gutanje laži

četvrtak, 23.08.2007.

Kad Matina žena potjera kolica

Mata je bio glavni bekrija u selu. Nema tu priče, imao je najviše zemlje, prvi je među "tim jadnicima" imao traktor, punu kuću kulena, rakije, mlijeka, sira i kajmaka. Obilje i blagostanje vladalo je u njegovom domu, kao u pravoga gazde. Ali volio je Mata rakiju, više nego punu štalu krava, više nego svoga dorata, petero prasaca i, što je najgore, više nego svoju Maru. No, nije selo znalo da Mara ima glavnu riječ u kući i nije znalo da Mata njoj polaže sve račune. Bila bi to sramota. A opet, da nije bilo tako, ne bi mu život bio ugodan. On sam nikada, još od mladosti, nije volio držati motiku ili vile u ruci, flaša mu je bila draža. Kada se oženio, njegovom je starom ocu laknulo - ipak će od sina mu ispasti čovjek. Kakav - takav.
Nije selo znalo, zapravo, nije ga bilo briga. Svatko je ionako imao svoju muku. Mata je zato u kavani kod "Baće" bio mali bog. Naručivao je runde svima u kavani, ciganima plaćao svaku pjesmu koja bi ga u srce dirnula. Omamljen alkoholnim parama, naslonjen na šank, hvalisajući se bez prestanka provodio je noći i noći... No, svaka bi zabava završila kada bi netko zavikao:
- Ide Mara!
Sva bi rakija tada isparila, jezik se zavezao i Mata bi oteturao prema izlazu. Ušutjeli bi svi u gostioni, čak i Baća. Mara je vani čekala s kolicima, u kojima inače prevozi sijeno, hranu za stoku, žito i slično. Mata bi šutke sjeo u njih jer je znao da ga noge ne služe još od prve litre šljive, a zaspao bi još na prvom zavoju. Što da i kaže, žena ga nositi ne može, a veća bi sramota bila da zaglavi negdje u kanalu.
- Nema meni do tebe, Mare moja - šaptao bi joj svaki put.
- Šuti, beštijo! - odgovorila bi mu kratko, a mislila se, kakav je - takav je, njezin je križ! A križ se nositi mora. Srećom, ona bar ima kolica.

23.08.2007. u 22:39 • 8 Komentara • Print • #

Kako su Žareta duhovi izveli na pravi put

Noć se spuštala na malo bosansko selo, od svega pedesetak kuća, a Žare se stiskao na krevetu i tresao. Već je četvrti dan kako se užasava zalaska sunca. Nitko nije razumio njegov strah. Ne, nitko ga nije mogao shvatiti ozbiljno. Ne znaju oni kako je to u 37. godini pišati u krevet od straha, o ne mogu to oni shvatiti. Žare je bio ljut na cijelo selo.
Čamio je u polumraku i skupljao hrabrost da krene kod Baće u birtiju na čašicu – dvije. Tako ohrabren, možda bi ih, mislio je, večeras mogao raskrinkati. Izašao je iz kuće i sve se okrećući oprezno, izgubio u šumici.
Prošle mu je jesni umrla žena pa je zimu dočekao grleći bocu domaće šljive. Jednu, drugu, treću. I tako unedogled. Odao se Žare piću, u selu se svatko okrenuo sebi, ložio vatru u peći u dugim zimskim noćima i nitko za njega nije previše mario. Žaretovi su duhovi njima bili samo buncanje pijanca. A znao je Žare da on ne bunca, vidi on njih i kada je trijezan. Doduše, više njih vidi kada se lelujajući vraća iz Baćine birtije.
Te večeri je opet bio predmet sprdnje. Pijanoga su ga oko ponoći izbacili na ulicu i krenuo je šumarkom kući. Ugledao je tada tajanstvenu ruku kako drži svijeću. Nema tijela, samo ruka sa svijećom. Zastane on, zastane ruka. Potrči on, i ruka se brže pomiče. Umotana je u oširoki bijeli plašt, ništa nije vidio osim svijeće i ruke. Trčao je koliko su ga noge nosile.
- I onda je zakukurikao pijetao i ruka je nestala – kleo se sutradan kod Baće.
Seoske su babe u tim ukazanjima vidjele i više nego sam Žare. Bila je to, po njima, kazna što je svoju nesretnu pokojnicu tukao i tjerao da kleči na kurkuruzu svaki put kad popije. Njima Žareta nije bilo žao.
Ukazanja su potrajala mjesec dana, završila su točno na 33. rođenadan njegove pokojne supruge. Upalio joj je svijeću i platio misu zadušnicu. A o Svetom Anti, u lipnju, klečeći je u procesiji išao u crkvu.
- Okajava grijehe – šaputale su babe.
A preko puta, iz Baćine birtije, drugari su se smijali, govoreći da se Žare vjerojatno toliko napio pa ni hodati više ne može.
Nije se Žare obazirao na zle primjedbe. Znao je on da je njemu njegova Jana poslala prikaze da ga dozovu pameti, kad već ona, jadnica, za života nije uspjela.

23.08.2007. u 15:53 • 0 Komentara • Print • #

Je li baka Marica - vještica???!!!

Baka Marica je pekla najbolju pitu sa sirom u selu, ali njezin specijalitet mi djeca nismo smjeli jesti. Jednostavno se nismo usudili. Supa od paradajza bila je bolja nego u (barem) tri sela. Samo smo čeznutljivo gledali za tom crvenkastom tekućinom i parama koje izlaze iz lonca, šireći veličanstven miris.

Jednostavno, BAKA MARICA JE BILA VJEŠTICA. Pokoj joj duši!
Mama i tata su (kao i mame i tate mojih vršnjaka) to svoje uvjerenje temeljili na pet sasma jednostavnih činjenica:
- Imala je samo mušku djecu, a prema predaji, samo vještice nisu blagoslovljene kćerkicama. Predaja je predaja, pa nek' se netko usudi posumnjati u tisućljetno vjerovanje!
- Pušila je duhan. Štoviše, žvakala ga je kao mi rezance!
- Tri crne mačke. Informacija koju nije potrebno pojašnjavati. Buuuuuuuaaaaa...
- Čudan osmijeh kojim je, dok se s metlom u ruci šetala dvorištem, pozivala nas djecu na kolače. Zapravo, mamila nas je...
- I najočitije... Bila je pogrbljena. Do zemlje! Obučena u crno i pogrbljena, toliko da joj nismo nikada jasno vidjeli lice.

Baka Marica je živjela u kući do moje. Staroj kući od sitne cigle, oblijepljenoj blatom i slamom kao izolacijom. Kuća je, doduše, bila čista. Svakoga se dana pušilo iz dimnjaka. Dok smo mi klinci sjedili u hladovini lipe ispred kapelice, preko puta njezine kuće, svakodnevno smo pokušavali odgonetnuti od čega dim dolazi i što to baba peče. Ili, bar smo tako pričali pred oluju, kad se tamni oblaci nadviju na selo, a mi uživamo u mazohističkom plašenju samih sebe, sve dok se sami ne rasplačemio, pitali smo se – KOGA to stara vještica peče. Kako bilo, mi smo ionako sjedili pred kapelicom pa smo se osjećali zaštićenima.
- Vidio sam kako je odrezala vime susjedovoj kravi, omotala ga krpom i odnijela u štalu – urlao je ushićeno Mato.
- Jest, jest, čuli su se onda neki čudni zvuci iz štale, poput zavijanja - urlao je Franjo.
I stvoren je plan - svakako treba uhoditi Maricu. Mladi ratnici, nakon seanse s kaubojima i Indijancima u dvorištu kapelice, uputili su se, dok je padala noć, u vještičino dvorište. Naoružani smo bili do zubi: svatko s bar dvije glavice češnjaka, bočicom svete vode, svijećom posvećenom o blagdanu zvanom Marina ili Svijećnica. I metla, više kao fizičko sredstvo obrane, a ne duhovno. Ako zatreba. Ušuljali smo se kroz vrt, kroz paradajz i paprike. Pogazili smo, brat bratu, pola uroda. Prilazili smo staji, vještica je sjedila kraj krave.
- Obred, sto posto obavlja neki obred! – tresao se Anto.
Htjeli smo, u prvom redu, osvetiti svu djecu koju je ta pogrbljena baba skuhala u svom loncu. Grba joj je, vjerovali smo, bila kazna za naneseno zlo. No, smatrali smo da nam je sveta dužnost pokazati joj što joj pripada. Mate je kamenom razbio prozorčić staje, a nas je petero mahnitih klinaca zalilo babu jajima, svatko je imao po četvero u džepovima. Trčali smo potom koliko su nas noge nosile, vijorio se onaj češnjak nanizan na lančić oko vrata, prosula se sveta voda, bili smo prašnjavi, izgrebani od žbunja i okrvavljeni.
Te večeri nitko nije spavao.
Nekoliko dana kasnije, kada je seoski pozornik zakucao na vrata i mojim roditeljima, mama i tata su rekli da moraju sa mnom o nečemu važnom razgovarati. Bila sam uplašena, zanimalo me samo zašto danima ne viđam svoje hrabre prijatelje, jesu li živi ili ih je... O, ne, ne daj Bože!
Stvar je i ovoga puta bila jednostavna.
- Pozornik je sve njih posjetio prije nego nas pa su oni prije tebe završili u kazni – strogo mi je objasnio tata.
Petogodišnja klinka te noći nikako nije mogla shvatiti kako to da baba Marica nije prava vještica. Danas, kada imam malo više godina, i ja poželim mahnitim klincima reći da sam vještica samo da mi, iz čiste dosade, ne lupaju po prozorima. A naši su roditelji samo htjeli sirotu staricu, kojoj je njezinih muka i previše, poštedjeti nas malih divljaka. Pedagoške su metode tada bile, naravno, jednostavne:
- išibati malog monstruma
- uvjeriti ga da su vještice i vukodlaci svuda oko njega.
Takva je bila i pedagogija mojih roditelja.
Šteta što djeca danas ne vjeruju u duhove!