VISINE
Nije da nestajem. Ne gasim svijetlo lanterne, vec odlazim u planine. Ovo nije jedna od metafora kojima sam sklona. Moja finta su bregovi i planine, fizicki napor veranja po stijenama, dodir snijega i visetjedna odsutnost u prirodi. Nagurala sam u ruksak najosnovnije i kupila karte za Svicarske Alpe. Ruksak iznosi 11 kilograma ukljucujuci sator, opremu za kuhanje i vrecu za spavanje. Ta puzeva kucica sjeda sutra na ramena. U njoj je pohranjen sav posijed za vrijeme 580 km duge planinarske staze. I naravno kartice. Vec se godinama bavim ovom aktivnoscu po brdima Evrope i nesto malo po svijetu. Ti su mi dani provedeni u divljini i svedeni na tempo vlastitog koraka nacin da se osjetim zivom. Gotovo zivotinjom koja postoji na planeti Zemlji. Mislim da me drugi nikako ne bi okarkterizirali kao vjernika. Mozda ni sama sebe ne bi. Ali ponekad mi ljepota do koje treba danima pjesaciti, daje osjecaj Vremena koje je neshvativo siroko. Osjecam se tako mala. Tako neznatna u brzini kojom mi Planeta pod nogama juri kroz Zvijezde sto ih nocu brojim po nebu. Uvijek me je zadivljavala gravitacijska sila u toj vizualizaciji svemira. A isovremeno dok sam svjesna svoje neznatnosti, osjecam se ispunjeno i mocno. U Vjecnosti. To su zapravo jedini trenuci kada sam iskreno osjetila da postoji Netko. Ne znala ili prihvatila ili cula da To pise po knjigama i visi po zidovima crkava, vec bas osjecala. Tako sam se navukla na ovaj sport. Za mene je planinarit osvjescivanje mojih mogucnosti i ogranicenja i uzivanje u skrivenim rajevim na zemlji. Jednostavno volim dotaknuti samocu i vjecnost vrhova. Mozda je odluka za godisnji bas sada pala zbog moga psihickog stanja, mozda zbog neprestane kise, mozda i zbog poslovne suse, a vjerojatno i zbog potrebe da disem cisti zrak i uzivam u vidicima na vjecni snijeg. Sa jedne strane brine me moja depresija. Sest tjedana na putu znaci i sest tjedana bez razgovora sa psihijatrom. Nisam bas toliko ovisna, inace ne bih odlazila na put, ali ipak. Uz to koliko se god ja trudila drzat nostalgiju i vlastitu nesredenost u saci, bojim se da ce ovo biti tesko za moga Covjeka. Nekada nije zabavno biti samnom. Sa druge se strane nadam da cu imati vremena i tisine razmisliti o nekim stvarima bez da me ometaju gradske obaveze . Znam da ce mi nedostajati pisanje bloga i iscitavanja tudeih intima i komentara. Puno mi je ovo virtualno druzenje pomoglo u otvaranju ka sebi i formuliranju intime drugima. Bas sam nekako tuzna zbog ovog reza. Zamijenila sam tastaturu jednostavnom biljeznicom. Spremam se prisjetiti vlastitog rukopisa. Lanterna ponovno pali kompjuter sredinom rujna. Do tada svima zelim ugodno ljeto i koliko pateticno to zvucalo, puno cete mi nedostajat. |