gutanje laži

četvrtak, 19.07.2007.

Vrućeeee! Jedan nostalgični...

Toliko mi je vruće da ne mogu razmišljati. Mozak mi se pregrijao. Ispijam čaše vode jednu za drugom, bauljam po kući kao zombi, glava mi se raspada, mjerim tlak svakih 15 minuta. Prosječno, a nekada i češće. Postajem hipohondor. Osjećam se kao umirovljenik. Pogledam se u ogledalo i čini mi se da sve više i izgledam kao umirovljenik. Brazde ispod očiju, upale oči, umorne oči, slabovidne oči. Spremna sam za Dom umirovljenika. Ili bar za mirovinu. Sad se sjetih dobrog starog Ujevića i njegove "Svakidašnje jadikovke". "Ah, tako je teško biti mlad, a biti star". Ili tako nekako. Dobri stari Ujević...
Puca me melankolija. Rekoh da sam nedavno dala otkaz. Sada bih trebala početi raditi negdje drugdje, ali koliko me strah da neću uskoro naći novi posao, toliko me strah i - da ću ga naći! Strahujem da ću se susresti s istim problemima zbog kojih sam i dala otkaz...
Ubija me ova vrućina, ali svjejedno uživam sjediti u sobi po cijele dane, tipkati na kompu i ne imati niti jedan drugi zadatak od rashlađivanja. Malo legnem na trosjed, malo se izvalim na stolicu u dvorištu pa se premjestim u kuhinju... Zamisli posla! fino
Nedostajale su mi takve "sitne stvari". Nedostajalo mi je da metem dvorište ili perem suđe. Ili da ležim i ne brinem, da nikamo ne žurim. Nisam to radila od srednje škole. (Mislim na bezbrižno ležanje, ne na metenje ili pranje suđa smijeh ) Nedostajala mi je bezbrižnost. I sada si konačno mogu priuštiti par koliko-toliko bezbrižnih (tje)dana. Ali nije to isto kao u srednjoj školi, naravno. Znam da me čeka ne tako svijetla budućnost - privikavanje novoj radnoj sreidni i slično.
Ipak, ljeto mi je uvijek imalo notu bezbrižnosti. Ne znam zašto, ali imalo ju je samo ono. Nije ju imala jesen, iako mi je ona daleko najdraže godišnje doba. Ljeto je imalo i trunku one prividne bezgraničnosti. Kao da se tada sve činilo lakše, kao da je to neko drugo, usporeno, obaveza lišeno vrijeme koje nikada više neće proći. Ali zaista! Čak i danas, kada mi ljeto više ne znači samo odmor, jer nema školskih obveza, ljeto je u meni ipak sačuvalo onu svoju dozu bezbrižnosti. Kao dijete koje nikada neće potpuno odrasti. Vruće mi je, tipkam po tipkovnici i pišem blog. Osjećam kako me obuzima neki osjećaj umirujuće sreće.

19.07.2007. u 22:10 • 5 Komentara • Print • #

nedjelja, 15.07.2007.

***

Oaza

Naučila sam podnositi tišinu
čak i kada mi steže grlo
živjeti bez tona
i skupiti se uz rub kreveta
mirno sjediti rukama
omotanim oko sklupčanih nogu.
ipak, i tada, pitam se
je li ta tišina jaz
koji premošćujemo šutnjom
ili smo jednostavno pustinja
u kojoj nemamo riječi jedno za drugo.
i koja nas onda oaza još održava živima?

Komunikacija
Sreli smo se jutros
pričali smo sasvim važno
o vremenu
jutros je prilično hladno
ne, jučer je bilo hladnije
da, u pravu si

nikad – još jučer, dok nije bilo
kasno - nismo tako ozbiljno
razgovarali
o bitnim stvarima.

15.07.2007. u 23:26 • 1 Komentara • Print • #

***

Prisutnost
Guši me tvoja prisutnost
kao što mi je nekad smetala
tvoja odsutnost.
Osjećam višak tebe
u prostoru,
Previše te je.
Toliko tebe ne mogu
podnijeti.
Tijesno mi je.

Bijeg
Držim plan grada u rukama
i svejedno ne znam gdje sam.
Možda zato što mi
nije jasno
zašto sam uopće došla?
I od čega sam pobjegla.

15.07.2007. u 23:25 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 05.07.2007.

Donat M. ili idiot

Donat M. je bio pomalo neuravnotežen lik. lud Tako se moglo reći čim bi ga se vidjelo na ulici. Trebalo je okrenuti glavu od njega jer bilo bi društveno neprihvatljivo ne osuditi ga zbog galame koju je proizvodio na svakom koraku. Zapravo, bio je samo neshvaćen. Realno ili ne, to ionako nije suviše važno. Bar ne za Donata.
- Hej, imam ideju! Jesi vidio sve te prosvjede zbog nošenja krzna? Super stvar! – ispričao je Svenu uz pivo. Sven bi, po običaju, podigao pogled s čaše piva za šankom, pogledao ga uz „A-ha“ i vratio se svojim mislima. Iako mu je druženje s Donatom bilo naporno, bio mu je, na samo njemu razumljiv način, neobično drag. I kako bi onda imao srca ne kimnuti glavom i dopustiti mu da vjeruje kako ga bar netko razumije?
Sutradan je Donat u sintetičkim gaćama s tigrastim uzorkom i parolama „Dabogda crkli svi koji jedu meso i nose krzno“ šetao trgom. Nabavio je i nekakvog psa, Žuću, kojega je okitio natpisom „Mrzim Vlatku Pokos“. Trajalo je to petnaestak minuta, sve dok ga policija nije odvela. U postaji se pravio lud. Iako ga je jedan brkati policajac stalno pitao:
- Pa dobro, Donate, jebemu, jesi ti lud? mad
- Nisam, majke mi! Ja samo volim životinje – kleo se.
Pustili su ga nakon pola sata, uz savjet da redovito uzima terapiju!“
Donat se zaputio u svoju birtiju, sjeo za šank uz Svena. Trkeljao je protiv policije, psovao pravnu državu i sve političare, od Tita do Sanadera. Još je jedno vrijeme vukao za sobom Žuću, dok ga i on nije ostavio. A nije Donat bio blesav. Njemu je samo bilo dosta svega: fušarenja jer stalan posao ne može naći, nošenja kanti s cementom jer ništa drugo nije ni znao raditi. Ekonomiju nikada nije završio. Marketingom se bavio jedino ovako, u slobodno vrijeme, promovirajući samog sebe dok paradira gradom. Novca je imao onako, za kruh, paštetu, cigarete i pivo. A mogao je bolje, u što je najžustrije, i to svakodnevno, uvjeravao nervoznog konobara.
- Sjebao me rat! – govorio je uvijek uz nekakav ciničan smiješak, tako da nikome nije bilo jasno sprda li se on ili se, od tuge, smije sam sebi i svojoj nevolji. Jasno je bilo samo da je rat proveo u Mađarskoj i da je tada imao 13 godina. Ozbiljan i iskren bio je ponekad jedino sa Svenom.
- Puko sam ti, moj Sven! Dosta mi je svega. U tri p... materine! – uzdahnuo bi.
Hodao je, tako, od prosvjeda do prosvjeda, neizostavan je bio na proslavama 1. svibnja, gdje je iz protesta prosipao sindikalni grah s kobasicom u Dravu; pisao je kojekakve proglase, a bilo je čak i klinaca koji su se njime oduševljavali. Majke su, pak, svoju nejaku dječicu sklanjale od njega, vjerojatno su mnogi od njih prije spavanja bili i ucjenjivani u stilu „Ako ne budeš dobar, sutra ću te odvesti Ludom Donatu!“. I klinci bi zaspali u trenu! U svakom slučaju, Donata su svi znali, ako ni po čemu, onda po tome što mu je ime bilo rijetko u slavonskim selima.
Čitao je novine, listao, proučavao. Čekao je životnu priliku, govorio je. Jednog se dana s torbama pojavio u birtiji. Namignuo je Svenu, počastio ga pivom, na konobarevo čuđenje. Složio glupu facu, iskreveljio se i zadovoljno skakutao kada je konobar smrknuto promrmlajo „Kakav idiot!“
- Idem, za Zagreb. Sestrična mi je našla nekakv posao, opet građevina – cugnuo je, mahnuo i otišao.
Svenu nije ostavio adresu, niti se javljao. Godinu dana kasnije, Sven ga je ugledao na dnevniku. Pridružio se nekakvom zelenom pokretu, ozbiljno je govorio o odlaganju otpada.
- Ej, blesane, pa ti nikad nisi znao ni papir od bureka baciti u koš za smeće! – rekao je Sven, uz nekakv iskrivljeni, ali dobronamjerni osmijeh i gucnuo svoje pivo. Konobar je opet nervozno promrmljao „kakav idiot!“ namcor
- Jebiga, Marko, on se bar maknuo iz ove prčvarnice! A jel' idiot il' nije, e i to ti sad ovisi! – dobacio mu je Sven na izlasku.

05.07.2007. u 21:38 • 2 Komentara • Print • #

utorak, 03.07.2007.

Praxiten i nesanica

Popio sam praxiten i ne osjećam se bolje. Ne mogu zaspati, trese me neka čudna groznica. Delirij. Okrenuo sam broj i nazvao Anu.
- Hej, ja sam.
- Hej.
- Spavaš.
- Pokušavala sam. Nešto se dogodilo?
- Ne. Ma znaš.
- Opet se ne osjećaš dobro?
- Tako je. No, spavaj. Drago mi je da sam ti čuo glas. Laku noć!
- Laku noć.

Ana je sigurno nastavila spavati. Sjeo sam uz prozor i gledao na ulicu. Komunalci su čistili, čulo se lupkanje kontejnerima. Palio sam cigaretu za cigaretom. Promatrao sam dvojicu klinaca kako pale joint. Prepoznao sam jednog od tih tikvana. Zove se Borna, sin je je direktora jedne manje, ali dobrostojeće gradske firme. Majku mu razmaženu! Pričao je tako glasno da ga je čulo cijelo susjedstvo, ono, čisto folirantske spike. 'Tata mi planira kupiti novog audija, na faks upadam, ono ziher, jebeš prijemni.' I čista sranja. Odjednom sam se počeo preznojavati. Došlo mi je da se spustim, onako lagano omamljen praxitenima, da izađem na ulicu i spucam mu šamarčinu. Uzimam pivsku bocu i silazim. Prilazim mu i onako iz gušta razbijam staklo o glavu, gledam kako frcaju komadići i kako me sa užasom promatra.
Zgrozio sam se jer sam se osjetio posramljenim, osjetio sam se kako mi se taj balavi klinac smije u lice. Želio sam vrištati, ali se nisam mogao pomaknuti. Gledao sam kretena i dalje kako maše rukama, onako zanosno, da bi, valjda, dobio na uvjerljivosti i osjetio sam kako mi se od toga mahanja vrti u glavi. Jadni klinac! Skupio sam hrabrosti vratiti se u krevet. Gledao sam u strop i osjećao se izgubljeno. Ana sigurno čvrsto spava. Onaj će divljak možda pokupiti večeras neku naivnu curicu koja će popušiti njegovu spiku. Prošla je već godina dana kako sam izgubio Anu. Osjetila je zamor i otišla. Razmišljao sam kako ću sutra ući u ured, od kojega me hvata jeza na samom ulasku. Računao sam kako ću preživjeti do sljedeće plaće. I onda sam začuo, možda samo u svojoj glavi, ono derište iz parka. Hebena hrvatska stvarnost! Osjetio sam graške znoja na tijelu.

03.07.2007. u 13:13 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 01.07.2007.

Anabel

Nitko nije znao tako odlutati mislima kao Anabel. Sjedila bi na željezničkom kolodvoru, piljila u pod nijemo, djelovala nepristupačno i nezainteresirano. Bila je predaleko da bi ju itko dosegnuo. Bila je torba ostavljena na klupi, koju su svi upitno promatrali, ali ipak, nitko se ne bi usudio uzeti ju, nisu znali pripada li ikome.
A upravo je pripadanje bilo ono što je Anabel najviše mučilo. I sva njezina lutanja, odlasci na duga putovanja, iako je i dalje nepomično stajala na kolodvoru dok je vlak odlazio, imala su veze s osjećajem nepripadanja. Anabel nije sama kročila kroz život. Bernard je bio njezina ljubav još iz srednjoškolskih dana. Kao 36-ogodišnjakinja, Bella je, kako ju je zvao, imala dvije kćeri u višim razredima osnovne škole, 12 godina braka i dugi pogled niz prugu koji se ponavljao iz dana u dan. Zaposlena nije bila, suprug je osiguravao dovoljno novca za njegove 'muške' i njihove, manje skromne, 'ženske' potrebe. Anabel je imala samo jedan zadatak: dočekati ga doma s ručkom, provjeriti jesu li djevojčice napisale zadaću i biti, kako je govorio, 'normalna hrvatska žena i majka'.
Na pragu 37-e godine, dva mjeseca ranije, vjerna je domaćica sve učestalije boravila na hladnim hodnicima gradskog kolodvora. Skidala je pregaču, raspustila kosu, obukla se neupečatljivo i sjedila na peronu. Željela je biti nevidljiva, ali ipak nije htjela biti sama. Samo nek' je gužva – mislila je. Neka svi hodaju, žure, i ne obraćaju pažnju na nju. A ona, ona je mogla promatrati ih sve, a nikomu ne odgovarati ni na jedno pitanje. Od nje nitko nije ništa očekivao, ni da napravi zadaću, ni da opravda zašto ju nije napravila. Na neki čudan način, samo se među svim tim neznancima osjećala svojom.
Toga petka nije došla kući do ponoći. Nijemo je sjedila na klupi, bila je topla srpanjska noć. Pred očima su joj letjele sve godie, uspomene, zagrljaji s Bernardom, pa njegovo pretvaranje u čovjeka poslovnog, ozbiljnog.
- Bila sam samo njegova produžena ruka, samo oruđe koje je poslužile da drugima pokaže kako se uozbiljijo.
- Njegovo sam ispunjenje obveze za brakom i obitelji
- Njegova sam reklama.
- Ja sam celofan.
- On me voli.
- Njemu je i ljubav obveza.
- On je usamljen.
- Ja sam ispunjenje njegove samoće.
- Ja sam dokaz da može funkcionirati ozbilno.
- Ja sam se pretovorila u njegove vitalne funkcije.
Gurnula je ruke u kosu i odlutala, još dalje. Maštala je o životu koji je, sada joj se činilo, iskliznuo iz ruku. Mislila je,
- ima važnijih stvari u životu od trčanja za svojim snovima, koji uz to mogu biti i potpuno blesavi
- ima važnijih stvari od provođenja 'ženske samovolje'
- neki su ciljevi viši od drugih, zašto se ne žrtvovati malo
- napokon, on je ljubav mog života.
Usklađeni popisi koji su strpali u isti stan, u koji su ubrzo stavili zajedničku djecu i stvorili zajednički život sada su se činile izblijedjelima. Dok su vlakovi odlazili, činilo se kao da su na njima djeca iz osnovne škole, dok im je bilo dosadno pod odmorom, napisala kojekakve ofucane ljubavne stihove i tobože mudre izreke.
A onda je Bernard uplašeno i ljutito nazvao. I za par minuta ležala je kraj njega, tonula u san, kao da se ništa nije dogodilo. I dok je zaspijevala, stvorila je jednu od onih lista koje napiše iskustvo, nešto kasnije:
- ljudi žive, vole se i umiru iz navike
- ljubav je navika
- i na prazninu se navikne
... kad čovjek nema hrabrosti pomaknuti brdo i krenuti dalje
... ili kad je mlad i glup i slijepo uvjeren kako je jedino vrijedno slijediti svoje snove.
Dok je zaspijevala, činilo joj se da čuje zvuk lokomotive i da joj se pred očima munjevito okreću kotači. Vlak prolazi.