak kad pjesma dolazi do svog, otprilike pedesetog kraja.
Svjetlo se upalilo u hodniku, ulaz u ćeliju se otvorio a na dnu hodnika čekao je gorostas. Iznimno polako je krenuo prema Miroslavu, ovog puta bez maske.
Dva sitna hitra oka pratila su svaki njegov pokret, ili barem motrila hoće li pokreta biti, budući da je Miroslav s osmijehom nepomično stajao na ulazu u ćeliju s rukama prekriženima preko sasvim smireno dišućih prsa.
Kad mu je došao dovoljno blizu, izvukao je šoker i skinuo Miroslavu osmijeh s lica.

Probudio se vezan na stolici dok je ispred njega sjedio gorostas i promatrao ga.
-Zdravo- jeknuo je Miroslavu, podižući desnu ruku u kojoj se nalazila omanja sjekira.
-Kako ti se sviđa glazbena podloga za ovaj spektakl?- upitao ga je s podsmijehom.
Miroslav pročisti grlo i uzvrati pozdrav, pohvali odabir glazbe a potom znatiželjno zapita ubojicu zašto baš ta pjesma.
Gorostas se na tren zbuni mirnoćom koju nije očekivao, ali brzo dođe sebi, zacereka se i odgovori:
-Pa zar nije to ironično? Da slušate baš tu pjesmu dok umirete? Iznova i ponovo, stalno ista pjesma, isti taktovi, iste riječi a sve što se događa je posve suprotno od pjesme. Zamisli, dok on pjeva i uvjerava te da je prekrasan ovaj svijet, ja ti gulim kožu s desne lopatice.
Nedostaje li ti nebo, ruže, stabla, pjev ptičica? Zar nije sve to skupa, baš kao i život- ironično?
Miroslav odobravajući kimne, ali kako mu vrag nije dao mira, osmijehne se i zapita ga zatim kako njemu, ubojici, još nije dosadila jedna te ista pjesma. Ozbiljno i zabrinuto mu dometne kako to sigurno ne djeluje povoljno na njegovo psihičko zdravlje.

Ovaj se naljuti, zamahne sjekirom i odreže dobar komad Miroslavovog ispruženog srednjeg prsta, naslađujući se gnjevnim vriskom koji je pratio štrcanje krvi iz otvorene okruglaste rane.
Miroslav zahropće i stisne zube, oči mu se napune suzama koje zaustavi škrgutom čvrsto stisnute čeljusti, pa uperi pogled u sada veselog ubojicu pitajući ga- zašto, zašto sve to radi?
Čovjek ga pogleda hitrim okicama začuvši napokon ono jedno, ispravno pitanje koje svi, prije ili kasnije postave.
-Zar ne cijeniš život više zbog ovoga? Zar nisi osjetio sreću što si još živ? Zar nisi svjestan da su svi drugi umrli da te nahrane, da poživiš ovoliko dugo? Kakav ti je bio gulaš jučer? Potrudio sam se isprati sav Domestos s mesa.

Dok je Miroslavu glava padala sve niže u nevjerici gubitka svog najdražeg prsta, ubojica se ushodao pokraj njega, energično pričajući o svojoj inspiraciji za ovo grandiozno djelo, o danu kad je cijelih dvadesetičetiri sata proveo u maratonskom gledanju najboljeg serijala ikada snimljenog u kategoriji horora. Slagalica strave.
-Taj film, ustvrdio je ubojica, te zbilja nagna na razmišljanje.

Miroslav je pomislio kako se i ne slaže sasvim s tom procjenom, potpuno ignorirajući osviješteni kanibalizam, nakon čega je dolepršala ideja da ubojica od čije ruke će skončati nema ni zrno unikatnosti, usprkos svoj efikasnosti.
Oblio ga je hladan znoj. Umrijet će od ruke nekog nemaštovitog idiota tko zna gdje.
Možda nikad nitko ne sazna kako je umro. Zašto ga nije grom opalio? Bio bi u svim vijestima, kao nevina žrtva oluje stoljeća.

Narednih par sati Miroslav više nije razmišljao o ničemu osim o stupnjevima boli koje čovjek može podnijeti.

Zadnju minutu urlikao je nabreknutih vena na vratu, živeći strastvenije nego je to sebi dozvoljavao čitavog života.

A zatim je, točno u podne, nimalo smireno, Miroslav umro.