lanterna moje duše

dotakla me nježno rana jesen slavonska...

30 travanj 2016

Dotakla me nježno
rana jesen Slavonska...
svojim dahom prohladnog jutra
i rubom svojeg šarenog
šuštavog haljetka...

Magleni obzori,
i sutoni
u kojem divlji ati
kasom svojim ljube staze
svoje slobode...

Pjesme cvrčaka,
sve su tiše,
dok se laste skupljaju na žici,
a rode obilaze mokra strnjišta..

Uvijek nijemom slikom govore:
sve bliže su školska zvona
i razigrani glasovi prvašića
koji žure
u svoje malene
drvene klupe..

Dotakla me jesen,
mirisima djetinjstva...
Negdje, majčine ruke miješaju slatki pekmez,
...šljive su otežale na granama...

A negdje,
miriši ocat, kopar, paprike i slatka rajčica
složena u gajbicu, boce tople i umotane jorganom
bašte pružaju svoje blago,
a usne šalju blagoslov i zahvalnost...

Ruže se spremaju za svoj tihi rastanak sa ljetom,
ali i prekrivene injem
neće izgubiti svoju ljepotu..

Prve jabuke
raduju oko,
ali tek one kasne,
radovat će nepce, one staroverske
koje pod snijegom ostaju
i zimi se opiru...

Dotakla me nježno, ovog jutra
rana jesen Slavonska..
Odagnala sve tuge koje žele pobijediti
i oblake sive
koji radost žele prekriti..

Dotakla jesen moju dušu
jer zna
da je to odaja mog života
u kojoj trenutno zastajem
i ostajem..

komentiraj (1) * ispiši * #

DJEVOJČICA SA ŽIGICAMA

28 travanj 2016

Iako su ponekad teški,
izbrisivi, koraci moji ljudski,
prepušteni vjetru u pijesku
i valu na žalu,
moja duša
opet poput orla
svojim krilom dotiče sunce
i bez straha nadlijeće visoke klifove
i snijegom zarobljene
planinske vrhunce.

Iako me ponekad
tuge prevare
i zanesu me, opiju
kao vino ljubavnike,
kockara šareni rulet
i gužva oko stola,
ja opet znam pronaći radost
i komadić sreće
u oceanu bola.

Kada mi kažu,
da žive ljubav,
a onda je bace
negdje u kut života
oduzimajući mi nadu,
da će ikad više
za mene oživjeti,
ja i tada znam
i želim opraštati,
makar to više
od vječnosti trajalo,
makar me na tren
od svjetla odvojilo.

Nikad moje srce
kucalo nije jače,
unatoč bespuću zime,
ono ne želi da plače
i stišće svežanj žigica
u drhtavoj ruci,
da zapali svjetlo snova,
bude svjetionik brodolomcima
i odmor umornima
u mirnoj luci

komentiraj (1) * ispiši * #

JOŠ UVIJEK

21 travanj 2016

Još uvijek mogu
kistom svoje duše
sivo platno
nadolazećih trenutnosti
obojati žutim,
i zagrliti ranu jesen života
koja se smiješi
iz prikrajka.

Dijete u meni
vječno je
kao i Stvoritelj
koji me drži
u kolijevci svoga Srca..

Ja slikam žuto,
ali i stvaram zvijezde
kada noć proguta zadnji tračak svjetla
i korak zastane..

Okna i prozore svoje
bojam plavo
ne bi li se sunce moglo sakriti
kada oblaci postanu preteški
i prijeteći
za njegov sjaj..

Moju ružu
magle miluju,
a ona je opet rascvjetana
iako kažu
da je vrijeme
da sklopi svoje latice
i preda se zemlji
i vremenu..

Moja brižnost
zagrlila je bezbrižnost
i smjenjuju se
kad se jedna umori.

Obje su moja djeca
i ja ih pratim
putem
kojeg nitko ne može proći
mojim koracima..

komentiraj (1) * ispiši * #

ANĐELI PLEŠU JOIE DE VIVRE

15 travanj 2016

Anđeli plešu joie de vivre
još uvijek plamte urezana slova jednote
neporažene vjere u plavo
bijelo i zlatno
anđeoski totem
nasuprot mediokritetima
koji žude za stavom,
oštrim,
kao brid sječiva
kojeg još držim u šaci duše
iako krvari pomalo
ponekad jače
ponekad manje
ali ne boli
besmrtna je ona
ne izdaje preko noći
i čuva stope od zamki
vješto kamufliranih
u danje svjetlo..

Anđeli se raduju
plešu sa mnom u mandali srca
pjevaju kroz grlo plavim notama
između obrva, otvaraju mi vrata ka nebu
kroz neki spiralni vrtlog iznad mene
odvode me daleko
a zapravo tako negdje blizu
gdje lakoćom postojanja
ljubim jednako
travku, kamen
i čovjeka,
svakog čovjeka
čak i onog
koji nema ljudsko lice
u nekim zvjezdanim prostranstvima
gdje ne postoji sutra
ni jučer
već samo danas,
nepomućeno
lancima umovanja
bezgranično sretno
u bespuću davanja
uvijek do kraja
kojem se ne nazire početak
a zapisan je negdje
urezan u anđeoski totem
u koru
moga drveta života..

komentiraj (1) * ispiši * #

U OVOM SVIJETU, PUNOM PROSTRANSTVA

12 travanj 2016

U ovom svijetu,
punom prostranstva
gdje možemo
tako nesputano rasti,
mi sužavamo vidike,
prekrajamo poglede,
gledamo
tko će niže pasti,
tko će više stisnuti ruku,
tko će bolje
zatvoriti svoje srce
i biti slijep
na tuđu bol
i muku.

U ovom svijetu,
tako prepunom boje
mi crnilom mrljamo prste
pokazujući slovima
što je tvoje,
a što moje,
dok na trotoaru
pored nas
promrzlo dijete
tek mrvicu neba traži
dok se mi zbunjeni,
iza uha češemo,
tražimo, da možemo nešto dati,
ali tražimo
i da nam se poklonjeno vrati.

U ovom svijetu,
gdje je više hramova,
nego molitava
na oltare nosimo cvijeće
bogovima,
za više novaca
više sreće,
dok pred vratima
prosjake brižno tjeramo,
jer red naš svagdašnji
svojom glađu i žeđi,
u našem sigurnom svijetu
možda bi narušili
i vrijeme naše dragocjeno
Bogu namijenjeno
potrošili.

U ovom svijetu,
zapravo,
tako čarobno sazdanom
prepunom svega što trebamo
mi se trudimo,
da što više zidamo
tornjeve od zlata,
dok nam stopala hodaju
stazama od blata.

I umjesto,
da spustimo pogled
i skinemo svečane halje,
uprljamo se blatom
i sretni koračamo dalje,
sami sebi presuđujemo
sami sebe osuđujemo
na svetost,
bez mogućnosti
za oprost,
na neki oreol,
koji nikad nećemo moći imati
i neku plavetnu slobodu,
koju nikad
nećemo moći
ovakvi, kakvi jesmo
do kraja
spoznati.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=115854

komentiraj (4) * ispiši * #

DA LI TRAŽIM PREVIŠE?

Poželim,
da budeš nježniji
od vjetra,
i pridružiš mi se,
kao grlica,
na najvišoj grani breze,
da u njenoj kosi
tražimo puteve,
za neke nove letove...

Poželim,
da dotakneš latice
moje duše,
sedefom prhutavim,
poput leptirovog krila,
i ostaneš,
bez straha od rastanka,
u naručju mome...

Poželim,
da svaka riječ utihne,
kad nam se pogledi susretnu
i zaboravimo
da išta postoji
osim
neizrečenih nas
u praskozorju vječnosti...

Poželim,
da osjetiš titraje moga srca,
poput malene zvijezde
osamljene u svitanje,
i zaustaviš zoru
ne bi li me,
za sebe sačuvao...

Poželim,
da sve to, vidjevši me
zamišljenu u tami,
shvatiš,
da me ljubiš,
pratiš,
do bespuća daleko,
ali ti si ipak,
drugi netko
a ja,
tek tvoj nagovještaj nečega,
što bi trebalo zaživjeti,
a još uvijek
nije rođeno
u mom svijetu
ne može
preživjeti...

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=115770

komentiraj (6) * ispiši * #

KUKULJICA KAO POČETAK SVIJETA

09 travanj 2016

Učitelj reče:

"Dođi do ruba tame,
mala gusjenice,
zagrizi svoj budući let
pokidaj opnu svoje
mračne postojanosti,
i kreni u nedogled oblaka..

Gusjenica je šutjela..

Učitelj je nastavio:

"Ne zaustavljaj svoju želju,
buduća kraljice,
sada ni puzati ne možeš,
samo rubove budućeg kraljevstva sanjati,
nemoj se opirati..

Gusjenica je opet šutjela..

"Pa kreni, već jednom,"
učitelj je nestrpljivo rekao,
a onda shvatio,
da je i on tamom obavijen
i prolazi opet sve ispočetka,
jer i on je bio jednom leptir
dodirnuvši sjajne visine,
a sad je u tami skučen,
iako tako uvažen i učen.

I opet reče:

"Ja se u tamu vratih
da bih tebi, gusjenice,
snagu i volju da izdržiš
svoje rođenje leptira dao,
a nisam znao
iaoko sam toliko života prošao,
da tvoj let bez mene
savršeno može početi
bez ijedne riječi
bez ijedne misli
sa dobrom voljom
ili bez nje,
ti oprosti još uvijek neznanje moje
i upotrijebi samo ono
što je jedino tvoje
onu dušu u tebi
koja će krila roditi
onu snagu,
koja će kroz tebe
novog boga
poroditi..''

komentiraj (2) * ispiši * #

DOLAZI SUNCE

08 travanj 2016

Dolazi sunce,
provjetrimo naša ustajala shvaćanja
i prebrišimo sakupljene svjetonazore,
razmotajmo uredno posložene
požutjele novine
arhive neke stare,
koje čuvamo za dokaze
prvo svojih proživljenosti
pa onda tu i tamo
drugih..

Dolazi sunce,
svjetlo koje prolazi kroz hramske zidove
i rastače ikone
vlažne od lažnih poljubaca
i suvisle nade...

Dolazi sunce
nikad istim sjajem
uvijek istim žarom,
da razgrne zastor
u sobi mračnih dokazivanja
tko-sam-ja, vi niste ni za šta
u sobi gdje samo neon blijedo obasjava
uspavano tijelo
i usne koje mrmolje samodopadnost
vlastite pameti..

Dolazi sunce,
bez obzira na sjene koje prijete
umotane u crne mantije
otkrivenih očiju
(a oči najviše pokazuju)..

Dolazi sunce,
da poput perača ulica
očisti smeće
nataloženo brižnim, a praznim
sakupljačima otpada...

Sve će biti obasjano
armagedon ništavila
bog koji se smiješi,
bog koji voli
i čuda
i malene neprobuđene
pripitomljene lisice...

Sve će nestati u bljesku
trenutak
kao treptaj oka
bezbolan za vječnost
bolan samo onima,
koji se od sebe nisu pomakli...

Dolazi sunce
dolazi Sunce
dolazi,
a ja ga bez straha dočekujem
i srce mu otvaram..

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=113751

komentiraj (2) * ispiši * #

ZAŠTO SE BUDIMO?

04 travanj 2016

autor slike: Gyuri Lohmuller

Neki se bude trenutno,
da bi druge pratili,
neki polako, nježno,
da bi uspavane duše shvatili.

Ima onih, koji kad se bude,
prvo u vrt svoj zađu
naberu cvijeća
i stave nekima pred vrata
kad odškrinu,
da ljepotu poklonjenu
probuđeni pronađu.

Netko se budi mrzovoljan i tih
želeći svima svoj dio mraka,
a netko ne zna
kome dio svoga neba dati,
jer se izgubio u svijetu novom
a u stari ne zna da se vrati.

Neki odmah znaju što treba
i potraže svoje srodne duše,
makar i kroz nepregled zaborava
oni ih dotaknu i podsjete
na neke cvjetne zlatne aleje
gdje su zajedno šetali
i buduće svoje sretne trenutke sanjali.

A netko se probudi prije vremena,
ostavi svoj trag, da je budan bio,
netko miris proljeća
na skalinama starim,
a netko dašak tame i zime
koja, kada prođe,
neće ostaviti ni ime onoga
tko je tako došao,
tko je tako prošao
ovim svijetom kojeg stvarnošću nazivaju
ovim svijetom u kojem budni
samo kratko prebivaju.