laetitia
07.09.2007., petak
Život No. 2
|
Gdje sam ono stala? Ah, da... Strast. Eros, ako se ne varam. Bez strasti nam je dosadno, a svakodnevni život s njom postane naporan. Navodno ona jednog dana iščezne. To je kao kad gledamo bračni par u kasnoj jeseni svog života. Možda je u mladosti između njih postojala strast te jačine da je mi nikad u životu nećemo iskusiti, a sada postoji samo naklonost, poštovanje i neka vrsta platonske ljubavi koju osjećaju jedan prema drugome kada se šeću parkom, ruku pod ruku, gledajući pred sebe i ne govoreći ništa. Strast je vjerojatno onaj adrenalin koji nam kola žilama kada nam srce počne lupati zbog nečega ili nekoga... Zaista, jedna čudna pojava. Ali bez nje... Ne bismo se osjećali živima. Barem sada, kad je ona još tu. Razum. Ovdje sam zastala pišući. Sklop nekih kognitivnih procesa koji nas upućuju kako da se ponašamo u određenom trenutku. Skup pravila. Kao neki bonton koji se nalazi samo u našoj glavi, a ovisi o odgoju kojeg smo primili od naših roditelja u ranom djetinjstvu te onog kojeg smo sami stekli prolazeći kroz život. Rad. E, to je ono čemu možemo pribjeći u bilo kojoj situaciji. Liječi razna duševna stanja, a ujedno osigurava egzistenciju. Nekima pruža zadovoljstvo jer se bave nečim što ih ispunjava kao individue, dok je nekima jedna od obaveza koju ispunjavaju samo iz jednog razloga, a to je preživljavanje. Na početku sam si postavila jedno pitanje: je li moguće da se uvijek zasitiš? Mislim da sam našla odgovor. Ako neke stvari konzumiramo u prevelikim količinama naravno da ih se zasitimo. U ovih mjesec dana shvatila sam neke važne stvari. Da bi živjeli smireno, sretno i zadovoljno, mnoge stvari trebamo pustiti da se odvijaju svojim tokom. Umjerenost je važan začin života. |
