laetitia
24.06.2007., nedjelja
Balkon
Sunce polako zalazi. Posljednje zrake gube se pod čistim obrisima horizonta. Noć polako dolazi i uvlači se u svaki kutak, sjeda na svaku stvar, obavija svaku dušu. Još se uvijek vide mutni obrisi mog najdražeg slapa i okolnog drveća što opija svojim mirisom i svježinom. Sve je utrnulo. Žive samo zvukovi, mirisi i osjećaji. Izlazim na balkon. Sve se doima tako mirno i pitomo, tajanstveno...  By laetitia101 Pod rukama i bosim nogama osjećam hladnoću kamena, a kosom mi struji lahor koji smiruje sve osjetila. Lebdim... Napokon iza oblaka izlazi mjesec. Polako se pojavljuju zvijezde. Sve se doima tako jednostavno, nadohvat ruke. San postaje stvarnost. Nebo se sada potpuno razbistrilo. Horizontom prolaze tihi krikovi životinja u blizini, ponekad se čuje koji šum zeca ili jelena koji u strahu od lovaca trče, a nebo sve to promatra kao mačka sa svojim malim očima koje svijetle u mraku. ... Zvijezde me podsjećaju na njegove oči, obrisi drveća na njegovo tijelo, mjesec na njegove usne, žamor slapa na njegov glas, hladnoća kamena na njegov pogled... No zvijezde nisu njegove oči, drveće nije njegovo tijelo, mjesec nije njegov osmjeh, žamor slapa nije njegov glas, hladnoća kamena nije njegov pogled... On nije tu. Pomaknuh ruku i osjetih bol. Crna, vruća krv teče mi iz prsta. Vratih se u stvarnost. Sada opet znam što me dijeli od vanjskog svijeta: ovaj balkon i ružino trnje koje se ispreplelo oko hladnih kipova mog balkona. Osjećam da krv kaplje na pod, no ne marim za to. Zašto je morao otići? Miris ruža i svježina večeri opija me jače od vina. Zašto ga sada pokušavam pronaći u zrakama sunca, sumraku, zvijezdama i žamoru slapa? ... Ulazim u sobu. Ne mogu više. Sjedoh za stol. Svijeća je već dogorjela i sada blago titra dajući posljednje znakove života. Oko nje lete sićušni noćni leptiri, crni leptiri. Idu prema svjetlu misleći da je tamo nešto veličanstveno, savršeno, no raj na zemlji ne postoji. Možemo sami graditi svoju sreću i misliti da živimo u raju, ili pak pomiriti se sa svojom sudbinom i živjeti dalje, bez obzira na našu sreću ili tugu, zdravlje ili bolest. Moramo naučiti krenuti dalje. Oni beživotno padaju u topao vosak na svijećnjaku oprženih krila, samo zato jer nisu mogli prihvatiti nešto manje od savršenstva, raja, morali su se uvjeriti da ni to nije dobro za njih... Leptiri kojima je ta noć možda prva i posljednja. Crni leptiri... Lagano gasim svijeću. Svjetlost nestaje, samo bijedne mjesečeve zrake prodiru kroz tanku zavjesu do mog kreveta. Posteljina se svjetluca kao da je netko prosuo šaku bistrine mog slapa. On još uvijek žamori i otkriva svoje tajne, priča stoljetne priče, tješi me, samo ga treba znati slušati... Znam da, ako izađem još jednom na balkon, odlučit ću da čekam još jednu, pa još jednu i još jednu noć, i tako će sve to otići u beskraj i nikada se neću moći uspjeti opet biti samostalna. Ovo je posljednja noć, a sutra odlazim. Odlazim tamo gdje me nikad neće naći, daleko od slapa, mog kamenog balkona, daleko od mene same. Bježim... ... No ovu posljednju noć provest ću misleći na njega. Do zore. Zašto je uopće stvoreno tako savršeno biće? Da mene omami, izludi? Da me ubije spoznajom da ono nikad neće biti moje? Neću izluditi, niti ću umrijeti, samo ću dopustiti da me omami. No samo ovu noć, jer je ona posljednja... Posljednja...  By laetitia101 ... Sunce pruža svoje prve zrake i obasjava vrhove krošnja drveća. Ptice cvrkuću i vesele se novom danu, a ja još uvijek sjedim na svom balkonu i gledam u daljinu, prema mom slapu. Ispružio je svoje kristalne ruke i zove me k sebi. No neću poći tamo. Pričekat ću još časak da se oprostim od svog balkona... U daljini čujem topot konja. Mladom jahaču tamna kosa vijori na vjetru, oči strelovito gledaju preda se, a crna dlaka njegovog konja sjaji se okupana prvim sunčevim zrakama. Odjednom mladi jahač nađe se ispod mog balkona. «Pođi sa mnom!» Ne mogoh u trenu doći k sebi. «To si ti?» «Da, pođi sa mnom!» Okrenuh se i otrčah u sobu. Zar je moguće da je on došao po mene? On? «Odlazi, ne želim te vidjeti! Nanio si mi previše boli.» «Ali došao sam po tebe. Idemo zajedno dalje!» «Ne, ti ideš svojim putem, a ja svojim. Odlazi!» ... Ja ću pronaći sama svoj put. Bez nečije ruke koja bi me pratila i zaustavila čim bi se našla na nekom lošem putu. Moje odluke bit će samo moje odluke, moje greške bit će samo moje greške, moj put će biti samo moj put. Ja neću biti crni leptir. Pronaći ću svoj put bez njega i neću tražiti savršenstvo. Danas je novi dan, a takvih dana biti će još mnogo! |
10.06.2007., nedjelja
Beskraj
|
Nakon vrućeg dana orahovo stablo poklopilo je svoje lišće, ptice sjede umorno na granama, a travke traže svoju zasluženu kap kiše. Nebo je vedro, bez jednog oblačka, prostire se kao beskrajno more bez dna i kraja, odlazi u nedogled, i tamo negdje, daleko, spaja se s crtama horizonta... Ispred mene prostire se ravnica koja seže u nedogled: na stotine kilometara zelenila koje se doima kao golemi, meki, prirodni sag... Nogom dodirujem tu mekoću i divim se... Niti jedno stablo... Beskrajni beskraj... Iza mene nalazi se malen šumarak: sklonište od nemilog sunca koje tuče od ranih jutarnjih sati i još nije dobilo svoju zadovoljštinu. Odvezala sam uzde i pustila svog Kalista da trči. Ona crna pravilna griva koja mu se proteže od glave preko cijelog vrata vijorila tako pravilno na laganom povjetarcu da bi čovjek pomislio da gleda savršenu sliku savršenog slikara. Sjajna crna dlaka gotovo da tjera sunce da ga prati i klanja se toj veličanstvenoj životinji koja je moja, samo moja... Ja i moj Kalisto... Odjednom je potrčao k meni i počeo hodati, kaskati oko mene. «Znam što to treba.» - rekla sam mu. «Dođi!» I konj je krenuo za mnom. Hodali smo nekoliko minuta do središta tog šumarka. Čuo se svaki naš korak, svaka grančica koju smo slomili hodajući odjekivala je u cijelom šumarku. Kada smo se približili čula sam već poznat žamor onog istog, čistog i netaknutog izvora na koji svraćam iz dana u dan, iz godine u godinu... I nikada se nije mijenjao...  By laetitia101 Kalisto je potrčao. Iza grma sam ugledala svoju poznatu mahovinu na kojoj sam znala provesti sate gledajući u mali slapić i diveći se ljepoti prirode, no nešto mi je upalo u oči: tamo na mahovini netko leži! Približih se. Zaista, leži netko: mladić! Čini se da spava. Lagano priđoh izvoru i uzeh u šaku malo vode da se umijem i sperem s lica svu onu prljavštinu što mi se nakupila na licu dok sam jahala. Mladić zaista spava. Pramen sjajne, tamne kose prebacio mu se preko lica. Odmaknuh ga. Lice prekrasnog mladića! Bje se skupčao i spava... Strah me probudit ga, strah me uživati u ljepoti... Strah me... Tada ugledah svoj odraz u vodi. Kristalasto zelena haljina… Ja i… Mladić kojeg gledam… Kalisto počinje hrzati. «Mir Kalisto, mir! Ne želim da probudiš ovog mladića! Mir!» Tada sjedoh na kamen pokraj izvora, naslonih glavu na nježnu mahovinu i stadoh gledati tog mladića. Tamna, sjajna kosa padala mu niz vrat, a nježni povjetarac njihao pramenove. Jednu ruku stavio je ispod glave, valjda da snježno lice ne drži na mahovini, a drugu prebacio preko prsiju. Oko nježnog vrata visio mu zlatan lančić, a kroz raskopčanu bijelu košulju nadimala su se mladenačka, snažna prsa. Jednu je nogu lagano ispružio, a drugu privukao prsima. Ne mogoh odoljeti i ubrah jedan snježno-bijeli lopoč s izvora i stavih mu u kosu... Doimao se tako savršenim... Satima sjeđah na toj stijeni gledajući tog mladića... Zaspah... ...... Nježan lahor miluje mi mladenački vrat. Čujem žamor vode i osjećam svježinu večeri. Probudih se. Sunce je već odavno zavuklo većinu svojih zraka pod horizont i sada posljednje zrake svjetle nekim čarobnim, crvenkastim sjajem. Pogledah oko sebe. Gdje je mladić? Gdje je nestao? Nema ga! Iz oka mi kane kristalna suza i pade u izvor. Ugledah svoj lik: u kosu mi zapleten vijenac od bijelog cvijeća. «Zašto nisi ostao da te upoznam, mladiću? Zašto si otišao?» Čekam odgovor i mutim čisti izvor svojim suzama. No kao odgovor javlja se samo moja jeka: «Zašto si otišao? Zašto si otišao?» Sunce potpuno zalazi, a s njim u zaborav odlaze i sve čari dana. Sjedim bespomoćno na stijeni i pitam se zašto je otišao. Možda mu se nisam svidjela, možda je bježao od nečega, možda se morao vratiti kući, možda... ...... Počeo je puhati snažan vjetar. Kidao je lišće, cijele grančice s drveća. Izgledalo je kao da se sama priroda bori protiv neke nevidljive sile koja uništava sve pred sobom... Cvijet po cvijet trga iz mog vjenčića iz kose i nosi ga u beskraj... «Vrati mi moje cvijeće, vjetru! To mi je jedino što mi je ostalo od njega!» - vikala sam u vjetru u obraz, no on mi nije odgovarao niti vraćao cvijeće, samo je i dalje nastavio nemilosrdno harati... Svađao mi se s haljinom, vukao me kao da me želi maknuti odatle, razdirao me... Sada već ne vidim ništa. Samo osjećam topli dah mog vjernog Kalista koji je ostao sa mnom. Na nebu nema niti jedne zvijezde: sve sami oblaci koje ne mogu vidjeti jer je mrak, no nije me strah. Moram proći to pročišćenje! Počinje padati kiša. Munje paraju nebo, gromovi tutnje... Pitam se ima li priroda uopće toliko snage koliko upravo pokazuje. Šuma počinje ličiti na ždrijelo koje vodi ravno u pakao, no ja se ne bojim, uz mene je moj Kalisto. Oluja bijesni, a ja još lutam kao neki bijeli duh sa svojim vjernim pratiocem tražeći mladića. «Gdje si? Zašto si otišao? Postojiš li uopće ili si samo plod moje želje za savršenstvom, mašte? Saznat ću...»  By laetitia101 ...... Oluja se smiruje... Sunce polako izviruje i pruža zlatne zrake koje polagano proviruju kroz krošnje koje se blistaju od kapljica kiše... Dođoh do izvora i sjedoh na istu stijenu. Cijeli jučerašnji dan sada mi se čini kao mutni san... Ništa mi nije bilo jasno... Sada je sve izgledalo tako miroljubivo i dobro. Opet ugledah svoj odraz u vodi. Nisam se nimalo promijenila... Umor me svladava... Nisam spavala cijelu noć... Polagano padam u san. ...... Budim se... Sunce mi udara ravno u oči iako sam mislila da sam se smjestila u ugodan hlad. Osjećam nečiji dah na svojoj ruci. «Djevojko?» Ne mogu vjerovati! Isti mladić stoji ispred mene u ruci držeći uvenuli cvijet lopoča. Uplaših se i popeh se na svog Kalista. «Djevojko!» Podbodoh Kalista pod rebra i dadoh se u trk. «Zašto bježiš, djevojko?» - upita mladić vičući za mnom. «Da me opet ne ostaviš!» - odgovorih i otiđoh u beskraj, tamo gdje se beskrajno plavo nebo spaja sa crtama horizonta da zaboravim ljepotu mladića koji me očarao... Odlazim i ne vraćam se više! Tamo kuda idem otkrit ću nešto što će biti kristalno kao izvor-voda, stalno kao vrijeme, zlatno kao sunce, mudro kao božanstvo i lijepo kao mladić, no bit će moje, samo moje, i nikada me neće napustiti... |
Fax gotov? A ne, ne...
|
Eh, kad bi nam bar bilo kao srednjoškolcima... Škola završi, završe sve brige... E, ne bi tako išlo. Nama tek sad počinju ispiti. Kako ću se zabaviti uz skriptu tešku nekoliko kilograma iz svakog predmeta (uopće se ne želim zamarati stranicama), ipak sam ja bazična do te mjere da me zamaraju samo kilogrami. Bit će to nadasve zanimljivo ljeto, malo začinjeno morem ili kakvim dobrim izlaskom, ali glavninu će činiti loš sendvič od ispita i Zagreba od kojeg će mi se do kraja 10. mjeseca pokvariti želudac. Sretno svim studentima... |
