Viola: Director's cut

Bježi od mene, Prinče!
Spala mi je
lakirana cipelica,
i svakog trenutka
mogla bih se
pretvoriti
u žabu.

Odlazi, Prinče,
Princeza te čeka.
Ja nisam ta.
Ja sam samo-
Pepeljuga.

(svim znanim i neznanim prinčevima
koji misle da su neodoljivi,
a u spomen svim cipelicama
koje sam zbog takvih polomila)

Bila je to ljubav na prvo lijeganje! Nikad nisam mislila da bi mi se to moglo desiti!!!!

S prilično ograničenim budžetom krenula sam u kupovinu neophodno potrebnog novog madraca. A zna se da sam ja zahtjevna osoba koja si neće kupiti prvu oprugu koja joj se ponudi. Zabila sam si u glavu da hocu pjenasti madrac, pa što bude. I na kraju, bez puno traženja, nađem madrac koji potpuno odgovara cijenom, kvalitetom, filingom,, a jos je i "KUPUJMO HRVATSKO", odnosno od Perfecte. *Jee*.
Ali pošto se madrac isprobava tako da legneš na njega, pod glavu mi je zapeo i jastuk koji je bio tamo izložen, i ja sam se zaljubila!!!!! Najbliži opis jastuka bio bi kao da stavljaš glavu na oblak. Odmah sam si htjela odspavati malo tamo...

Otvaram kasicu-prasicu za kupovinu jastuka, pošto mu je cijena 500-tinjak kuna. Čovječe, nove cipele ili novi jastuk....s tim da niti cipele neću tako skoro kupovati jer imam gomilu drugih izdataka. Ko je vidio dati 500 kuna za jastuk??? Cipele bi se barem vidjele, rekla bi levantica, a jastuk bi valjda rezultirao time da konačno mogu spavati ko čovjek (a ja sam poznata da ne spavam dobro), nemati noćne more o bivšem poslu i budućim problemima....

Hm, nije mi rođendan baš skoro, nije više ni Božić, ali ako bi netko htio da se ujutro više ne budim kao Mrgud evo mu link. baš sam suptilna, zar ne...

Ovo nije moja umotvorina, autor će se vjerojatno prepoznati, ali je tak dobro da se mora staviti na blog.

Koja su tri najpoznatija operna zbora?
Zbor Židova, Zbor cigana i zbor pedera.

(molim nek se nitko ne uvrijedi, tko je shvatio, shvatio)


I najnovija provala iz rupe:

Dirigent: "Tromboni, molim vas malo tiše, ovo je "Čarobna frula", a ne "Čarobni trombon".

Danas ne pišem ništa pametno. Nema se vremena :). Pozdrav svima.

Svaka djevojčica je u nekom trenutku maštala o nekom princu, nije li tako? Moji idoli kad sam imala 5 godina bili su Marko Polo i princ Valliant. Marko Polo bio je moja tajna ljubav, zgodan i snalažljiv, uvijek u nekoj avanturi, a princ Valliant je baš u nekoj seriji bio prikazan kao plav, dugokos i neodoljiv. U svakom slučaju, moj Princ je bio visok, lijep i plav i imao je bijelog konja....

No s vremenom se ukusi profiliraju, zar ne, tako da do danas moj Princ ima malo podužu listu kvaliteta, izraženu u slovima i brojkama :). Visok bar 185 cm, lijepih širokih ramena, ravnog trbuha sa onim crtama sa strane :), lijepog lica, tamne kose, plavih očiju, lijepih zubiju, dugačkih prstiju, dobrih gena reklo bi se...mogu ja ovako unedogled a tek sam na fizičkim karakteristikama.... na ovom mjestu svi koji poznaju i jednog mog (bivšeg) dečka već umiru od smijeha! Iz jednostavnog razloga što niti jedan dečko s kojim sam u životu hodala naravno nema sve ove kvalitete na broju.

E a zašto je to tako?
Iz jednostavnog razloga: ja to ne bih mogla podnijeti! Da mi danas ušeta tip takvog opisa i kaže: "Bok, ja sam .....(Valliant?? koje je uopće dobro ime za Mr. Princa?)", ja bih se sva zblesirala i ne bih više znala kako se uopće zovem. Ko kompjuteri kad se smrznu i čuješ samo neki čudni zvuk i vidiš ravnu crtu...e tako otprilike... On bi pitao: "Jesi li za kavu?", a ja bi zurila u njega zblenutim pogledom i tko zna što promumljala... Tada bi Princ pomislio da sam jadna retardirana, i otišao dalje tražiti neku pametniju... A pošto ne izgledam kao recimo Monica Belucci, ne bi čak niti mogao ostati kraj mene da mu budem lijepa i glupa. I tako bi završio susret sa Princom mojih snova.

Zato više ne čekam svog Princa. Ne bih od njega imala nikakve koristi takva zblesirana. Naravno to je jedini razlog :)
Inače, moja teta ga je čekala i ostala vječno sama. Niti jedan nije bio dovoljno dobar (dovoljno princast?) pa je onda ostala i bez onih što su bili manje princasti. Imam i neke prijateljice koje su već na tom putu. E načekat ćete se, dame moje.

Bitno je shvatiti da je karakter ono što čini pravog princa i ako svakoga dana možeš uz njega mirno zaspati i ujutro se probuditi, a još ako vam i kavu složi, to je zapravo onaj princ iz bajke.

Moram priznati, ne znam trenutno. povremeno me to brine, ali....
Baš mi je stigao vrlo neočekivan sms: "Čuj, da li je istina da si ti vrlo uspjela spisateljica, odnosno blogerica?".
O moj B(l)ože....

Kad sam počela tipkati, davno, mislila da me nitko živ ionako ne čita i da je tako svejedno što ja tu napišem.
Onda me otkrio moj dečko. eto prve cenzure :). nema više pisanja o zgodnim frajerima. pih, baš dosadno.

Vrlo brzo otkrio me i jedan kolega koji je informaciju čak nehotice proširio na moju radnu sredinu. Ionako sam se o poslu i prije trudila pisati sve pozitivno, ali od onda važem svaku riječ. Ali znate što, ponekad me baš briga. Ako se netko prepozna, taj vjerojatno već zna što mislim o njemu.

Jednoga dana krajem ljeta završila sam i na onoj Almost Cool listi. Oni koji nisu na nikakvoj listi misle da je to jako Cool li barem Skoro Pa Cool. Ali je dvosijekli mač. Broj čitatelja bloga se rapidno povećao, poznanstva su se proširila, ali sada me se zapravo vrlo lako može pronaći i prepoznati jer se i dalje držim prepoznatljivih tema. Mi muzičari smo mala sredina, svi se znamo, a još smo i tračeri. Reputacija mi je tko zna kakva trenutno... Komentirao bi moj povremeni čitatelj, Maestro: "Evo, kad se rugate dirigentima.". A ja samo dva dobra vica stavila.... a samoironija mi je najdraži hobi....

Uf, već sam umorna od svog tog cenzuriranja. Zbogom tajne, živjela općenitost. Ili??

Danas bih se malo osvrnula na temu podstanarstva, posto mi to postaje ponovno aktualna tema u zivotu.

I dragi i ja imamo već skoro sedam godina podstanarskog staža, nešto i zajedničkih. Prošli smo stvarno sve, od suterenskih rupa, stanova bez grijanja, sobe s grijanjem na lož-ulje koje se točilo na kanticu, wc-a na koji se moglo doći samo kroz balkon itd.

Kad sam izašla iz roditeljskog doma i otišla u Austriju na studij, bilo mi je samo bitno da imam gdje prespavati i gdje se otuširati. Izvan stana sam bila od 7.30 ujutro do 10 navečer, zato što sam na faksu imala cijeli dan osiguranu sobu za vježbanje, kao i kafeteriju i internet. Dakle, sve što studentu treba :).

No s vremenom sam ipak odrasla, moj stan mi je postao utočište i sve više vremena sam provodila doma. Kao što bi rekli u IKEI: Wohnst du noch oder lebst du schon? (u slobodnom prijevodu: Živiš li već ili samo stanuješ?). Sada od stana koji unajmljujem očekujem da ima funkcionalno grijanje u prvom redu (riječki stanovi su uvijek bili urnebesni sa svojim grijačkim "riješenjima"), zatim funkcionalnu kupaonicu i kuhinju, a onda dalje mirnu (ne bučnu :)) spavaću sobu, internet, povezanost sa meni bitnim sadržajima itd... Jasno mi je da takav stan ne mogu dobiti za 100 eura, ali naravno da si dečko i ja sa našim početničkim plaćama ne možemo priuštiti niti stan u urbanoj vili za 700 i više eura. Jednog dana kad nam se plaće ustale vjerojatno ćemo i sami skucati za stan odnosno kredit. Za sada smo dakle podstanari jer ne želimo živjeti u stanu kod roditelja, odnosno nemamo tako debele živce.
Tako smo odlučili i zato ne želimo slušati kako je netko živio negdje za puno manju lovu. Najviše se na visinu stanarina zgražaju oni koji još uvijek žive kod mame i tate ili kojima su roditelji već kupili stan. E pa nažalost, mi nismo te sreće.

Čini mi se da se kod nas podstanari smatraju na neki način stanarima drugog reda. Kad sam se uselila u stan u Rijeci, dežurna baba koja mora sve znati u zgradi me odmah došla pitati da li sam stan kupila ili iznajmila. Kad sam rekla da sam iznajmila, počela je sažalno klimati glavom... A zašto? Neki ljudi se nikad ne odluče na investiciju u vlastiti stan. Morat ću jednoga dana izračunati što te više košta u konačnici, nešto kupiti po današnjim cijenama kvadrata u Zagrebu ili plaćati stan. Ionako sam na kraju u tome stanu kao i u tome gradu ostala samo 8 mjeseci, pa čemu bi se onda bacala u takve investicije.Doduše kad si "svoj na svome" u svome vlastitom stanu smiješ raditi što hoćeš, imati psa, djecu, adaptirati, iznajmljivati, zapaliti ga čak....

Na kraju, zaključujem, biti podstanar je nužno zlo, ali kad je već neizbježno, treba to zlo učiniti što manjim i ipak si osigurati nekakvu kvalitetu života.

Kakva su vaša iskustva sa podstanarstvom?

Moja prijateljica ima nos za naći najneprikladnijeg muškarca. Što je je priča više nemoguća, to će se ona više zapaliti. Možda se boji da bi se jednog dana neka ljubavna priča mogla i ostvariti?

Pričala mi je da imaju novog kolegu i da je jako zgodan i simpatičan...ali....

Ja:- Vidjela sam jučer onog tvog na cesti, stvarno je jako zgodan...

Ona:- Ma da, užasno je zgodan, ali ništa od toga jer je Srbin.

Ja:- pa dobro, nije to baš zgodno, ali nije to najveća prepreka, uz nešto tolerancije...

Ona:- A, da, zaboravila sam ti reći, još je i peder....

ja: ????!!!???

Audiciju za stan sam prosla. Tako da zahvaljujuci blogu :) Honey i ja opet imamo stan. E da, a on ima i novi posao.

Audiciju za radno mjesto nisam prošla ali me to iz 2posta-prije-navedenih razloga ne iznenadjuje. Zapravo sam zadovoljna s time kako sam svirala i kako sam svladala svoju uvijek prisutnu tremu. To sad javno objavljujem, a daljnji dogadjaji su njihov problem. Nije da me ne dira, nimalo mi nije svejedno, ali ta audicija je inace bila kao da sam kupila listić za tombolu pa što bude.

I tak... idemo dalje.
idem rasviravat novu violu

Ommmmmmmmmmmmmm........
šteta mi je smanjivat fotku....

-Ja: "Profesore, rekli su mi da je ova audicija u Zagrebu za nekog namještena..."

-Profesor ( Austrijanac kojem je metoda plave kuverte strana i nezamisliva): "Ma ništa se ti ne brini. Onaj za kojeg je namještena je pod najvećim pritiskom jer ipak mora dokazati da je mjesto zavrijedio i da je bolji od ostalih kandidata."


-Komentar moje prijateljice D.: "Kakva glupost! Da je dotični najbolji, ne bi mu trebalo namještati audiciju."

Imate li tremu pred javni nastup, govor, prezentaciju?

E pa ja je imam. Nažalost, makar bi neki reki i nasreću jer je po nekim kriterijima trema pozitivna pokretačka sila. Blago tim nekima.
Tremu imam od puberteta, i od onda (a to su vec duge godine u pitanju :)) se svakodnevno borim da smanjim njen utjecaj na moj život. Sama sam si odabrala profesiju, nije me nitko tjerao, i sad se sa javnim nastupima susrećem gotovo svaki dan. Svaki dan se treba ponovno dokazivati, i sebi i drugima, svaki dan je stresan i svaki dan donosi nova iskustva.

Zapravo, ako pogledamo hladno i logično, muzičari ne bi trebali imati tremu. Trebali bi biti sretni što smiju u danom trenutku prezentirati ono što su spremali godinama. I u tom momentu trebali bi biti ushićeni i letjeti na krilima inspiracije. Ali! tada se javlja sumnja u sebe, strah pred lošom kritikom, strah pred osudom publike i kolega, i zeleno čudovište je ponovno napalo.

Trema nije ništa drugo nego stanje povećane budnosti, napad adrenalina na naše tijelo. Znate za onu primarnu reakciju na strah: "Bori se, ili bježi ili se pravi mrtav". Tako se mi koji nastavljamo svirati makar bi najradije pobjegli doma suprostavljamo toj praiskonskoj reakciji. Ako me vidite slijedeći put da se pravim mrtva a trebala bih svirati solo, eto vam objašnjenja.

Najgore razdoblje treme doživjela sam na Akademiji. Tada je to nekako bilo u modi, gotovo svi su sa ispita dolazili poluonesviješteni. Tresli smo se ko šibe i onda jedni drugima prepričavali naše strahove. Pokušali smo se protiv straha boriti persenima i praxitenima, ali uglavnom ne bi pomagalo jer je trema bila u našim glavama. Završili bi polunadrogirani, a ne bi svirali bolje. Ali profesionalci se zapravo ne bi trebali izvlačiti na tremu, shvatila sam tek kasnije.
Tada sam otišla u Austriju na studij i pala u ruke manijaku od profesora. Mučio me i vrijeđao na svakom koraku, a ja sam bila sve očajnija. Tada sam odlučila da mu neću dati gušta pokazujući mu da ga se bojim. Počela trenirati kontroliranje svojih strahova, i to je dovelo do toga da se i danas bojim, ali samo rijetki to primjete.

Danas poznajem mnoge tehnike samokontrole i opuštanja pred nastup, nekad pomažu, nekad ne, najbolji lijek je najtemeljitija moguća priprema materijala i kreativna vizualizacija nastupa unaprijed, a dalje, što Bog da.

U Njemačkoj je trenutno moda legalni doping prije audicije, jedan lijek koji je zapravo za srčane bolesnike, a zaustavlja nalet adrenalina. Tamo gotovo da nemate šanse proći audiciju ako se niste izdopingirali, jer su oni pod lijekom automatski u prednosti. A taj lijek se zapravo dobiva samo preko veze i može u nekontroliranim uvjetima izazvati infarkt ako se ne pogodi doza. Tako da se ja ne bi time igrala, makar i dalje morala vjerovati isključivo u svoju samokontrolu i onesvješćivala se.

I da, imam audiciju konačno. Držite mi fige, ali me ne pitajte kako je bilo!!!!!

Moja prijateljica je trudna.
Ništa čudno, žena se udala, sve je super, situirali su se i ostala je u drugom stanju.

Ali kako smo mi to saznali? Zahvaljujući čarima modernog doba. Objavila je da je trudna na Facebooku (internet portalu za druženje, ako još netko ne zna što je to), kao i prve slike s ultrazvuka.
Meni je to sve bilo OK i prihvatljivo i odmah sam joj poslala čestitku. Na tom istom fejsbuku....

Onda se javila moja mama (koja pripada dosta starijoj generaciji i ne snalazi se na intrenetu) i zgrozila se u stilu: "kako tako nešto intimno možeš objavljivati na internetu??!?".... Hm....
Onda se javila jedna druga frendica, koja je sa novopečenom trudnicom dosta bliska, i rekla da je povrijeđena jer je za to saznala preko fejsbuka a ne "normalnim" putem. Hm... Što je danas normalni put?

Dobro, moja mama stvarno nije mjerilo. Ona ne shvaća današnju modu trudnoće i ponosnog pokazivanja trudničkog trbuha, i općenito je sa tim stvarima dosta praznovjerna. Recimo, prema njenim uvjerenjima za trudnoću treba okolini reći što kasnije jer se nikad ne zna da li će sve proći ok. A za bebu ne bi trebalo unaprijed kupovati previše stvari, samo najnužnije, jer što ako se nešto desi pri porodu i moraš se vratiti doma bez bebe, a čeka te potpuno opremljena roza dječja soba....
I tako. Ona jednostavno ne voli "maljati vraga na zid" i to je ok.

Pošto već dugo blogam i surfam, nije mi čudno niti čitati blogove trudnica, sa detaljnim opisima, fotkama, kalendarima... To mi je čak i slatko. A niti ovo sa fejsbukom me nije previše iznenadilo, ali sumnjam da bih i ja isto postupila (vidjet ćemo :))....

Lastane, jesam li normalna?

Da li se danas nije ništa dogodilo ako o tome nismo napisali blog ili stavili na net? Da li zaista treba izlagati svoju maternicu javnosti?
A što vi mislite o ovoj temi?

Često se kod nas ( pod ovim "nas" mislim u Hrvatskoj) čuje još jedna izjava, koju si ne bi trebao zapravo nitko dopustiti:

"Bolje 2 minute srama nego 2 mjeseca vježbanja."
Dvije minute srama odnose se naravno na orkestralni solo. Kao bolje je odsvirati ko prase i sramiti se 2 minute, nego uložiti nešto truda da bi solo na nešto ličio (zvučao). Prvo sam mislila da se ekipa masovno šali s tom izjavom, ali kad se uvjeriš da ljudi stvarno funkcioniraju po tom sistemu, i nikom ništa, dođe ti da se ubiješ.

Mene nećete čuti da izjavljujem takve stvari, ali ipak još vrijedim za mladu i nadobudnu. Pitajte me za 30-tak godina pa ću vam reći....


P.S. Hvala Lady Makai na novom dizajnu .

Ponekad, samo ponekad, mislim da otkrivam toplu vodu.

Znate li taj osjećaj?
Kad se nečime bavite tjednima, mjesecima, niste nikako zadovoljni, a onda vas odjednom strefi prosvijetljenje. I iznenada vam je riješenje problema jasno kao dan. I bilo je tako jednostavno, tako na dohvat ruke... Pa sam oduševljena spoznajom, a u isto vrijeme se tučem po glavi kako to prije nisam shvatila, bilo je tako očito.
Da se počnem pitati jesam li malo glupa ili malo spora što mi je toliko trebalo (ili samo sviram violu, hehe), ili trenutak inspiracije dolazi samo u naletima od jednom u 2 mjeseca pa ga treba dočekati spreman, otvorena uma.

No da, toliko o tome... Napominjem da gornji navod nije imao veze sa muškim rodom. Ajmo sad malo o tome:

Ne znam zašto žene misle da su muškarci koji puno šute mistični i posebni. Napravila sam malu anketu, što tip više šuti, to je više intrigantan. Još ako je i zgodan, imat će žena oko sebe na izbor. Da.da i ja padam na to. Dok si ne pomislim: pa možda on šuti jednostavno zato što nema što (pametno) za reći. Šutnja je zlato. Žene, opametimo se konačno!!!!

Puno toga mi se mota po glavi ovih dana pa sam malo luda od svega.
A danas opet idem svirati da bi muškarci u tajicama plesali (čitaj: na programu je balet.)

I tak...

..u 2008.
i da nam svima bude bolja!

Danas sam uživala u prijenosu Novogodišnjeg koncerta iz Beča (Imaju 3 žene u orkestru-od toga 1 violu, prokleti šovinisti, ali svirati znaju). Svake godine uživam u jedinstvenoj boji tog orkestra. Wiener horne, wiener oboe, 100 ljudi koji sviraju ko jedan....

A kako je Novogodišnji koncert zvučao kod nas u HNK-u, pročitajte na blogu mog kolege.. Ja sam isto htjela napisati nešto slično, ali on je sve već krasno opisao pa da se ne ponavljamo.

Sretna nam bila!