četvrtak, 06.07.2006.
MOLIM TE BUDALO MALA
Ime. Sjeti se jednog imena. Bilo kojeg...
U glavi ravna crta kao EKG klinički mrtvog čovjeka.
Nisam se mogla sjetiti niti jednog imena s usana. Jednostavno ne zapisujem ni gdje me, tko me, kako, na koji način, s kojim namjerama, iz kojeg razloga poljubio. Ne pamtim čak niti Prvog, niti Prvi... Ali zato nikad neću zaboravit trenutak kad sam prvi put čula „Shine on you crazy diamond“...
Mnoštvo ivančica zamotanih u novinski papir, pegaz u snovima, mlijeko na usnama, snijeg na trepavicama, koprena ispod rječnog mosta nije izraz nevinosti.
Navikla sam na Drukčije.
Pitajte me zašto se smijem na Trgu kad me viđate u prolazu!
Ah... kad se nalaziš na mjestu zajedno s pola milijuna ljudi, a ti baš djetinjasto želiš samo Njega - nema kraja mom apsurdu. Recimo... prezirem Njegovu sliku jer mi nikako ne može dočarati onog što nikad neću imati na način kako bih željela pa ga ni ne želim.
Priča mi o nekim drugim danima, o danima kada je svijet bio samo njegov i kad je mogao birati i bio uvijek izabran.
Malo smo se ljubili, pa svaka poželi da joj kažem kako ju volim. Ja ne mogu to, pa rekoh svakoj kako ju Molim a one se propeše na prste i zagrliše najnježnije što znaju – uputi me On odmah u situaciju. Tvrdi kako samo nekog može imati u glavi (nikako tamo gdje ostali smrtnici smještaju srce). On je očito generacija koja „ne osjeća ništa, samo se sjeća“, a ruža vjetrova jedino je cvijeće što ga spominje.
Nikada neću zaboravit dan kad smo On, jedan blaže mentalno retardirani i nagluhi dječak i ja pjevali iz sveg glasa Molim te budalo mala,kad bi samo,samo znala, nije ovo igra šala,molim te budalo mala...
/inače nemam naviku pisanja tekstova koji čak eventualno aludiraju na ljubavnu tematiku - ovo je samo tvornica za zapakiravanje (lijepih) sjećanja/