This passing moment soon

utorak, 16.05.2006.

Jos sam jutros poslozila slike koje cu ujutro napraviti.
Te fotografije ce pokazivati dusevno
stanje stvari
u mom stanu.
Preskakala sam preko
kutija,
papira,
olovaka,
fotografija,
knjiga,
odjece,
pegle,
flasa,
dvda,
solja od jucerasnje kave,
slusalica,
flomastera,
ogledala,
knjiga,
knjiga,
snala za kosu,
kore od narandze,
foto opreme.

Spavala sam zajedno sa mobitelom,
olovkom i knjigom.
I spavala sam zajedno sa Almodovarom.
Zvonio mi je prvo sat a onda i mobitel. Nisam cula.
Sanjala sam povjesne momente nastajanja fotografije i u snu su me nervirali
i Niépce i Daguerre.
Jedino sam opravdavala Talbota.
A Margaret Cameron, Tina Modotti, Sally Mann i Cindy Shreman su mi
saptale na uho
kako povjest treba promjeniti…….. Otvorila sam oci i ugledala svjetlost na zidu
moje camere obscure.
Trcalasamivozilabrzoaautomiseponovo gasio, svakisemaforjebioznakkakoce stati,
dusamusepolako
gasi,
gubi svoju
mehanicku snagu.
Nikadadosadnisamimalatolikojakosjecaj
simbioze
sa jednom takvom mehanikom.
Doruckovala sam sa Teom, igrala se s njenom macom i
oblacila njenog sina.
U vrticu je on bio veliki a ja mala. Vodio me po hodnicima i pokazivao mi gdje mu je ormar, gdje treba objesiti rucnik i gdje ga cekaju prijatelji.
Bio je sasvim ozbiljan kad mi je rekao ciao, toliko ozbiljan da se nisam usudila

poljubiti ga.

…………………………………………………………..

Odrzala sam predavanje na tudjem jeziku trazeci
jacinu rijeci
koje su mehanicki izlazile, vidi cuda,
iz mojih usta.
Otpratila sam ih kuci a onda dugo buljila
u plafon,
sa cinjenicom da je ugodno u ovom prostoru, sve je slozeno
na svoje mjesto
samo sto
meni
nije bilo mjesto
tamo.
Strcala sam
u urednosti.
I niko mi nije imao reci koliko je sati
u tom kompleksu ogromnih zgrada gdje ima tako puno ljudi
ali zapravo

ih nigdje nema.

Uzela sam dio opreme.
Izasla. Jedna vrata,
hodnik,
druga vrata,
hodnik,
stepenice,
hodnik,
treca vrata
zakljucala,
stepenice.
Parking. Gdje mi je auto!?
Aha, nasla sam ga.

Vratila se istim stepenicama, jedna vrata,
otkljucala,
hodnik stepenice,
druga vrata,
treca vrata,
izmedju hodnici.
Uzela drugi dio opreme i knjiga.
Izasla.
Jedna vrata, zakljucala,
druga vrata, zakljucala,
stepenice,
treca vrata, zakljucala,
stepenice.
Koraci, koraci, crveni koraci. Sustala je crvena suknja.
Parking.
Ostavila drugi dio opreme.
Vratila se.........................................
Stepenice desno gore,
onda stepenice dole,
desno jos malo dole,
milion postanskih sanducica.
Peti red odozgo desno.
Ubacila kljuceve.
Vratila se, usla u auto, krenula.
Neeeeeeee.
Kapija zakljucana. Gdje je portir? Otisao, radi do 23.00h. Sad sam znala
koliko je sati.
Ostavit cu auto, otici cu pjeske kuci. Trebam samo
naci
onu malu izlaznu kapiju za pjesake.
Koje sve stepenice i nivoe moram proci? Hodala sam tako zatvorena, ne znam koliko.
Gledala sam u kvadratima. Zumirala detalje a onda izostravala sliku.
Gle, otvorena su vrata, puno mladih, gledaju film. Oni znaju rijesenje.
Vratila se do auto, na velikoj kapiji zazvonila na njihov broj 900. KAPIJA SE OTVORILA
Oni su mladi i jos ne rade, portir je jedva cekao da zbrise kuci.

Izasla sam iz jednog kaosa, usavsi u stan usla sam u drugi.

Jos sam jutros poslozila
slike
koje cu ujutro
napraviti. Te fotografije ce pokazivati
momenat
dusevnog stanja
stvari
u mom stanu.
Nakon toga cu srediti stan
jer
on sutra dolazi...

(fotografija: Cindy Sherman)

16.05.2006. u 13:38 • 19 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

<	svibanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31