slika: digital art
Pod krilom labudovim
moja duša neokaljana
bijela spava,
još spokojna
od budućeg odrastanja
zaborava do nepovrata
k sebi,
do sebe,
moja duša bijelo sanja
ogrnuta krilom majke,
krilom anđela
obavijena toplinom
mekog praskozorja
očevog početka,
gdje samo bjelina bješe
prije udaha tame
i prvog koraka
od besmrtnosti
ka smrtnosti.
Moja duša
bremenita od spoznaja
svega što nije,
a zna put do onoga što jest
dodirnula je sebe
sjetivši se svoje bezazlenosti
u svoj toj tami u kojoj leti
ka svom nebu čudesnom,
ona ne posustaje,
jer zna,
o, da,
ona zna put
kojim se doziva
bijelim svojim tragovima
koje je ostavila,
doziva svoju
zaboravljenu bezazlenost
u suton svoga leta
kroz sive oblake
vapijućeg sna.
