laetitia
24.06.2007., nedjelja
Balkon
Sunce polako zalazi. Posljednje zrake gube se pod čistim obrisima horizonta. Noć polako dolazi i uvlači se u svaki kutak, sjeda na svaku stvar, obavija svaku dušu. Još se uvijek vide mutni obrisi mog najdražeg slapa i okolnog drveća što opija svojim mirisom i svježinom. Sve je utrnulo. Žive samo zvukovi, mirisi i osjećaji. Izlazim na balkon. Sve se doima tako mirno i pitomo, tajanstveno...  By laetitia101 Pod rukama i bosim nogama osjećam hladnoću kamena, a kosom mi struji lahor koji smiruje sve osjetila. Lebdim... Napokon iza oblaka izlazi mjesec. Polako se pojavljuju zvijezde. Sve se doima tako jednostavno, nadohvat ruke. San postaje stvarnost. Nebo se sada potpuno razbistrilo. Horizontom prolaze tihi krikovi životinja u blizini, ponekad se čuje koji šum zeca ili jelena koji u strahu od lovaca trče, a nebo sve to promatra kao mačka sa svojim malim očima koje svijetle u mraku. ... Zvijezde me podsjećaju na njegove oči, obrisi drveća na njegovo tijelo, mjesec na njegove usne, žamor slapa na njegov glas, hladnoća kamena na njegov pogled... No zvijezde nisu njegove oči, drveće nije njegovo tijelo, mjesec nije njegov osmjeh, žamor slapa nije njegov glas, hladnoća kamena nije njegov pogled... On nije tu. Pomaknuh ruku i osjetih bol. Crna, vruća krv teče mi iz prsta. Vratih se u stvarnost. Sada opet znam što me dijeli od vanjskog svijeta: ovaj balkon i ružino trnje koje se ispreplelo oko hladnih kipova mog balkona. Osjećam da krv kaplje na pod, no ne marim za to. Zašto je morao otići? Miris ruža i svježina večeri opija me jače od vina. Zašto ga sada pokušavam pronaći u zrakama sunca, sumraku, zvijezdama i žamoru slapa? ... Ulazim u sobu. Ne mogu više. Sjedoh za stol. Svijeća je već dogorjela i sada blago titra dajući posljednje znakove života. Oko nje lete sićušni noćni leptiri, crni leptiri. Idu prema svjetlu misleći da je tamo nešto veličanstveno, savršeno, no raj na zemlji ne postoji. Možemo sami graditi svoju sreću i misliti da živimo u raju, ili pak pomiriti se sa svojom sudbinom i živjeti dalje, bez obzira na našu sreću ili tugu, zdravlje ili bolest. Moramo naučiti krenuti dalje. Oni beživotno padaju u topao vosak na svijećnjaku oprženih krila, samo zato jer nisu mogli prihvatiti nešto manje od savršenstva, raja, morali su se uvjeriti da ni to nije dobro za njih... Leptiri kojima je ta noć možda prva i posljednja. Crni leptiri... Lagano gasim svijeću. Svjetlost nestaje, samo bijedne mjesečeve zrake prodiru kroz tanku zavjesu do mog kreveta. Posteljina se svjetluca kao da je netko prosuo šaku bistrine mog slapa. On još uvijek žamori i otkriva svoje tajne, priča stoljetne priče, tješi me, samo ga treba znati slušati... Znam da, ako izađem još jednom na balkon, odlučit ću da čekam još jednu, pa još jednu i još jednu noć, i tako će sve to otići u beskraj i nikada se neću moći uspjeti opet biti samostalna. Ovo je posljednja noć, a sutra odlazim. Odlazim tamo gdje me nikad neće naći, daleko od slapa, mog kamenog balkona, daleko od mene same. Bježim... ... No ovu posljednju noć provest ću misleći na njega. Do zore. Zašto je uopće stvoreno tako savršeno biće? Da mene omami, izludi? Da me ubije spoznajom da ono nikad neće biti moje? Neću izluditi, niti ću umrijeti, samo ću dopustiti da me omami. No samo ovu noć, jer je ona posljednja... Posljednja...  By laetitia101 ... Sunce pruža svoje prve zrake i obasjava vrhove krošnja drveća. Ptice cvrkuću i vesele se novom danu, a ja još uvijek sjedim na svom balkonu i gledam u daljinu, prema mom slapu. Ispružio je svoje kristalne ruke i zove me k sebi. No neću poći tamo. Pričekat ću još časak da se oprostim od svog balkona... U daljini čujem topot konja. Mladom jahaču tamna kosa vijori na vjetru, oči strelovito gledaju preda se, a crna dlaka njegovog konja sjaji se okupana prvim sunčevim zrakama. Odjednom mladi jahač nađe se ispod mog balkona. «Pođi sa mnom!» Ne mogoh u trenu doći k sebi. «To si ti?» «Da, pođi sa mnom!» Okrenuh se i otrčah u sobu. Zar je moguće da je on došao po mene? On? «Odlazi, ne želim te vidjeti! Nanio si mi previše boli.» «Ali došao sam po tebe. Idemo zajedno dalje!» «Ne, ti ideš svojim putem, a ja svojim. Odlazi!» ... Ja ću pronaći sama svoj put. Bez nečije ruke koja bi me pratila i zaustavila čim bi se našla na nekom lošem putu. Moje odluke bit će samo moje odluke, moje greške bit će samo moje greške, moj put će biti samo moj put. Ja neću biti crni leptir. Pronaći ću svoj put bez njega i neću tražiti savršenstvo. Danas je novi dan, a takvih dana biti će još mnogo! |
