Viola: Director's cut

-moja mračna tajna :
Što radim kad ništa ne radim? Igram svoje simse...

Tokom godina (nikako da se zasitim) shvatila sam da svatko ima svoj način igranja te "simulacije života". Neki grade, neki osvajaju...
...a ja sam našla vrlo kvalitetan način da se riješim stresa.

Kad mi se netko gadno zamjeri napravim ga u Simsima, malo ga mučim (glađu, hladnoćom...) pa ga onda ubijem :)
I osjećam se puno bolje. Samo sto mi onda igra napise: "kad bi ovo bila simulacija SMRTI ti bi sigurno bio pobjednik, ali ovo je simulacija ŽIVOTA". Makar, nisam bas toliki sadist, mislim da sam dosad ubila najvise 3-4 osobe. Doduše, priznajem, više puta, bila je to prava katarza....
Vjerujte, terapija pomaže, nema ulaženja u konflikte, nema krvne osvete, sve se odigrava u moja 4 zida...

A ovo sam našla danas, 9 efektivnih načina kako ubiti Simse:



Znam, znam, zgražajte se koliko hoćete...
pozdrav od vase Viole.

Objavljeno je jučer u Vjesniku da slijedeci tjedan stupa na snagu zakon prema kojem ce svi ljudi koji su zavrsili fakultet u trajanju 4 ili 5 godina dobiti "masters degree" odnosno naziv magistar. Navodno, tako nam propisuje bolonjski sistem.
Stare diplome bit ce jednako vrijedne kao i novoizdane, sa novim nazivima, ali ako netko (recimo ja) hoce da mu faks izda diplomu s magistar naslovom morat ce ju naravno još i posebno platiti. A i neće tako skoro početi izdavati te nove diplome jer se još nisu usaglasili o novim nazivima struka. Nikom ništa jasno. Kakva li je to vijest???
Tada bi mi na diplomi trebalo pisati "master of arts" iliti magistar umjetnosti, a ne pisljivi akademski muzičar. Što ti li ga dođe zapravo taj akademski.....ne zvuči čak ni diplomirano.

Pošto inače ljudi s magisterijem imaju veću plaću, hoće li odjednom svi ljudi koji su zavrsili faks imati vece plaće ili će se "pravim" magistrima plaće izjednačiti sa svima ostalima???

Jer sada za po novom "bakalaureat ili bachelor degree" treba kod nas studirati 3 godine (u Europi vecinom 3-4) i za magisterij jos dodatne dvije. a mi cemo lijepo sve koji su studirali 4 godine promovirati u mastere da se retrogradno ne bune. Jer ja recimo, odkad je uveden novi sistem, sa "starom" diplomom ne mogu upisati magisterij na Muzickoj akademiji u Zagrebu. A van Hrvatske mogu. Jer mi se diploma s akademije vani prizna kao "bachelor degree".Hm. još uvijek nikom ništa jasno.

Mislim da je zakonodavac opet pomijesao kruske i jabuke i da se jos dugo nece znati tko pije a tko placa. A možda je to još jedan predizborni trik. Živi bili pa vidjeli. Morat ću se prošetati do referade pa vam javim kako napreduje moja magistratura.

Ko kaze da je Slovenija mala?
Trebalo mi je danas 3(!!??!!) sata da autom prodjem put od Maribora do Macelja. (Koliko je to kilometara? 60?!?)
Te se kopa (kao i prosli tjedan) na Mariboru i kolona je od Pesnice do izlaza iz Maribora (sat i pol), te se onda vozi po seocima (to bi jos progutala, navikla sam)- sat vremena, te onda oni moraju svaki pasos provjeriti koji izlazi iz drzave pa i na izlaznoj granici nastane guzva (pol sata)....
Tako da se inace mala Slovenija odjednom cini veeeelika.....mozda je to predizborni trik???

Dolaskom ovih hladnih i vjetrovitih dana će Vlatkica i njoj slicne početi po gradu šetati svoje bunde. Prije nego počnemo bacati drvlje i kamenje po njima sjetimo se što su krzneni kaputi značili u prošlom stoljeću.
Tada nije baš bila dostupna "visoka moda"- Fendi, Gucci itd niti je to modno carstvo još bilo toliko razvijeno. Da bi dama iz visokog društva pokazala svoj status i debljinu novčanika, imala je jednu ili nekoliko bundi, po mogućnosti od nerca (neostvareni san i moje mame). Tko si nije mogao priuštiti "krznjak", kupio si je barem lisicu za oko vrata. (Imamo i mi jednu u ormaru, jadan mali leš, ima umjetne oči i još joj sa strane vise nogice....užas.) Krzneni kaputi značili su prvenstveno status ali i toplinu i nikom tada nije niti na pamet palo koliko nedužnih životinja treba ubiti da bi se napravio jedan kaput.

Danas bunde više nisu in. Barem ne kod iole osviještenijih ljudi, a uostalom, postoje i humaniji načini da se pokazuje status. A i skuplji... Makar gorespomenuta Vlatkica to još nije naučila.

A zašto sam li se ja primila ove teme? Čisteći ormar, našla sam svoju jedinu bundu, poklon od jedne starije rođakinje (isto vlasnice više bundi bez grižnje savjesti). Njoj je bila premala pa mi ju je poklonila. Ne izgleda čak ni tako loše, topla je, lijepe sivo bijele boje... ali svejedno je nikad nisam stavila na sebe. Zašto? Zato što je napravljena od krzna korejskog psa. PSA!!! Kao dugogodišnju vlasnicu psa zgrožava me činjenica da je neko sposoban odrati psa i onda ga još nositi po gradu. Gotovo da graniči s kanibalizmom. Vjerojatno bi morala biti na rubu smrti od smrzavanja da stavim na sebe tako nešto isključivo iz nagona za samoodržanjem. Tako će moja bunda ostati visjeti u ormaru jer ne znam što da s njom napravim. I moj pas se sav uznemiri kad ju izvadim van.


A opet, makar ne nosim bunde i ne jedem meso, moja savjest nije potpuno čista. Naime, kao i većina ljudi koje poznajem, nosim kožnate cipele, a obožavam i kožne jakne. Nije li to onda isto? No ako ljudi mogu jesti janjetinu bez ikakve primisli, valjda mogu i ja nositi svoju jaknicu od janjeće kože. A kožne jakne i cipele se još proizvode od kravlje, ovčje i svinjske kože, a te životinje ionako pojedemo (ja ne, ali oni koji to jedu). Ili?? Moja savjest je zbunjena... Mrzim umjetne cipele...

Što vi mislite? Koji je vaš stav o bundama, vegetarijanstvu, kožnjacima, cipelama?

..vrlo su pozitivni. Puno se toga promijenilo unazad nekoliko godina. Vrlo je lijepo uredjeno, puno nastambi je u staklu ili imaju jako niske ograde pa se zivotinje mogu vidjeti "izbliza". Životinje čak ne izgledaju zatvoreno i potišteno, nego ih se većina producira i žica hranu od posjetitelja (srećom, rijetko tko im nešto da), a jedna papiga se htjela i razgovarati. A cijena ulaznice je niska, samo 20kn za odrasle, to je manje od 3 eura... Nisam za nehumanost u zoo vrtovima, ali ako se koriste kao zastita za izumiruće i ugrožene vrste i ako se životinje drže u dobrim uvjetima, ok je da i djeca nešto vide i nauče.

Photos by Maiv&Viola


Smeđa medvjedica žica


Mama i beba medo


Big brother is watching you


Mica maca-s udaljenost pola metra....


cunjasti tuljan


Viola..homo sapiens?? :)

Pošto ove godine izostaje moj tradicionalni tulum uživo, a blog je moj drugi dom :), svi ste pozvani na rođendanski party na bloghaeru...


Torta....


Cuga...


Mjuza...

Dobru zabavu! Kaj pijete?

E, da, podsjetio me Kengi, za zameziti:

Jucer mi stiglo pismo koje mi je "mrvicu" dignulo živac...

"(...) zaprimili smo vašu zamolbu na natječaj (...). Zamolbu ste podnijeli u roku, međutim, niste priložili potrebne dokumente koje smo tražili u natječaju (potvrdu o nekaznjavanju a vi ste priložili kopiju potvrde o nekažnjavanju) vašu zamolbu odbacili smo kao nepotpunu."

Dakle, sad sam osumnjičena i da falsificiram potvrde o nekažnjavanju. Možda sam međunarodna kriminalka, tko zna? Moglo me se civilizirano nazvati na gorenavedeni broj i reći: molim vas pošaljite original ili ga donesite sa sobom na razgovor. Ovako sa fotokopijom sam stvarno svima sumnjiva.

Ali, ne možeš se s rogatim bosti.... Sad će me teta na šalteru na općinskom sudu koja izdaje te potvrde vidjeti barem 2-3 puta tjedno. Pa mora i ta teta nešto raditi u životu...

Makar već nekoliko godina ne studiram u Hrvatskoj, pratim kojom teskom mukom se na hrvatske fakultete uvodi bolonjski sistem studiranja. I nikako da pocne funkcionirati i da svi budu zadovoljni.
Citam tako jucer u Vecernjaku, kako strani studenti (posto bolonjski sistem promice cirkuliranje studenata izmedju raznih drzava) -jednom kada ih bude na nasim fakultetima :)-, neće imati nikakvih problema sa priznavanjem nasih diploma vani.
Pa dobro u kojem stoljecu oni zive???

U Austriji se bolonjski sistem poceo prinjenjivati 2003. godine, i sve je islo vise ili manje glatko. Ja sam svoju hrvatsku diplomu samo prevela na njemacki (kostalo me 100 kn) i donijela u referadu fakulteta. Oni su je pogledali, rekli: "Aha, vi imate diplomu, da li biste zeljeli onda upisati magisterij?" i tako je moja diploma, bez velikih kerefeka bila sluzbeno priznata i moj studij se normalno i nastavio. Sto i jest smisao fluktuacije studenata izmedju drzava i sveucilista... Da sam onda pozeljela provesti koji semestar u Svedskoj ili Australiji (sto je vrlo uobicajeno prema programu razmjene)ne bi imala nikakvih problema sa priznavanjem ispita jer oni to sve imaju vrlo lijepo propisano.

A sto se kod nas dogadja? Moj je dragi pred par mjeseci zavrsio taj isti magisterij u Austriji, na drzavnom sveucilistu, sve lijepo u roku, s odlikom i po bolonji. I da li mu priznaju taj magisterij? Samo ako prilozi 400 kuna u drzavni proracun i sve ove dokumente:

1. Izvornik ili ovjerena preslika inozemne visokoškolske kvalifikacije čije se priznavanje traži
2. Ovjereni prijevod inozemne visokoškolske kvalifikacije
3. Prijepis svih tijekom studija odslušanih i/ili položenih ispita s ocjenama u originalu, izdan od strane visokog učilišta
4. Ovjereni prijevod prijepisa svih tijekom studija odslušanih i/ili položenih ispita s ocjenama
5. Službeni plan i program studija iz kojeg je vidljiv tijek studija i kratak sadržaj svakog odslušanog i/ili položenog predmeta (izdan od visokog učilišta ili se nalazi na službenoj Internet stranici visokog učilišta) na izvornom jeziku i u prijevodu koji ne treba biti ovjeren
6. Popis uvjeta/kriterija za upis na studij završen u inozemstvu (ukoliko ne postoji službeni popis uvjeta i kriterija, sami ih navedite)
7. Dodatak diplomi (diploma supplement) u izvorniku, ukoliko ga posjedujete i ovjereni prijevod Dodatka diplomi
8. Životopis na hrvatskom jeziku iz kojeg mora biti vidljiv tijek obrazovanja i radno iskustvo (
9. Ovjerenu presliku prethodno stečenih visokoškolskih kvalifikacija, ukoliko postoje
10. Potvrdu o državljanstvu (preslika domovnice )
11. Potvrdu o uplati naknade za troškove postupka
12. Jedan primjerak neovjerenih preslika svih priloženih dokumenata kao i obrasca zahtjeva za priznavanje visokoškolskih inozemnih kvalifikacija, izuzev plana i programa studija
13. Kandidati koji podnose zahtjev za priznavanje magistarskog/poslijediplomskog studija prilažu jedan (1) primjerak magistarskog rada (uvezen, na disketi ili CD-u)

a naravno treba platiti i profesionalne prijevode i ovjere... stignes zavrsiti jos jedan postdiplomski dok trazis sve te dokumente....

I to onda traje, kako ministarstvo kaze, "optimalno" 3 mjeseca.....naravno, mozda im moze i pasti na pamet da faks i ne priznaju... Cemu svi ti papiri i gubljenje vremena i novaca ako smi ionako svi u Europi na jednom te istom bolonjskom sistemu. Po meni bi trebalo donijeti prevedenu diplomu, oni bi pogledali na nekakvom europskom popisu da li je to diploma fakulteta na drzavnoj razini a ne nekog sarlatanskog, i stvar bi bila rijesena.

Cini se da nam drzava nikada nece nauciti....... odnosno, nastavit ce nam piti zivce na slamcicu...

...Nadovezujem se na drage mi blogoprijatelje kengija i koru....

Svi mi volimo neke mirise i imamo neke omiljene parfeme...
Ali jeste li znali da je pamcenje mirisa jedno od najsnaznijih vrsta pamcenja u nasem mozgu. Kao one Prustove male madlene... osjetis miris i vrati te tocno u vrijeme i raspolozenje kada si ga vec prije omirisao.

Trenutno imam taj problem sa svojim najdrazim Kenzo parfemom. Jos uvijek mi je divan, ali nekad sam ga uvijek nosila na bivsi posao, i sad kada ga pozelim staviti, na mene se sruci brdo lijepih ali i veliko brdo manje lijepih uspomena. I odmah mi vise nije tako dobar....
Isto tako nikad nisam potrosila jedan Givenchy koji mi je poklonio jedan bivsi, koji se pokazao kao pravi kreten (bivsi, ne parfem), Pa me parfem previse podsjeca na njega. I bocica je jos i sada, godinama nakon njega, gotovo puna i stoji u dnu ormara. Za sjećanje i opomenu.
A znalo mi se desiti i da se namirisem (posebno sa mnogima omiljenim Gucci Rushom) pa mi decki iz okoline znaju reći: Ajme, moja bivsa je imala taj isti parfem....

Zato se, negdje sam procitala, ljudima koji su upravo usli u novu vezu, preporuca da kupe neki najnoviji parfem koji je tek sada izasao, da njihova nova ljubav imala neke lose "flashbackove", te da ne bi losa mirisna sjećanja utjecala na tijek nove veze. Mozda ovo zvuci kao reklama za parfeme, ali ima u tome dosta istine.

Dragi i ja smo to rijesili ovako: zajedno smo otisli u kupnju parfema i kupili jedan drugom novi parfem koji se svidio i jednom i drugom a nije imao nikakve mirisne "tragove". Prikladno rijesenje za nadolazeci Bozic ili neku obljetnicu.... A sad smo se oboje zagrijali za novi CK, pa ce vjerojatno i on uskoro pasti...

Ugodan vikend vam svima zelim.

U mojoj familiji kad se priča "u moje vrijeme..." , priča se o šoping izletima u Trst. Ja o tomu ne znam ništa jer tada ili me još nije bilo ili nisam niti znala što li je to šoping.
Legende obavezno ukljucuju višesatnu noćnu vožnju do cilja. čudno radno vrijeme dućana, "shop til' you drop" sindrom, i uglavnom, dovlačenje kući svega, od odjeće do kućanskih aparata, a posebno cipela, pošto se u ta vremena u Jugi ništa nije moglo kupiti.
Moja starija sestra, vjerujem više iz sentimentalnih razloga, i dalje svake godine barem jednom "skoči" do Trsta. I i dalje je oduševljena....
Ove godine imala sam tu čast da povede i mene....

Ja, dijete shoppingom opsjednutog Zagreba koje je godinama studiralo u drugom shopping raju (Austriji) bila sam, blago rečeno, razočarana. Čemu li smo se vozili čitava 3 i pol sata?!?
Ok, milijun cipela. Talijanskih. Kožnih. Ali niti jedne ne odgovaraju mojem pomalo neobičnom ukusu, i baš me briga što su jeftinije nego u Zagrebu kad ih ionako neću kupiti niti nositi.
Odjeća. Brdo butika sa ili strogo klasičnom ili hipertrendy odjećom. Znači, opet ništa za mene. Ja naime imam svoj stil (bar se trudim), i neke svoje omiljene dućane, a tih u Trstu nema. Svidio mi se jedino Promod, gdje sam si nešto i kupila, ali Promod postoji i u Beču i u Budimpešti gdje sam bila prošli tjedan.
I opet, zašto li me to ne čudi, hrpa Hrvata. I hrpa Zagrepčana. Opsjednuto pregledavaju dućane kao da će se uskoro zabraniti kupovina...

Uf. Na kraju sam si cipele kupila pogodite gdje: na povratku u nakupovalnom središču pokraj Ljubljane.

Slijedeći tjedan idem do Austrije (do faxa, ne u kupovinu, znam što ste pomislili) ali vjerojatno ću stići svratiti i do omiljenog mi H&M-a, koji mi zapravo od svih dućana najviše nedostaje u Zagrebu.

Inače, svaka čast nam metropoli, ona trenutno gotovo potpuno zadovoljava moje modne potrebe. Ne mogu vjerovati da sam ovo napisala, ali istina je. još da nam je H&M-a, i IKEE.....

Negdje sam davno procitala:
"Amateri govore o inspiraciji,
pisac piše."

Mislim da to vrijedi i za novinare, ali ne i za blogere.
Barem ne idem tako daleko da bi se nazivala piscem....

Nakon mjesecima dugog kopanja po internetu, uspjela sam naći dizajn za blog koji mi se stvarno svidja. Osim sto se na njemu ne vidi ime bloga, to mu je minus... Kako se vama svidja?
Osjećam se jako inferiorno u smislu da još uvijek uz sve pokušaje nisam naučila niti osnove HTML-a, a klinci od 13 godina samostalno slažu dizajne. Mislim da ću potražiti profesionalnu pomoć. U vidu tečaja ili knjige "HTML for dummies", ili se opet otisnuti u bespuća interneta....

Pozdrav od Vaše Viole

Ja ga volim...
Svirati i slusati.
Najdraže djelo: Sonata za violu u f-molu. (nazalost nemam neku pristojnu snimku da je i vi cujete- jedino da vam odsviram LIVE). Originalno ju je napisao za klarinet, i kasnije ju autorizirao za violu, a jedno je od njegovih posljednjih djela. Mi violisti se volimo šaliti da veliki skladatelji napisu nesto za violu i onda umru (Brahms, Bartok, Šostaković...).

A on je volio jednu ženu....

Sva Brahmsova djela su vrlo erotična i strastvena. A nije se nikad oženio niti je bio čovjek od afera. Cijeli život bio je odan jednoj ženi, udovici svojeg prijatelja skladatelja Roberta Schumanna, pijanistici Clari Schumann. Brinuo se za nju i nakon što joj je umro muž, sve do njezine smrti, a umro je samo godinu nakon nje.
Što se među njima stvarno dogadjalo, tadašnjoj javnosti nije bilo poznato. Osim iz pisma koje je pisao svojem prijatelju violinistu Joachimu: "Često se moram prisiliti da se suzdržim od toga da zagrlim Claru. To mi se čini tako prirodno i ne mislim da bi zbog toga ona o meni mislila loše.Mislim da sada više ne bih mogao voljeti mladu djevojku. Zapravo, na njih sam potpuno zaboravio. One obećavaju raj ali Clara mi ga već otkriva."

U današnje vrijeme bi to možda bilo jednostavnije, a možda je on jednostavno bio takva osoba, u njoj je vidio ideal koji nije htio pokvariti... Tko zna...

"Život bez glazbe je zabluda." rekao je čak i veliki nihilist Friedrich Nietsche.

Evo što nam kao lijek preporučuju muzikoterapeuti za riješavanje svakodnevnih problema:
(Izvor: "Pomognite sebi muzikom", preuzeto iz knjige "Radiestezija u primjeni", Rijeka, 2006. )

PROTIV STRAHA I NEMIRA:
1.- Bachove suite,
2.- Dijela Čajkovskog,
3.- Franko: Amor i Psiha

PROTIV NESANICE:
1.- Schubert: Ave Marija,
2.- Haendl: Largo

ZA OPUSTANJE I SMIRENJE:
1.- Chopinovi nokturni,
2.- Wagner: Parsifal,
3.- Dvorak: Simfonija novog svijeta,
4.- Dijela Saint-Saensa

ZA MELANHOLICNOG BOLESNIKA:
1.- Saint-Seans: Simfonija No3.
2.- Mascagni:Cavaleria rusticana
3.- Faure: Reguem opus 48(Paredisum),
4.- Haendel: Koncert za orgulje i orkestar NO1,
5.- Wagner: Veliki mars Tannhauser,
6.- Ponchielli: Ples satima(posljednji)
7.- Beethoven: Oda radosti

PROTIV DEPRESIJE, KLONULOSTI, BEZNADNOSTI:
1.- Mascagni: Cavallerija rusticana,
2.- Verdi: Nabucco-Zbor Židova,
3.- Wagner: Tannhauser-Veliki Mars


Nekako si mislim da ovaj popis ne vrijedi za profesionalce... Nama je stvarno teško udovoljiti:
-Bachove suite sviram svaki dan i u meni izazivaju nemir jer s njima moram nastupati, a i interpretativno su komplicirane....
-Dvorakova Simfonija iz novog svijeta me pozitivno uzbudjuje a ne smiruje (a jos sam je i svirala 1000 puta)...
-Na Haendlov largo poludim... previše je isfuran.
-opere Cavaleriu i Nabucco znam napamet (svoju dionicu, orkestar, pjevacke dionice) i ne mogu reći da me baš vade iz depresije....
-Wagner: too much information ("daj zgasi to!")...

Za zaljubljene preporučam Bramhsa (na prvo slušanje je tužan ali vrlo strastven i pozitivan), za podizanje duha Carminu Buranu (uvijek pali-mislite da ju ne znam napamet??).
A inače, stara muzičarska:
Mi smo muzičari-VOLIMO TIŠINU!!!!

(A vi?)

Part Two: Chain Bridge i lavovi


Definitivno mi je od svih znamenitosti u Budimpešti najljepši ovaj veličanstveni most (Széchenyi lánchíd). Bio je prva spona koja je preko Dunava povezala Budim i Pesztu te time omogućila procvat grada, Otvoren je 1849.god.



Na svakom kraju strazare po 2 velika lava...


Legenda kaže da se graditelj mosta (Tierney-Clark) zarekao da će se ubiti ako itko njegovom savršenom mostu nađe manu. I ljudi su tražili i tražili, dok nisu pronašli jednu malu sitnicu. Pa je graditelj na to skočio u Dunav. Ne znam da li ga je to ubilo.

A što je nedostajalo savršenom mostu?

Navodno da lavovi nemaju jezik.
(nisam mogla provjeriti jer se ne pentram po lavovima u centru grada)

Part One: Mala muzičarska tura
Photos as always by Maiv&Viola


Anđeo sudbine s trubom


Franc Liszt: pijanist i skladatelj kojeg su voljele žene, a danas ga se Budimpešta sjeća na svakom koraku


Koncertna dvorana "Ferenc Liszt"


Muzička akademija "Ferenc Liszt" (a mogla sam bas i ovdje studirati....)


Zgrada Opere (Miklós Ybl (1878-1884) (Lisztova statua je negdje sa strane :)


Operetno kazaliste (nema Franca Liszta :))