Anđeli plešu joie de vivre
još uvijek plamte urezana slova jednote
neporažene vjere u plavo
bijelo i zlatno
anđeoski totem
nasuprot mediokritetima
koji žude za stavom,
oštrim,
kao brid sječiva
kojeg još držim u šaci duše
iako krvari pomalo
ponekad jače
ponekad manje
ali ne boli
besmrtna je ona
ne izdaje preko noći
i čuva stope od zamki
vješto kamufliranih
u danje svjetlo..
Anđeli se raduju
plešu sa mnom u mandali srca
pjevaju kroz grlo plavim notama
između obrva, otvaraju mi vrata ka nebu
kroz neki spiralni vrtlog iznad mene
odvode me daleko
a zapravo tako negdje blizu
gdje lakoćom postojanja
ljubim jednako
travku, kamen
i čovjeka,
svakog čovjeka
čak i onog
koji nema ljudsko lice
u nekim zvjezdanim prostranstvima
gdje ne postoji sutra
ni jučer
već samo danas,
nepomućeno
lancima umovanja
bezgranično sretno
u bespuću davanja
uvijek do kraja
kojem se ne nazire početak
a zapisan je negdje
urezan u anđeoski totem
u koru
moga drveta života..