Viola: Director's cut

Jeste li ikada čuli da je proba ili predstava, ili makar koncert otkazan zbog bolesti dirigenta?
Mi nismo.

Dirigenti nikada nisu na bolovanju.
Dirigenti nikada nisu umorni.
Dirigenti ne trebaju pauzu.
Dirigenti ne trebaju kavu.
-Oni mogu mahati 24/7.

Dirigenti su uvijek u pravu.

Dirigenti umiru u poznoj dobi, sa 90-tak jos dirigirajuci Beethovena...


Hm, meni je to sumnjivo...

Da ih nije ubacila neka izvanzemaljska rasa da pokore svijet?

Kada se počne mrziti posao koji si sam odabrao u navali mladenačkog entuzijazma???

Nakon 25 godina staža?
Nakon 15 predstava "Glembajevih" zaredom?
Nakon odsviranih 257 "Labuđih jezera" i 52 "Orašara" svakog Božića?
Nakon što kao osoba s visokom stručnom spremom radiš za vrlo malo novca, a kolektivni ugovor se poslodavac pravi da nije nikad vidio, pa ti ne plaća ni pola koliko zapravo odradiš, a slobodne dane možes samo sanjati?

Koliko moraš mrziti ustanovu u kojoj radiš da ti je baš gušt kvariti izvedbu predstave cijelom ansamblu??

Koliko indiferentan moraš biti da te ne zanima o čemu se radi u operi u kojoj upravo sviraš? Koji su glavni likovi?? (Kaj ja uopće sviram operu????) Ma ja tu kao sviram neke note koje mi kao pišu....

Zašto takvih ljudi ima u svakoj ustanovi, i sjede tamo već desetljećima?? Daj se makni ako mrziš to što radiš...odi doma gledaj TV, odi prodavat na placu. budi kućanica ili sponzoruša, baš me briga...
Samo idi podalje od mene.


UPDATE:
Da se malo nasmijem(o):
(Ako ne znate tko je Jasha Heifetz nemojte niti gledati!!!)

Svi koji su se kolektivno iščuđavali tome što sam dala otkaz zbog nepravde, i koji su mislili da ću se vratiti u grad na Kvarneru, mogu mirno prestati s tim jer eto baš ovih dana moje je sada bivše (nekad ljubljeno) radno mjesto popunjeno. Time su se šanse da se tamo vratim spustile i ispod nule,
Jedino što mi je drago je da je cura koja je sada dobila posao kompetentna i okej tako da ne mogu reći da mi je na bivše mjesto zasjeo neki neobrazovani mamlaz.
Tako da mislim da se nikad neću vratiti u grad stepenica.

Kada se samo sjetim....
-da sam na riječkoj placi izrekla: "molim vas pušlek rotkvica" a žena me blijedo pogledala...i da sam samo teškom dedukcijom došla do toga da se pušlek tamo zapravo kaže mac....
-da i dan danas ne znam što su zapravo mrkači, jesu li to hobotnice ili neki drugi mekušci ali znam da je fino, posebno na salatu....
-da se moram podsjetiti da fuži nisu puži odnosno puževi... nego tijesto...

zato danas znam što je brhan i kanotjera, i gdje su najbolji dućani oko kazališta, a i gdje je onaj outlet....

Mislim da sam bila idealna purgerica na Kvarneru. I nikad nisam kajkala pred neznancima :))

(rodni grade, i dalje tražim svoju šansu)

Evo da se izvadim iz politike, jedna kratka anti-reklama. (Levantica ce me zadaviti :))
Ne stignem ni misliti, a kamoli napisati duži post... Do slijedeće prigode....

Dan prvi: Beč
Vrijeme provedeno u busu: 6 sati.
Jak vjetar i snijeg.
Frizura je postojana.
Koncert u dvorani konzervatorija bez dovoljno svjetla.
Izgubili oči na nečitkim notama hrv. autora.
Nakon toga piva na litre i metre u "Centimetru".




Dan drugi: Beč
Začudo bez busa.
Kiša.
Frizura nije baš postojana.
Shopping. Proba. Novi dirigent.
Oni zagriženi otišli na koncert Bečke filharmonije, ja priznajem da mi se stvarno nije dalo.
Večernja šetnja gradom i opet: Centimetar
drugi dan smo na benzinskoj pronašli ovo:



Dan treci: Prag
Vrijeme u Busu: 7 sati
Snijeg.
Frizura definitivno nije postojana.
Smještaj vrlo asketski u kapucinskom samostanu.
Muški posebno. žene posebno.



Koncert u negrijanoj baroknoj crkvi. Otprilike na 5 stupnjeva.
Zato kasnije liječenje toplom medovinom, becherovkom i pivom u krasnom "Zavestany cafe"-u.
Uz pse i natpis: Pazite da ne stanete na psa:



Dan cetvrti: Frankfurt
Vrijeme puta: 8 sati
Suncano.
Frizura ponovno postojana...
Odlican koncert u odlicnoj dvorani.
Nakon toga odlična večera u hotelu koji drže iseljeni Dubrovčani.
Od grada Frankfurta nisam vidjela ni F.

Dan peti: Frankfurt-Zagreb
13 sati u busu.
Filmovi i dobra ekipa.
Puknuo mi je jastučić za putovanja. Note to self: kupiti novi.
Sunčano.
Ko šljivi frizuru.....

Jedine uspjele fotke (snimljeno oko ponoći u Pragu):


Karlov most u mraku


Kuća graditelja violina

Pauza je najdrazi dio probe svakog pravog muzičara :))))

Ali ja objavljujem malu pauzu na blogu jer odlazim s orkestrom na turneju Beč-Prag-Frankfurt. Naravno da detaljan izvjestaj sa fotkama slijedi kad se vratim.

Imam novu ideju za humorističnu reality seriju. Trebalo bi samo snimati (skrivenom kamerom) što se sve događa na probama orkestara iza zatvorenih vrata. Što nama dirigenti sve izgovore, a ponekad i obratno. Ili kako to izgleda kada koncertmajstorica pojede mladog dirigenta za doručak (na probi u 9 ujutro), a kolega violist ga (skoro) jako glasno posalje u p.m. (i svašta još).
Imala sam i dirigentske provale negdje zapisane, ali evo bas sad ih ne mogu naci.
ali evo jedne koje se sjecam: "Ovo mjesto trebate pjevati kao djevice. Sumnjam da se sjecate kako je to davno bilo..."

Nastavljamo u revijalnom tonu za tjedan dana.
"I pauza je nota.", rekao je Beethoven.

U projektu na kojem trenutno sviram maše mi (dirigira) jedan bivši dečko.
Toliko davno bivši (s početka srednje škole) da se ničega ne sjećam osim da nam je prvi spoj bio u kinu i da je imao zelenu jaknu :). A ja ljubičastu :)))

U međuvremenu je postao Maestro (dirigent) a ja prva viola i sad ga moram slušat kad mi maše. I pazit na njegov štapić. I poštovati. I govoriti: "Da, Maestro!". Cijeli orkestar mu govori Vi, osim mene (ipak smo sjedili u istoj klupi na solfeđu pred XX godina).... nije li to komično.
Sad vidim zašto muškarci ne vole žene dirigentice. Ne vole kad im nešto "potencijalno" ili "bivše" maše pred nosom. A oni bi je trebali slušat. Osim naravno ako je jako gadna, što je vadi iz kategorije potencijalne, onda valjda smije bit Maestra.

Ja osobno se inače baš ne palim na dirigente (naravno, čast iznimkama). Izgleda da mahanje palicom pred nosom nije baš sexy. Ili???

(Pozdrav kolegama blogerima iz rupe )

U zagrebackoj operi ovih dana umiru karmelicanke... (hm, zasto bi itko htio napisati (ILI GLEDATI) operu o razgovorima karmelicanki ostaje vječni misterij.)
Nakon toga sprema se Carmen. Malo da se zaborave te časne...

U Rijeci Hrvatska drama izvodi Othella. Bas mi je zao sto necu stici virnuti. Fiumani, trk u kazalište, Liverić. Čavajda i Orlić u glavnim ulogama. Izvjestite me kako je bilo. (ja čekam gostovanje u metropoli). A Opera radi "Pčelicu Maju". Da, i to je opera, ne biste vjerovali.... Možda su slijedeci na repertoaru "Leteći medvjedići" ili "Sport Billy".

U Puli se osniva vikend orkestar. Sasvim nesto inovativno. Ali pošto su shvatili da u Istri ne postoji niti jedan orkestar, i vikend-orkestar je dobar početak.

U Splitu je direktor opere pokrenuo akciju "Dajmo da sviraju". Skuplja donacije za kupovinu instrumenata cijelom orkestru. Radi se o puno puno potrebnih tisuca eura. Vrlo ambiciozno, i hrabro, mislim ja, u ovakva vremena tražiti da se ljudima kupe instrumenti. Zadnji put kad je Zg filha kupila jednu novu flautu rastegli su ih po svim novinama da bacaju novce. Zaboravlja se da mi ne možemo svirati na zraku i da se odnekud instrumenti trebaju i platiti...

A moje zen traženje posla pali. Svaki dan me netko traži. Doduše za gaže al ne za stalni posao, al jedno po jedno. Ovaj tjedan je nekakva nestašica viola....
Da pokucam u drvo. Ipak se kreće.

Jednom davno, jedan profesor preporučio mi je knjigu "Zen in the Art of archery."

Ukratko opisano, jedan zapadnjak u Japanu htio je silom nauciti Zen metodu streljaštva. Nije napredovao niti mrvice dok nije shvatio da što se on više trudi, to mu lošije ide. Morao je napraviti odmak od sebe, postati slobodan od želje, i tek kad mu je (prema mojoj interpretaciji) postalo svejedno, počeo je napredovati...

Profesor mi je rekao da sam krivo shvatila poantu knjige. Zaboravih koja je njegova poanta bila. Pa smo se posvađali....

Trenutno imam zen odmak od traženja novog posla.

A sestra mi je poklonila knjigu "Kreativna vizualizacija: kreirajte svoj život". Da njoj sve uspijeva što god si je zamislila kao cilj... Pa si onda i ja malo vizualiziram....

E Pur Si Muove.
Ipak se kreće, slijedećih par tjedana sam zauzeta.
Zahvaljujem, znaju oni kojih hvala ide

Volim Beč. Možda zato što mi je prabaka bila Bečanka.... možda jer je proglašen jednim od 10 gradova u kojima je najugodnije živjeti.... Volim čitati lipu mare jer me uvijek podsjeti koliko sam toga propustila....

U Beču sam nekoliko puta godišnje, uvijek poslom i u žurbi, nikad zapravo ne stignem zastati, mirno prošetati brojnim parkovima, vidjeti malu pandu u zoo-u, na neku izložbu stignem svake prijestupne... Uvijek si ponovo obećam priuštiti tjedan dana mira da nešto i pogledam, ali nema se vremena, nema se para.....

Što mi se sviđa??
1. Moja profesija cijenjena je kao nigdje drugdje. Posvuda muzičari, koncerti, kazališta, svi pristojno zarađuju. Vjerojatno Beč ima najveću koncentraciju muzičara u Europi i skoro svaku drugu osobu vidite da nosi neki instrument.

2. Zrak. Kvaliteta zraka. Uvijek puše vjetar i zrak je tako svjež, usprkos ogromnom gradu.

3. Javni prijevoz. Sve je brzo, točno, povezano, čisto. Bar se meni tako čini, Metro, bus, tramvaj, prigradski vlakovi, sve vozi ko po špagici... (ja se obično uspijem izgubiti, ali to sam si sama kriva)

4. Parkovi. Sve zrihtano. I ima ih puno. Volim gradove sa puno zelenila.

5. Dućani-shopping. Ima stvarno svega, kao nigdje drugdje. Što bi si ja samo u Kärtnerstrasse kupila ne bi u kamion stalo.

6. Kultura. Sve je puno kulture i time se ponose. Izložbe, muzeji (cijeli kvart muzeja), opere, operete, kazališta, klasični koncerti, koncerti svjetskih zvijezda, koncerti skoro svaki dan....

7. Multikulturalnost. Prave Austrijance se može povećalom tražiti, oni to mrze, ali meni je super koliko različitih ljudi i jezika se vidi u 2 sata na bečkim ulicama.

8. Dvorci. Hofburg, Belvedere, Schönbrunn... dvorac na svakom koraku. (Sigurno sam i ja u proslom životu bila plave krvi kad se palim na dvorce.)

9. Prater. Makar se okolo motaju sumnjivi tipovi ipak je to najstariji lunapark u Europi. Ko pravi turist, svratim uvijek kad stignem.

Makar sam dijete metropole uvijek me zadive ogromne pompozne građevine, široke ulice... i uvijek se barem malo uspijem izgubiti...to mi je tradicija.

Kako kaže reklama: "Wien ist anders."
Beč je drugačiji. Stvarno jest.

p.s. ovo je, ne biste vjerovali, tek 100.-ti post!!! nema slika jer jučer nije bilo baš lijepo vrijeme a ja sam bila u žurbi.