Iako su ponekad teški,
izbrisivi, koraci moji ljudski,
prepušteni vjetru u pijesku
i valu na žalu,
moja duša
opet poput orla
svojim krilom dotiče sunce
i bez straha nadlijeće visoke klifove
i snijegom zarobljene
planinske vrhunce.
Iako me ponekad
tuge prevare
i zanesu me, opiju
kao vino ljubavnike,
kockara šareni rulet
i gužva oko stola,
ja opet znam pronaći radost
i komadić sreće
u oceanu bola.
Kada mi kažu,
da žive ljubav,
a onda je bace
negdje u kut života
oduzimajući mi nadu,
da će ikad više
za mene oživjeti,
ja i tada znam
i želim opraštati,
makar to više
od vječnosti trajalo,
makar me na tren
od svjetla odvojilo.
Nikad moje srce
kucalo nije jače,
unatoč bespuću zime,
ono ne želi da plače
i stišće svežanj žigica
u drhtavoj ruci,
da zapali svjetlo snova,
bude svjetionik brodolomcima
i odmor umornima
u mirnoj luci
