This passing moment soon

Idem, vracam se na mjesta gdje sam nekad bila.
I nije to vise dom. To su samo mjesta gdje sam nekad bila. I sve je to vec davno vidjena i ispricana prica.
I nemam crnu, nego crvenu kosu. I ne pisem tuzno.
A bijelu zastavu sam vec odavno izbacila kroz prozor vlaka prelazivsi granice.
Pomirila sam se bezvoljno, ne svadjam se i ne vodim vise borbu jer ni ne znam vise s kim bi.
A znam u sebi kako cu i dalje zeljeti privid svijesti, privid aksioma, narocito lingvisticki definiranog.
Htjet cu vidjeti El grande teatro del mundo ponistavajuci svaku drustvenu ulogu. Ali ne, sto ce me cekati to vec znam. Davno vidjena prica. Bit ce tu mutnih, tuznih i toplih, prisnih osmjeha. Ljubavi.
I onda ce me kao i obicno stavljati u vec stereotipiziranu drustvenu ulogu. Pitanja: Kako on? Radis li? Ucis li?

“Pariz ti je dao sebe. Dio neba zauvijek. Sto te muci na kraju puta? Sjecas li se Spanije? Zanima me dal’ bi opet isao u rovove? Oh, Pavao. Nemam je pred vratima”
E moj Stulicu, moj! Kako su te samo, pokrali, prevarili! A koliko si ljubavi imao za dati. Mali ti je Balkan za to.


“Govoris o idejama, o patriotizmu generacije. Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi ili nesto vrijedno robije? “




I da, drhtat cu kroz prozor vlaka gledajuci pokretne slike tamo neke zemlje.
I spustit cu se na tlo u Zagrebu ciju boju vec raspoznajem. I neko bi ga poljubio. Ja ne. Ja cu samo hodati u treptajima a pravit cu se da mi nije nista. Moji koraci ce biti lagani, usporeni i visoki. Odskakat cu kao vodena lopta u usporenom snimku. Ali ne samo zato sto sam sretna, nego zato sto sam nesigurna i zbunjena.
Kucat ce u meni i Krleza i Andric i Ujevic i Selimovic i Stulic i Jergovic i Veljak i Ugresic i Dedic i Serbedzija i Nebrigic i Kusturica i Balasevic i Tesanovic i Mladenovic i Pavicevic i Papic i Jovanovic…….
I od svakog cu uzeti samo ono pozitivno.

Htjela sam zagrliti prvog prolaznika i reci mu koliko se znamo.

Popit cu kavu na kolodvoru. Mozda cu i sama biti. A onda cu nastaviti svoj put dalje.
Samnom u kupeu ce sjediti ljudi i pricati jezikom koji ja znam ali kao da sam zaboravila jer na neki cudan nacin necu razumjeti to sto pricaju.
A onda topli osmjeh brata i njegova bezuvjetna ljubav!

O majcinska i oceva toplino koliko si vrela! Przis me i skoro pa mi od toga i nije dobro. Topim se, postajem sve manja i manja, a tu ulogu sam vec odavno zaboravila. I osmjesi i price i sale, opustenost. Kako su divni! Kako su divni!
Znam, znam, htjet ce gledati me kako oponasam neke likove jer su zeljni moje ludosti.

I na selo cu otici.
Tvoje ispucale seljacke ruke! Tvoje zelene njive i maslachci koji su vec odletjeli! Ovaj put cu provjerit jesu li stvarno makovi izgubili boju i jesu li precice do bakine kuce stvarno zarasle.


O dragi moj Srki, moja Ljerko, Envero, Anisu, Cviksu, Svetlano, Katice, Kristino, Mato, Sejdo, Aladine, Zoranu, Nataso, Staso, Marijo, Ivana, Hrvoju,……svi moji dragi znam ni ovaj put vas necu stici vidjeti.

Dragi moja mam i tata i dragi moj nervozni brate.


Lesi se izgubila. Bit ce malo tamo sto se prividno cini dom a onda se ponovo vraca tamo sto ito nije dom.
Ni jedno mjesto na svijetu se zove dom.
Vratit ce se istim putem. I kad se vrati Lesi ce silno zeljeti voditi ljubav.
Osjetiti vrelo ljudsko meso i krv…
I lesi ce onda voditi

26.05.2006. u 11:59 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 24.05.2006.

ne bacam stare novine jer se plasim izgubiti informacije










nocas doletjela je mrtva buba mara na moj stol

24.05.2006. u 11:58 • 13 Komentara • Print • #

utorak, 16.05.2006.

Jos sam jutros poslozila slike koje cu ujutro napraviti.
Te fotografije ce pokazivati dusevno
stanje stvari
u mom stanu.
Preskakala sam preko
kutija,
papira,
olovaka,
fotografija,
knjiga,
odjece,
pegle,
flasa,
dvda,
solja od jucerasnje kave,
slusalica,
flomastera,
ogledala,
knjiga,
knjiga,
snala za kosu,
kore od narandze,
foto opreme.

Spavala sam zajedno sa mobitelom,
olovkom i knjigom.
I spavala sam zajedno sa Almodovarom.
Zvonio mi je prvo sat a onda i mobitel. Nisam cula.
Sanjala sam povjesne momente nastajanja fotografije i u snu su me nervirali
i Niépce i Daguerre.
Jedino sam opravdavala Talbota.
A Margaret Cameron, Tina Modotti, Sally Mann i Cindy Shreman su mi
saptale na uho
kako povjest treba promjeniti…….. Otvorila sam oci i ugledala svjetlost na zidu
moje camere obscure.
Trcalasamivozilabrzoaautomiseponovo gasio, svakisemaforjebioznakkakoce stati,
dusamusepolako
gasi,
gubi svoju
mehanicku snagu.
Nikadadosadnisamimalatolikojakosjecaj
simbioze
sa jednom takvom mehanikom.
Doruckovala sam sa Teom, igrala se s njenom macom i
oblacila njenog sina.
U vrticu je on bio veliki a ja mala. Vodio me po hodnicima i pokazivao mi gdje mu je ormar, gdje treba objesiti rucnik i gdje ga cekaju prijatelji.
Bio je sasvim ozbiljan kad mi je rekao ciao, toliko ozbiljan da se nisam usudila


poljubiti ga.

…………………………………………………………..

Odrzala sam predavanje na tudjem jeziku trazeci
jacinu rijeci
koje su mehanicki izlazile, vidi cuda,
iz mojih usta.
Otpratila sam ih kuci a onda dugo buljila
u plafon,
sa cinjenicom da je ugodno u ovom prostoru, sve je slozeno
na svoje mjesto
samo sto
meni
nije bilo mjesto
tamo.
Strcala sam
u urednosti.
I niko mi nije imao reci koliko je sati
u tom kompleksu ogromnih zgrada gdje ima tako puno ljudi
ali zapravo

ih nigdje nema.

Uzela sam dio opreme.
Izasla. Jedna vrata,
hodnik,
druga vrata,
hodnik,
stepenice,
hodnik,
treca vrata
zakljucala,
stepenice.
Parking. Gdje mi je auto!?
Aha, nasla sam ga.

Vratila se istim stepenicama, jedna vrata,
otkljucala,
hodnik stepenice,
druga vrata,
treca vrata,
izmedju hodnici.
Uzela drugi dio opreme i knjiga.
Izasla.
Jedna vrata, zakljucala,
druga vrata, zakljucala,
stepenice,
treca vrata, zakljucala,
stepenice.
Koraci, koraci, crveni koraci. Sustala je crvena suknja.
Parking.
Ostavila drugi dio opreme.
Vratila se.........................................
Stepenice desno gore,
onda stepenice dole,
desno jos malo dole,
milion postanskih sanducica.
Peti red odozgo desno.
Ubacila kljuceve.
Vratila se, usla u auto, krenula.
Neeeeeeee.
Kapija zakljucana. Gdje je portir? Otisao, radi do 23.00h. Sad sam znala
koliko je sati.
Ostavit cu auto, otici cu pjeske kuci. Trebam samo
naci
onu malu izlaznu kapiju za pjesake.
Koje sve stepenice i nivoe moram proci? Hodala sam tako zatvorena, ne znam koliko.
Gledala sam u kvadratima. Zumirala detalje a onda izostravala sliku.
Gle, otvorena su vrata, puno mladih, gledaju film. Oni znaju rijesenje.
Vratila se do auto, na velikoj kapiji zazvonila na njihov broj 900. KAPIJA SE OTVORILA
Oni su mladi i jos ne rade, portir je jedva cekao da zbrise kuci.


Izasla sam iz jednog kaosa, usavsi u stan usla sam u drugi.

Jos sam jutros poslozila
slike
koje cu ujutro
napraviti. Te fotografije ce pokazivati
momenat
dusevnog stanja
stvari
u mom stanu.
Nakon toga cu srediti stan
jer
on sutra dolazi...






(fotografija: Cindy Sherman)

subota, 13.05.2006.

zvali su me i rekli mi ti ces dobro odglumiti ovu ulogu: pobjegla je iz svoje ex zemlje koja se cijepkala u dijelove kao mapa koju ces pred publikom pocijepati. nije znala sto bi, gdje bi. zavrsila je u ludnici. tamo joj je bilo najsigurnije. a mozda je istina drugacija. zar se nisu to zapitali? mozda sam dosla tek tako u ovu ludu zemlju.
a znaju mi reci ti si stvarno luda.tako me maze. a ne znaju da svud po sebi imam bodlje od kaktusa i da se vise ne znam maziti.
i dok muzika svira izvlacim duge ludjacke rukave kojima nema kraja. publika me gleda i ne znam sto ocekuje ali ja plesem, plesem sa svojim rukavima koji mi ne smetaju. zasto su oni sakrili svoje rukave vise ne zelim znati. jesam li ja ludja od njih? ili bolje receno moja uloga, i glume li i oni u tom trenutku? glume li svaki dan? a ja? jesam li ja stvarno luda ili glumim? glumim samo na pozornici ludu osobu a mozda sam ludja od nje. a i oni, znam imaju duge rukave, samo se sramote pokazati ih. hehehehe
i ko mi kaze da klaun koji mi dolazi u susret i koji se pita da li bi ga jeli kad bi bio marmelada, nije jednako lud kao ja?
uostalom koga to i zanima. kazu imaju gorak ukus u ustima nakon predstave. aha, znaci htjeli bih ipak marmeladu. e pa ne moze. znamo, mozda nije bila prilika za takvu predstavu,trebalo je biti nesto veselo. jebite se. idite u trzne centre i provodite cijeli dan tamo. ovdje kad dodjete osjetite malo gorcinu. osim toga, niste ni svjesni da kad jedete marmeladu slatka vam je jer je puna ekstrakta koji vam lazno nudi takav ukus. marmelada je inace gorka a takav vam je i zovot. i sve je samo aparenca. i ko vam garantira da ste u fikciji u trenutku dok me gledate na pozornici a kad izadjete van mislite da ste se vratili vasim zivotima? kako ste samo navikli zivjeti lagodnim zivotima i ne zagrebati nikada malo vise od povrsine. hahahaha
a koliko patnje i frustracije, koja vam stvara kvrge po vratu i ledjima, mogu vam nametnuti gust promet, kad padne kise ili kad vas poslovni kolega ruzno pogleda. hahaha svaki dan gledate vremensku prognozu a sutra cete u plasticnim kesama nositi plastificiranu spezu i onda cete to pazljivo odvojiti u posebnim kontejnerima za smece koje ce po noci masine pokupiti, jer su odavno vec ulicni cistaci i smecari dobili otkaz. a sto vas to uopce i zanima kad su ulicni cistaci bili crnci koji sad spavaju ispred "okupirane" zgrade sa strane "anarhista" ciji je tata jednom bio gradonacelnik pa je dozvolio "okupaciju".
i onda cete to smece poslati u susjednu vam drzavu koja ce to pazljivo rasclaniti, reciklirati i poslati jedan oblak dima ka suncu. hahaha a to vas jako kosta. sam taj prevoz. a ne znate kako bi taj posao razradili u vasoj drzavi. bitno je da imate made in........
a volite vi putovati i upoznavati druge kulture! osobite egzoticne krajeve. pazite samo da vas tzunami ne pokupi. uh, a to su jebeno dobre vijesti i tad je gledanost tv-a najveca. tad novinari dobro zaradjuju. a volite vi i usvajati na daljinu. ali dobro je sve dok je na daljinu. neka se samo ne priblizi vasoj kuci. taj jad i bijeda. jer vi ste to svojim rukama gradili onda kad ste imali jak zemljotres i sad imate jos veci razlog zatvoriti se u te vase kuce, dobro ih ograditi, spustiti dobro roletne samo neka vam se drugi ne priblizavaju. te druge preferirate upoznati eventualno na nekom korisnom vam kursu plesa, jezika, kuhanja, sivenja, informatike. o da, informatike. i certifikat cete dobiti. a onda cete s tim certifikatom mozda bolji posao moci imati. mozda onaj siguran, stalan, ne po ugovoru. Hehehehe. marionete. a kavu pijete s nogu, kao da se o rakiji radi, i ne uspjete reci ni jednu rijec. isrchete je na brzinu na pauzi i onda trcite nazad na posao. vi vrijedna i drustveno brizna stvorenja. i kakve onda veze moji rukavi imaju sa svim tim? promjenit cu ulogu ili odustajem.........e di mi text ode u p.m.! cccc




(Fotografija: Sally Mann)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.