četvrtak, 06.07.2006.
MOLIM TE BUDALO MALA
Ime. Sjeti se jednog imena. Bilo kojeg...
U glavi ravna crta kao EKG klinički mrtvog čovjeka.
Nisam se mogla sjetiti niti jednog imena s usana. Jednostavno ne zapisujem ni gdje me, tko me, kako, na koji način, s kojim namjerama, iz kojeg razloga poljubio. Ne pamtim čak niti Prvog, niti Prvi... Ali zato nikad neću zaboravit trenutak kad sam prvi put čula „Shine on you crazy diamond“...
Mnoštvo ivančica zamotanih u novinski papir, pegaz u snovima, mlijeko na usnama, snijeg na trepavicama, koprena ispod rječnog mosta nije izraz nevinosti.
Navikla sam na Drukčije.
Pitajte me zašto se smijem na Trgu kad me viđate u prolazu!
Ah... kad se nalaziš na mjestu zajedno s pola milijuna ljudi, a ti baš djetinjasto želiš samo Njega - nema kraja mom apsurdu. Recimo... prezirem Njegovu sliku jer mi nikako ne može dočarati onog što nikad neću imati na način kako bih željela pa ga ni ne želim.
Priča mi o nekim drugim danima, o danima kada je svijet bio samo njegov i kad je mogao birati i bio uvijek izabran.
Malo smo se ljubili, pa svaka poželi da joj kažem kako ju volim. Ja ne mogu to, pa rekoh svakoj kako ju Molim a one se propeše na prste i zagrliše najnježnije što znaju – uputi me On odmah u situaciju. Tvrdi kako samo nekog može imati u glavi (nikako tamo gdje ostali smrtnici smještaju srce). On je očito generacija koja „ne osjeća ništa, samo se sjeća“, a ruža vjetrova jedino je cvijeće što ga spominje.
Nikada neću zaboravit dan kad smo On, jedan blaže mentalno retardirani i nagluhi dječak i ja pjevali iz sveg glasa Molim te budalo mala,kad bi samo,samo znala, nije ovo igra šala,molim te budalo mala...
/inače nemam naviku pisanja tekstova koji čak eventualno aludiraju na ljubavnu tematiku - ovo je samo tvornica za zapakiravanje (lijepih) sjećanja/
ponedjeljak, 03.07.2006.
I'M GETTING SENTIMENTAL OVER YOU
Jednom sam glasno viknula - JA ZNAM TKO MI JE BIO PRVI!
Isti čast sjetila sam se da je to bio samo jedan element zaglušujuće (i osljepljujuće) proširenog skupa "komentara" koji je težio od minus N prema plus beskonačnosti. Udaljavao se od mene. Nikada ga nisi razumio.
Danas si tiho šapnuo (i svi su te čuli) - SANJAM IH.
Ma kakve tipke?! Ne možeš upravljati nečime, baš NEČIME što ti se tako olako već samo nudi. Bila sam sklona vjerovati kako ti nije imperativ "iživljavati se nad mrtvim mačkama". Znaš što?! Svakome prema zaslugama pa tako i tebi. Ti me ionako uopće ne znaš.
Sad mi je već žao što što vidiš neku ludost iza mojih riječi. Žao mi je što tu ludost svi već vide, jer ona ne postoji. Htjela sam samo dati doznanja kako si intrigantan, ponekad drag, uglavnom dalek. Nisi se valjda i TI uplašio? Tad se sjetim kako uvijek tražiš stolicu do moje, ali to je i onako (kao i sve ostalo) stjecaj okolnosti, zar ne?
nedjelja, 02.07.2006.
JA SAM GADURA, DRAGO MI JE!
Danas čitam u nekim dnevnim novinama (odustajem od reklamiranja meni uvjerljivo najdražih, pošto ih Mudrinić i više nego solidno financira) kratku recenziju neke knjige, a tamo stoji:
Uspjeh se u ljubavi ne može postići izgledom, nego stavom (iako nas mediji žele uvjeriti suprotno). Da bismo imali imalo samopoštovanja, kaže autorica, prijeko je potrebno malo nepoštovanja - prema onome što drugi misle. "Gadura" je snažna žena koja iz svoje sposobnosti neovisnog razmišljanja crpi golemu snagu...
Što na to dodati, osim možda: PROUD TO BE GADURA!
BOLUJEM OD BLOGERSKE REUME
/istinita priča o blogerskom životu ili ZAŠTO SAM KVRAGU TU?/
Blogerska je tuga pregolema! Kao što sve ima neki svoj ciklus, tako i moje blogersko stanje uhvatila je reuma. Prvi sintomi: grčenje prstiju prilikom pisanja novih postova, konstantno opadanje sijedih (dragih) blogera, manjak tolerancije za nadolazeće "nade"...
Već sad mi se čini da sam postavila krivu dijagnozu: lako za reumu! Zašla sam u klimakterij - blogerski...
Naime, netko jednostavno odustane od pisanja svog bloga - ja ne! I ovako ga zadnjih gotovo pola godine NISAM PISALA ZBOG SEBE. Kao što u životu postoji hrpetina stvari za koje treba preuzeti odgovornost, tako i ja suludo preuzimam te ljude što mi ostavljaju komentare, javljaju mi na mail koliko im to znači, kako bi me željeli upoznati uživo... Oprostite, ali ja taj abortus gaseći svoj žarulja.blog.hr neću provesti. Opet, zar ne misliš da bi tako lako se odrekla ovog "drugog blogerskog svijeta" stvaivši jeftinu poveznicu na svoj matični blog?"
Ako netko misli da će svi ostali postovi Lady Writer izgledati ovako, grdo se varaju. Ovdje ću biti napokon ono što jesam, tj. ono što sam prestala biti. Naime, dogodilo mi se (ne u potpunosti bezsvjesno) da su "Komentari" počeli određivati kako ću, kad i što pisati, a to se protivi sa svim mojim slobodama. Shvatila sam da NA ŽALOST nemam "ekipu" na matičnom blogu koja bi "rasla" samnom i zato sam odlučila postupiti u skladu buntovnika sa razlogom: otvorila novi blog i limenku osrednjeg piva te odlučila i reći im na ovaj način HASTA LA VISTA, BABIES!