laetitia
07.10.2007., nedjelja
Snježno kraljevstvo
|
Ne znam za ostale, ali ja katkad volim zalutati u svijet bajke i, makar na pola sata, zaboraviti probleme stvarnog svijeta. I, da ne ispadne kako samo Madonna zna pisati priče za malu djecu i malo veće klince, ja sam odlučila nešto napisati. Nekad davno, kada su zemljom vladali carevi i kraljevi, u jednom udaljenom kraljevstvu koje se nalazilo gotovo na rubu jednog Zemljinog pola, živjela je prekrasna princeza Pahuljica. Njeni roditelji: kralj Zima i kraljica Sniježna davali su sve od sebe kako bi ona bila sretna i kako joj nikada ne bi bilo dosadno. Zbog nje su se priređivali raskošni balovi u Ledenoj palači, zbog nje su se organizirale razne borbe i mačevanja, zbog nje se gradilo potpuno novo južno krilo palače... Jednog dana kada više nije znala što bi poželjela od svojih roditelja zatvorila se duboko u svoje odaje i danima razmišljala: «Imam sve što sam ikad poželjela, roditelji me istinski vole, obrazovana sam i za nekoliko dana navršit ću 16 godina. Bojim se da ću se uskoro morati udati i da će mi možda ova želja biti posljednja koju će izvršiti moji roditelji. Moram smisliti nešto zaista originalno!» Dan prije rođendana izašla je iz svojih odaja s velikim smješkom na licu. Posluga je počela šuškati da je princeza opet smislila neki veliki dar kao ogrlica od samih dijamanata, ili čak gradnja nove palače! Ali nitko nije ni slutio što je bila princezina prava želja. «Ali, draga! Pitamo te već po peti put što želiš za rođendan, a ti šutiš i samo se smiješ. Što si to naumila?», pred sami rođendanski bal upitali su je roditelji. «Ništa se vi ne brinite!», odgovorila je Pahuljica. «Sve ću vam reći kada dođe vrijeme za to.» Bal je počeo i trajao, i trajao, i trajao... Znalo se da će na kraju bala njeni roditelji morati objaviti tko će biti princezin zaručnik i kada i gdje će se održati vjenčanje, no više od bilo čega kralja i kraljicu zanimalo je što će princeza zaželjeti za svoj šesnaesti rođendan. Kada je došlo vrijeme darivanja i kada su već svi uzvanici uručili princezi svoj dar (među kojim je bilo i puno ženidbenih ponuda) princeza je napokon odlučila reći roditeljima svoju želju. Najprije se obratila svim uzvanicima: «Hvala vam svima što ste došli na ovo slavlje i što ste me razveselili svojim darovima, no kao što svi znate, još nisam rekla svojim roditeljima što želim za rođendan.» Sada se okrenula svojim roditeljima i rekla: «Ovo će vam biti malo čudno, ali za ovaj rođendan imam dvije želje. Prva je da se još ne moram udati i da dobijem slobodu biranja svog budućeg muža.» Dvoranom se razlomio gromoglasan pljesak i uzvici odobravanja. Kralj i kraljica složili su se da je to razumna želja i da će je ispuniti. «Tu želju možemo ispuniti.», rekao je kralj. «A sad da čujemo tvoju drugu želju!» Tu je princeza zastala i još jednom dobro promislila. «Želim otputovati u budućnost.» Uzvanici su se u čudu gledali i pitali jedni druge da li su dobro čuli što je to princeza najavila. «Ali, draga, kako to misliš otputovati u budućnost? Pa zar te profesori nisu naučili da je to nemoguće?», upitao ju je njen otac. «Oče, prije par dana u naše kraljevstvo došla je vijest da je neki čovjek po imenu Sezostris na jednom udaljenom otoku napravio stroj za putovanje u budućnost. Navodno je već nekoliko puta otputovao i vratio se. Pričao je o stvarima koje su nama neshvatljive i nemoguće: ljudi željeznim pticama lete po zraku, odlaze u velikim željeznim ribama u vodu, razgovaraju i dopisuju se preko nekakvih kutija...Oče, zaista bih to željela vidjeti!» Uzvanici su mislili da je princeza poludjela i u tren oka razišli su se svojim kućama. «Draga, ta vijest došla je čak i do mene, ali nisam bio siguran da li je istinita. Tvoja majka i ja moramo razgovarati o tome, a kada odlučimo javit ćemo ti.» I tako je završila proslava princezinog šesnaestog rođendana. Princeza je čekala i čekala, no odgovor njenih roditelja nije stizao, a svaki put kada je htjela razgovarati o tome oni su našli drugu temu za razgovor. Prolazili su tjedni, mjeseci...Približio se i princezin sedamnaesti rođendan, a želja joj još nije bila ispunjena. Kada su je roditelji pitali što želi za svoj rođendan opet se povukla u svoje odaje i razmišljala, ali ovaj put ne o daru za rođendan već o tome kako će poslije bala pobjeći iz palače i kako će naći Sezostrisa. Svojoj najvjernijoj sluškinji Nefreteti naredila je da joj spremi odjeću za dug put i zamolila je da pođe s njom. Led, njen prijatelj iz djetinjstva, slučajno je saznao za njen bijeg i potajno se prikrao u brod kojim je princeza namjeravala pobjeći. Bal se odvijao savršeno. Svi su se nadali da će princeza napokon odabrati svog bračnog druga. Roditelji su joj poklonili novog konja, a ona je glumila oduševljenost i sreću. Nitko nije ni slutio da nakon bala ona odlazi i možda se nikad više neće vratiti... Nitko osim Leda... Bal je završio i ona se našla pred odlukom koja će joj možda promijeniti cijeli život. «Ako sada kročim na ovaj brod, možda više nikad neću vidjeti svoje roditelje, svoje prijatelje, svoje odaje i svoje životinje... Ali odlučila sam. Želim vidjeti BUDUĆNOST!» Brod je krenuo, a ona je kroz prozor svoje kabine gledala posljednje krovove svoje palače zatrpane snijegom.  Odjednom joj se učinilo da zapravo nikad nije cijenila tu silnu ljepotu i da napušta sve ono najljepše što joj se u životu dogodilo... Sve zbog jednog putovanja u budućnost i želje da vidi nešto što još nitko nije vidio osim Sezostrisa... «Nadam se da neću požaliti!» «Mlada damo, princezo, a kamo si se to uputila?», javio se poznat glas iz ormara i u prvi mah je uplašio. «Koliko puta sam ti rekla da me tako plašiš i da ne volim kada me pratiš. Molim te da izađeš van!» Iz ormara je doslovce izletio Led sa velikim smješkom na licu. «Namjeravala si nekud bez mene? Pa kako si samo mogla?» «Ma daj, znaš da te ne volim uvlačiti u svoje gluposti i da za takve stvari uvijek nastradaš ti a ne ja.» Led je već zauzeo mjesto za ogromnim stolom punim voća i počeo jesti grožđe. «Zamolit ću nekoga od svojih slugu da spusti čamac i odveze te na kopno. Zaista te ne želim uvlačiti u ovo.» «Ako me pošalješ na kopno reći ću kud si se zaputila i da si potpuno poludjela. Tvoj otac razaslat će sluge da te dovedu kući... Da nastavim dalje?» «Vidim da ću te na to teško nagovoriti, pa kad već navaljuješ možeš ostati, ali na svoju odgovornost. A i ja ću imati dobro društvo.» Sada je i princeza sjela za stol i počela jesti. «Znaš, sada kada ćemo se nalaziti izvan granica mojeg kraljevstva, zamolila bih te da nikome ne govoriš da sam princeza. Za tebe sam, kao i uvijek, Pahuljica, a za sluge Gospodarica. Sa sobom sam povela najbolje poznavatelje Zemljine površine koji su mi rekli da ćemo do prvog pristaništa ploviti mjesec dana i tamo ćemo obnoviti zalihe hrane i drugih potrepština.» «A ja sam se raspitao koliko nam treba do tog tajanstvenog otoka. Neki su rekli da treba oko pola godine plovidbe, no naš mudrac Oziris je uvjeren da će dva mjeseca mirne plovidbe biti sasvim dovoljno, možda i previše.» «Dakle, razglasio si kuda idemo! Sad nas mogu ići tražiti!» «Bez brige, ljudi koji to znaju pouzdani su i zakleli su se da neće nikome reći ništa o tome. Sigurna si!» «Ti zaista nemaš mjere, no dobro. Kasno je. Bilo bi dobro da se odmorimo. Nefreteta, odvedi gospodina Leda do slobodne kabine. Laku noć i lijepo spavaj!» «Laku noć i tebi!» Kada se ujutro princeza probudila, izašla je na palubu, motrila morska prostranstva i upijala sunčeve zrake. U uživanju joj se pridružio i Led. «Dobro jutro! Prekrasno je gledati more ovako i uživati...» «Dobro jutro i tebi! Da, prekrasno je! Tako mirno i bezopasno... Gotovo kao sniježni pokrivač u mojoj zemlji!» «Neće ti se činiti tako bezopasno danas pred sumrak! Razgovarao sam s kapetanom i on kaže da će noćas bijesniti oluja. Bit će dosta opasno, pa je zamolio da ne izlazimo iz kabina nakon 5 sati. Ako nemaš ništa protiv mislio sam da bi mogli provesti jednu prijateljsku večer u mojoj kabini jer ionako nećemo moći spavati.» «Naravno! Spustimo se. Naredila sam da posluže doručak.» Dan je prošao kao munja i počeo se spuštati prvi sumrak. Vjetar je počeo puhati, a brod su počeli njihati jaki valovi. Nakon nekog vremena počela je pljuštati kiša. Cijelu noć Pahuljica i Led proučavali su različite zemljopisne karte i zaključili su da im zaista ne treba više od dva mjeseca plovidbe. Problem je bio to da je taj otok ucrtan u samo jednoj karti, dok u ostalih 20 nije. Znali su da imaju iskusnog kapetana i stručne ljude u koje su se pouzdali. «Pahuljice, ako zaista postoji taj stroj i ako odlučiš otputovati u budućnost, mogu li i ja otići s tobom?» «Znaš da si mi najbolji prijatelj i da bih ti ispunila svaku želju, pa što onda i pitaš? Kada sam ti dopustila da putuješ preko mora sa mnom, pa zašto ne i u budućnost?» «Bit će nam zabavno! Zamisli što sve možemo vidjeti...» Dani su prolazili, a oni su se približavali odredištu. Nakon mjesec dana pristali su u jednom gradu da obnove zalihe hrane i ostalih potrepština. Nakon toga pristajali su sve češće jer je princeza voljela upoznavati nove ljude drugih nacionalnosti. Osvanulo je prekrasno, sunčano jutro i princeza je opet uživala u ljepoti mora i sunca. «Znaš da su prošla već 2 mjeseca od kad si po prvi put uživala u pogledu na otvoreno more?» «Znam, sada smo već sigurno blizu tog otoka. Tko zna - brinu li se sada moji roditelji? Da li se pitaju gdje sam, kako sam, s kim sam... Sigurno im nedostajem!» «Oni su mirni jer znaju s kim si. Nisi mogla naći pouzdaniju pratnju od Leda.», odgovorio je kapetan koji se iznenada našao pored njih. «A i znaju da si okružena stručnim osobama koje bi i život dale za tebe!», nastavio je Led. «Znate, kadkad se pitam i da li se sva ova muka isplatila, da li ću naći ono što sam pošla tražiti, a nešto što me još više muči: ako nađem Sezostrisa i ako me pošalje u budućnost, što će biti ako mi se sve to svidi tako jako da se neću htjeti vratiti?» «To je stvar tvog osobnog izbora. A uostalom, ako se ti nećeš htjeti vratiti, kako bi se ja vratio bez tebe? Znaš da to nikako ne bih mogao!» uznemireno je rekao Led i povukao se u svoju kabinu. Idućih tjedan dana nije se pojavljivao na palubi. Pahuljica se već zabrinula da nije bolestan i odlučila ga posjetiti, no nije mogla otkriti razlog njegove loše volje. «Kapetane, znate li zašto Led ne izlazi iz svoje kabine već 8 dana?», upitala je sljedećeg dana kapetana Ozirisa. «Svatko prolazi to jedno razdoblje...Ne brini se. Posjeti ga svaki dan i odmah će biti bolje.» Idućih dana Pahuljica ga je posjećivala i postupno nagovorila da izađe malo na sunce i svjež zrak. Nije previše brinula što već pola mjeseca više putuju prema tom tajanstvenom otoku. Tri mjeseca bili su na moru. Posada se već pitala gdje je taj otok i zašto nije na točnim koordinatama koje su dobili od kapetana, no i dalje su plovili i plovili u bezdan... Jedno predvečerje Pahuljica i led odlučili su provesti na palubi gledajući zalazak sunca. U jednom trenutku brodom se prolomila strašna vika i nastao je opći metež. Odmah nakon toga osjetili su snažan trzaj broda i nekoliko je članova posade palo u more. «Može li nam tko reći što se događa?», zabrinuto je upitala princeza. «Idite na pramac...Pojavio se niotkuda...Nevjerojatno...», ubrzano je rekao kapetan i odjurio prema pramcu. Ispred broda pojavio se otok. Plaže su bile pješčane, unutrašnjost otoka prikrivalo je gusto drveće, a gorski vrhunci bili su obavijeni oblacima. Na plaži je stajao omalen čovjek pomalo divljačkog izgleda. «Princezo, slobodno siđite na moj otok! Rado ću Vas primiti!», viknuo je čovjek, okrenuo se i izgubio u mnoštvu palma i raslinja. «Kako zna da sam princeza? I zašto da uopće siđem na otok?», upitala je pahuljica, no nitko nije odgovorio. «Brod je teško oštećen jer smo se nasukali na neki od podvodnih grebena. Trebat ćemo ovdje ostati sve dok ne popravimo brod, a to bi moglo potrajati.», rekao je kapetan poslije podugog razmišljanja i pregledavanja broda. «Pahuljice, što ako je to otok koji tražimo? Što ako je ono bio Sezostris?», nakon nekog vremena upitao je Led. «Mislim da bi bilo pametno da siđemo s broda i malo razgledamo otok, a usput i otkrijemo i neke korisne stvari. Što kažeš na to?» «Ne znam, mislim da bismo trebali uzeti pratnju. Tko zna kakav je to čovjek.», zabrinuto je odgovorila princeza. «Spustite nam jedan čamac i neka vaših 6 najboljih ljudi pođe s nama na kopno.», obratila se kapetanu koji je samo mahnuo rukom i rekao: «Želim vam sretan put!» Kada su stupili na kopno taj čovjek opet se pojavio. «Dopustite da vam se predstavim: ja sam Sezostris, čovjek kojeg tražite već 3 mjeseca i koji će vam omogućiti putovanje u budućnost. Mislim da sam vam sve rekao. Vi se ne trebate predstavljati jer znam tko ste: princeza Pahuljica i njen najbolji prijatelj, također kraljevskog podrijetla, princ Led.» «Čekaj malo, ja nisam nikakvog kraljevskog podrijetla! Ja sam samo običan čovjek koji je princezin najbolji prijatelj. Ne znam čak ni tko su mi bili roditelji!», gotovo povrijeđeno odgovorio je Led. «Nije na meni da ti to kažem, ali upravo prije mjesec dana postao si punoljetan i već si to trebao saznati. No reći ću ti. Tvoji roditelji vladali su Sjevernim Sniježnim kraljevstvom a Pahuljičini roditelji Južnim Sniježnih kraljevstvom. No točno prije 17 godina u Sjeverno Sniježno kraljevstvo došla je kuga i većina naroda je umrla, a među njima i tvoji roditelji. Na samrti napisali su pismo Pahuljičinim roditeljima kojima su dali punomoć da vladaju njihovim dijelom kraljevstva sve dok njihov sin, koji je preživio, ne bude punoljetan. Evo, da nisi došao s Pahuljicom, vjerojatno bi već proučavao granice svog kraljevstva i birao svoju kraljicu. No dosta o tome. Znam da ste nestrpljivi i da želite vidjeti taj stroj koji vas je doveo čak do ovog udaljenog otoka. Pođite za mnom, ali bez straže. Mrzim oružje.» Pošli su stazom kojom ih je on poveo.Hodali su i hodali sve dok nisu došli do samog korijenja brda. Tamo su ugledali oskudnu kućicu napravljenu od trstike i nadkrivenu lišćem. Nedaleko od nje stajala je ogromna kutija. Bila je napravljena od njima nepoznate kovine i u njenim stranicama mogli su vidjeti svoj vlastiti odraz kao u ogledalu. Kada je Sezostris stupio pred nju vrata su se sama otvorila i on je ušao. Bez riječi su ga pratili i u čudu gledali ono u što su ušli. «Vidim da se čudite ovom zdanju, no tako palače izgledaju u suvremenom svijetu. Ovo nazivamo stambenom zgradom. Kao što ste primjetili, unutra je osjetno hladnije i svježije. Uređaj koji upravlja temperaturom unutra nazivamo klima. Sada ću vas provesti prostorijama. Ovo je inače prizemlje. Sada smo ušli u dnevni boravak. Ovdje se ljudi obično odmaraju nakon napornog radnog dana. Tu se okuplja cijela obitelj pa bulje u kutiju što ju nazivaju televizorom. U njoj vide žive osobe koje im prenose podatke o ostatku svijeta i o raznim novostima. Sada je još popularniji kompjuter preko kojeg se dopisuju, razgovaraju i uče. Sada smo ušli u kuhinju. Valjda znate da ljudi ovdje pripravljaju jelo. Poslije ću vas upoznati sa svim uređajima koji se ovdje nalaze. Sada smo u blagovaonici. Ovdje ljudi obično jedu. A sada ćemo ući u kupaonicu. Ovdije ljudi zadovoljavaju sve svoje higijenske potrebe. Na katu se još nalaze 3 sobe u kojima ljudi spavaju. To sigurno znate. I još samo jedna sitnica: ovo će biti vaš dom idućih mjesec dana gdje ćete naučiti kako da se ponašate u svijetu u koji namjeravate putovati. Osjećajte se kao kod kuće. Javit ću na vaš brod da ostajete ovdje i odnijeti im materijal koji im je potreban za popravak broda. Uživajte. Na stolu u dnevnom boravku su vam sve upute za korištenje svih ovih strojeva.» Pahuljica i Led ostali su zabezeknuti. U proteklih sat vremena nisu progovorili ni riječi. Sve ovo bilo im je posve novo. Imali su toliko pitanja... «Čuj, a da mi ipak ne odemo u budućnost? Sve mi se čini nevjerojatno komplicirano. Možda bi zaista bilo bolje da odustanemo?», odjednom ju je upitao Led. «Ne, sada neću odustati! Kada smo već toliko prošli, zašto to ne bi i završili? Mislim da će nam biti veoma zabavno!»,vedro je odgovorila Pahuljica i otrčala stubama na kat. «Hej, dođi! Ovdje ima zabavnih stvari! Dođi i pogledaj! Čemu ovo služi? A ovo?...» «Siđi dolje, poslije ćemo pregledati kat. Dođi da se prvo dogovorimo tko će kuhati, pospremati, čistiti, a uostalom bilo bi pametno da pročitamo upute za korištenje ovih svih strojeva.», rekao je Led gledajući pritom hrpu papira na stolu i sjedajući u neku vrstu veoma mekane fotelje. Nakon što su pročitali nekoliko uputa shvatili su da su gladni. Nisu znali kuhati pa su zamolili Sezostrisa da dovede princezinu sluškinju Nefretetu koja im je idućih mjesec dana kuhala, dvorila ih i čistila kuću. Iz dana u dan posjećivao ih je Sezostris i donosio im «divljačku» odjeću za koju je tvrdio da je najmodernija u budućnosti. I sam je bio obučen u nešto slično. Princezi je donosio razne vrste uskih muških hlača i majca koje su se mogle beskrajno rastezati, nakita za koji bi u svojoj zemlji rekla da je samo hrpa bezvrijednog željeza, cipela u kojima je jedva hodala jer su pete bile previsoke i raznih ukrasa, «modnih detalja» kako ih je on nazivao i još puno toga. Ledu je donosio razne hlače, majce i košulje, također razni nakit koji je on odbijao nositi jer povrjeđuje «mušku čast», stvarčice koje nikako nije mogao zapamtiti čemu služe... Nefreteta je samo gledala i mrmljala nešto sebi u bradu. Nakon mjesec dana Led i Pahuljica bili su spremni za put u budućnost. Sezostris ih je odveo u samo srce planine gdje su ugledali veliku kuglu, nalik na ogroman biser. Dao im je poslijednje upute i otpratio ih. «Zapamtite: vi ste moji rođaci i doputovali ste iz Irske. Braća ste i sve radite zajedno. Princezo, vi ćete se zvati Ela, a vi, prinče Ledu, Filip. Posjećivat ću vas svaki vikend. SRETNO!» Kada su se približili kugli ona se rastvorila i osvijetlila 2 sjedeća mjesta na koja su sjeli. Potom ih je zaslijepio jak bljesak i zaspali su. «Gospođice, da li vam je dobro?», upitala je nepoznata osoba koja se nadvila nad princezu. «Gospodin se probudio, ali za vas smo se zabrinuli. Ne odgovarate već pola sata ni na kakve podražaje.», nastavila je opet ta žena. «No vidim da ste sad dobro! Ja sam Palma i bit ću vam na usluzi ovih mjesec dana boravka kod nas. Vaš stric nam je puno pričao o vama i vidi se da vas zbilja voli, no morao je otići na službeni put. Kao što i sami znate, on puno radi i nema baš vremena.» «Da, znamo.», nadovezao se Led, «No rekao je da će provoditi svaki vikend s nama. Veselimo se njegovom dolasku.» Upoznali su dobre strane budućnosti, kao razvitak komunikacije i osuvremenjavanje prijevoznih sredstva, no upoznali su i njene loše strane: masovno zagađivanje okoliša, terorizam, nezdrava hrana, nezdrav život... Ubrzo je došlo vrijeme kada su se trebali vratiti u svoju sadašnjost, otići u svoje Sniježno kraljevstvo i nastaviti svoj normalan život... «Došlo je vrijeme. Vaš kapetan čeka. Već odavno je popravio brod i nekoliko karata da bi se lakše i sigurnije vratili kući. Sigurno vam nedostaju svi vaši bližnji. Budite bez brige. Ako ikad zatrebate pomoć, darovat ću vam jednu jako korisnu stvarčicu kojom ćete me moći dozvati u bilo koje vrijeme. Hajdemo!», uzbuđeno je rekao Sezostris i smjestio ih u kuglu za putovanje kroz vrijeme. U tren oka našli su se u srcu planine otoka na kojem su pristali sa svojim brodom prije 2 mjeseca. Vratili su se u stambenu zgradu, obukli odjeću prikladnu za ovo vrijeme i oprostili se sa Sezostrisom. "Zapamtite, ako ikada bilo što zatrebate, povucite končić na zlatnoj kugli. Ja ću se u tren oka pojaviti u vašim odajama.», rekao je Sezostris kada se naposlijetku opraštao s njima, a zatim šapnuo Ledu u uho: «Zaprosi Pahuljicu što prije!» «Kako znate...» «Ja sve znam. Sretno!», mahnuo im je nekoliko puta, a zatim nestao u gustom drveću. Kada su stigli na brod posada ih je s veseljem dočekala. Svi su željeli znati kako je bilo, no oni su najvažnije uspomene sačuvali u svom srcu, a ostatak su podijelili s ostatkom poznanika. Tjedan dana nakon što su se otisnuli na more, Led je priredio proslavu na palubi. Nitko nije znao pravi razlog, no ipak su se svi veselili. N a kraju proslave zamolio je princezu da ustane sa stolice, kleknuo kred nju i upitao je: «Hoćeš li postati moja žena i kraljica mog srca i imanja?» «Malo si me iznenadio, jer je Sezostris rekao da ćeš me to pitati vjerojatno tek kad stignemo u naše kraljevstvo, no mislim da sam spremna dati ti odgovor. HOĆU!» Posada i je bila presretna, a i oni. Veoma su brzo stigli u svoje kraljevstvo. Cijeli ih je narod dočekao s radosnim klicanjem i divljenjem. «Majko, oče, tako sam sretna što vas vidim!», povikala je princeza čim je ugledala svoje roditelje. «Draga, kako si? Ništa ti se nije dogodilo? Da li si uspjela?...», uzbuđeno su pitali njeni roditelji pozorno ju gledajući. «Gdje je Led, i za njega smo bili zabrinuti. Je li on dobro...» «Sve je u redu, uravo silazi s broda. I da vas upozorim: zna sve o svojem podrijetlu, tako da ne treba dodatna objašnjenja. Idite vi u palaču, a ja ću kasnije doći s njim.» «Dođi, idemo u palaču. Čula sam da nam pripremaju veliko slavlje. Tada možemo objaviti i naše zaruke. Naći ćemo se na velikim stubama točno u 17.00 sati. Vidimo se!» «Dobro. VOLIM TE!» Na proslavi povodom njihovog povratka bilo je jako puno ljudi. Između ostalog kralj i kraljica objavili su da Sjeverno Sniježno kraljevstvo pripada Ledu, da su se Led i Pahuljica zaručili i da vladanje Sniježnim kraljevstvom sada prepuštaju njima. Ubrzo nakon toga uslijedilo je i vjenčanje. Na vjenčanje su bili pozvani sva posada broda, Sezostris, pola kraljevstva i puno vrlo poznatih osoba iz ostalih kraljevstva. Živjeli su veoma dugo i sretno. |
