Idem, vracam se na mjesta gdje sam nekad bila.
I nije to vise dom. To su samo mjesta gdje sam nekad bila. I sve je to vec davno vidjena i ispricana prica.
I nemam crnu, nego crvenu kosu. I ne pisem tuzno.
A bijelu zastavu sam vec odavno izbacila kroz prozor vlaka prelazivsi granice.
Pomirila sam se bezvoljno, ne svadjam se i ne vodim vise borbu, jer ni ne znam vise s kim bi.
A znam u sebi kako cu i dalje zeljeti privid svijesti, privid aksioma, narocito lingvisticki definiranog.
Htjet cu vidjeti El grande teatro del mundo ponistavajuci svaku drustvenu ulogu. Ali ne, sto ce me cekati to vec znam. Davno vidjena prica. Bit ce tu mutnih, tuznih i toplih, prisnih osmjeha. Ljubavi.
I onda ce me kao i obicno stavljati u vec stereotipiziranu drustvenu ulogu. Pitanja: Kako on? Radis li? Ucis li?
“Pariz ti je dao sebe. Dio neba zauvijek. Sto te muci na kraju puta? Sjecas li se Spanije? Zanima me dal’ bi opet isao u rovove? Oh, Pavao. Nemam je pred vratima”
E moj Stulicu, moj! Kako su te samo, pokrali, prevarili! A koliko si ljubavi imao za dati. Mali ti je Balkan za to.
“Govoris o idejama, o patriotizmu generacije. Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi ili nesto
vrijedno robije? “
I da, drhtat cu kroz prozor vlaka gledajuci pokretne slike, tamo neke zemlje.
I spustit cu se na tlo Zagreba ciju boju vec raspoznajem. I neko bi ga poljubio. Ja ne. Ja cu samo hodati u treptajima, a pravit cu se da mi nije nista. Moji koraci ce biti lagani, usporeni i visoki. Odskakat cu kao vodena lopta u usporenom snimku. Ali ne samo zato sto sam sretna, nego zato sto sam nesigurna i zbunjena.
Kucat ce u meni i Krleza i Andric i Ujevic i Selimovic i Stulic i Jergovic i Veljak i Zajovic i Ugresic i Dedic i Serbedzija i Nebrigic i Kusturica i Balasevic i Tesanovic i Mladenovic i Pavicevic i Papic i Jovanovic…….
I od svakog cu uzeti samo ono pozitivno.
Htjela sam zagrliti prvog prolaznika i reci mu koliko se znamo.
Popit cu kavu na kolodvoru. Mozda cu i sama biti. A onda cu nastaviti svoj put dalje.
Samnom u kupeu ce sjediti ljudi i pricati jezikom koji ja znam ali kao da sam zaboravila, jer na neki cudan nacin, necu razumjeti to sto pricaju.
A onda topli osmjeh brata i njegova bezuvjetna ljubav!
O majcinska i oceva toplino koliko si vrela! Przis me i skoro pa mi od toga i nije dobro. Topim se, postajem sve manja i manja, a tu ulogu sam vec odavno zaboravila. I osmjesi i price i sale... opustenost. Kako su divni! Kako su divni!
Znam, znam, htjet ce gledati me kako oponasam neke likove jer su zeljni moje ludosti.
I na selo cu otici.
Tvoje ispucale seljacke ruke! Tvoje zelene njive i maslachci koji su vec odletjeli! Ovaj put cu provjerit jesu li stvarno makovi izgubili boju i jesu li precice do bakine kuce stvarno zarasle.
O dragi moj Srki, moja Ljerko, Envero, Anisu, Cviksu, Svetlano, Katice, Kristino, Mato, Sejdo, Aladine, Zoranu, Nataso, Staso, Marijo, Ivana, Hrvoju,……svi moji dragi, znam ni ovaj put vas necu stici vidjeti.
Dragi moji mam i tata i dragi moj nervozni brate.
Lesi se izgubila. Bit ce malo tamo, sto se prividno cini dom, a onda se ponovo vraca tamo, sto isto nije dom.
Ni jedno mjesto na svijetu se zove dom.
Vratit ce se istim putem. I kad se vrati Lesi ce silno zeljeti voditi ljubav.
Osjetiti vrelo ljudsko meso i krv…
I Lesi ce onda voditi ljubav
Post je objavljen 26.05.2006. u 12:01 sati.