Viola: Director's cut

Moram priznati, ne znam trenutno. povremeno me to brine, ali....
Baš mi je stigao vrlo neočekivan sms: "Čuj, da li je istina da si ti vrlo uspjela spisateljica, odnosno blogerica?".
O moj B(l)ože....

Kad sam počela tipkati, davno, mislila da me nitko živ ionako ne čita i da je tako svejedno što ja tu napišem.
Onda me otkrio moj dečko. eto prve cenzure :). nema više pisanja o zgodnim frajerima. pih, baš dosadno.

Vrlo brzo otkrio me i jedan kolega koji je informaciju čak nehotice proširio na moju radnu sredinu. Ionako sam se o poslu i prije trudila pisati sve pozitivno, ali od onda važem svaku riječ. Ali znate što, ponekad me baš briga. Ako se netko prepozna, taj vjerojatno već zna što mislim o njemu.

Jednoga dana krajem ljeta završila sam i na onoj Almost Cool listi. Oni koji nisu na nikakvoj listi misle da je to jako Cool li barem Skoro Pa Cool. Ali je dvosijekli mač. Broj čitatelja bloga se rapidno povećao, poznanstva su se proširila, ali sada me se zapravo vrlo lako može pronaći i prepoznati jer se i dalje držim prepoznatljivih tema. Mi muzičari smo mala sredina, svi se znamo, a još smo i tračeri. Reputacija mi je tko zna kakva trenutno... Komentirao bi moj povremeni čitatelj, Maestro: "Evo, kad se rugate dirigentima.". A ja samo dva dobra vica stavila.... a samoironija mi je najdraži hobi....

Uf, već sam umorna od svog tog cenzuriranja. Zbogom tajne, živjela općenitost. Ili??