HOMO EST HOMO
slika: internet
selfičan
anoreksičan
fobičan i dvoličan
ponekad troličan i bezličan
frustriran i manipuliran
maskiran i blasfemičan
histeričan i satiričan
čovjek je samo čovjek
ali u purgatoriju samog sebe
neki glas nadjačava
sve izrečene osude
bezimeni anđeo
duša svojevoljno osakaćenih krila
kroz sve limbove izriče istinu
čovjek nije samo čovjek
zaljubljen
raznježen
samilostan
čudesan kad drugog tješi
iako ga boli najviše
ranjen
a povija rane nemoćnom
preplašen
dok mu život ističe
a opethrabar
da se daruje
kad nade nema
i duša traži oprost
ne, nije čovjek samo čovjek
on je žila kucavica božanskog jest
njegovo bilo
i otkucaj njegovog srca
i ma koliko bio
selfičan
anoreksičan
fobičan i dvoličan
ponekad troličan i bezličan
frustriran i manipuliran
maskiran i blasfemičan
histeričan i satiričan
čovjek ipak
nije samo čovjek
29.3.2020 boyle
komentiraj (1) * ispiši * #
KUĆA MOG SRCA
slika: Tanja Repinac
u kući moga srca
nikako proljeće da nestane,
zima samo pokuca
zaledi na trenutak
okno moje duše,
a onda se prepusti i opusti
tišini, toplini,
vatri koja ne ranjava
i ne uništava,
dok žuto cvijeće nade
spremno otvara latice
nekim budućim putnicima, prolaznicima
koji će slučajno
zastati pred mojim domom
i ostati, dovoljno dugo,
da ponesu vječnost moga proljeća
negdje u kutku svoga kofera
koje netko životom naziva
komentiraj (3) * ispiši * #
POKLONJENI TRENUCI
islika: digital art
poklonjeni su mi trenuci
pobjede nad gorčinom
kad je srce željelo slatkoću i dodir,
samo jedan dodir oprosta
u suhoj pustinji bez nade,
da ću ikad više
pronaći put do sebe
poklonjeni su mi trenuci
kada je tišina
umjesto blagoslova
donosila glasove mraka
i gurala urlicima moju dušu
do ponora besmisla, do ponora
gdje i luda zastaje,
jer zna da je neće
dočekati milosne ruke
bez obzira koliko vjerovala
poklonjeni su mi trenuci
hladnoće, ledene hladnoće,
dok sam tražila
samo stisak ruke
koji obećava sunce,
a nije ga bilo u očima ljudi,
dok su žurnim korakom
prolazili pored mene
poklonjeni su mi trenuci
uranjanja u jezero neshvaćenosti
ljudske pakosti,
ali i ljudske ranjivosti,
dok nisam konačno shvatila
privid svih tih trajanja
i prolaznost svih tih pokušaja,
da se pretvore u neprolaznost
poklonjeni su mi trenuci
u kojima sam samo učenik,
samo posmatrač
koji sjedi uz noge kralja ljubavi
i ne boji se da će biti osuđen,
prevaren, zaboravljen i odbačen,
jer nisam izdvojena,
nisam drugačija,
nisam više voljena od drugih
i nemam posebno mjesto,
jer više volim i više se molim
ne, poklonjeni su mi trenuci
kad ljubav osvaja sve strahove
i rastapa sve nametnute poruke
koje žele obrisati želju za ostankom
uz onoga koji jest
i uvijek će biti uz mene
ma, koliko drugi pokušavali
udaljiti ga od mene
zbog moje dječje vjere
u njegovo srce
Boyle, 17.2.2020
komentiraj (2) * ispiši * #
ČETIRI X
slika: digital art
Neka me vatra sažeže
i sagori sve neizgorive uspomene
koje se opiru umiranju.
Neka me voda ponese
strujama do oceana,
odvede u dubine
i opere sve nataložene
slojeve pijeska spremne,
da u školjkama tisuću bisera
iz bola rode.
Neka me vjetar ponese
u visine nepregledne
do sunca
i rastopi mi krila
pa da me zemlja primi
bez ičega svoga,
osim ljubavi
kao sitnu sjemenku,
da čekam i izniknem
ne znajući
jesam li cvijet
ili čovjek.
pjesma je iz moje 1. zbirke poezije "LANTERNA MOJE DUŠE”
http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-8100-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
komentiraj (2) * ispiši * #
POD LABUDOVIM KRILOM
slika: digital art
Pod krilom labudovim
moja duša neokaljana
bijela spava,
još spokojna
od budućeg odrastanja
zaborava do nepovrata
k sebi,
do sebe,
moja duša bijelo sanja
ogrnuta krilom majke,
krilom anđela
obavijena toplinom
mekog praskozorja
očevog početka,
gdje samo bjelina bješe
prije udaha tame
i prvog koraka
od besmrtnosti
ka smrtnosti.
Moja duša
bremenita od spoznaja
svega što nije,
a zna put do onoga što jest
dodirnula je sebe
sjetivši se svoje bezazlenosti
u svoj toj tami u kojoj leti
ka svom nebu čudesnom,
ona ne posustaje,
jer zna,
o, da,
ona zna put
kojim se doziva
bijelim svojim tragovima
koje je ostavila,
doziva svoju
zaboravljenu bezazlenost
u suton svoga leta
kroz sive oblake
vapijućeg sna.
komentiraj (4) * ispiši * #
