|
KakojebilouMotovunu priča se malo oduljila, prvenstveno radi moje privremene odsutnosti od kompjutora tako da mi ju sad, budući da više nije aktualna, nije napeto pričati, ali pokoji insert iz 'putnog dnevnika' mogao bi biti zanimljiv.
Motovun, dan 0. – Šator story ili U boj, u boj, diži šator moj!
Dizanje šatora koje nam je predstojilo kad smo došli u Motovun zahtjevalo je pomoć izvana i vrag nam je poslao Ratka. Pomogavši nam u podizanju šatora, smatrao je da je postao dio ekipe, prikačio se za Kolegicu i mene i od nas ni da mrdne. Ni po noći. Tad nas naime stalno doziva iz šatora da provjeri jesmo li budne. Ako i nismo bile, uspio je postići da smo se probudile.
Kad se penjemo iz kampa u grad ide i on s nama. Ne, mi nismo zatvorena grupica za druženje s ljudima ali taj tip je nevjerojatno naporan. Stalno brblja lovačke priče.
Naime, smatra prikladnim ispričati curama koje je tek upoznao povijest bolesti u svojoj obitelji. Njegov stric je, naime, oslijepio na jedno oko od klime u autu, a on je operirao koljeno, na bol u kojem se stalno žali. A priča kako je posjetio i druge liječnike.
« I? Što kaže tvoj psihijatar?», osijećala sam se dužnom upitati.
«Nedefinirana psihička abnormalnost. Sličnog slučaja nismo prije imali», dala mi je dijagnozu Kolegica prije nego što je Ratku došlo do mozga moje pitanje. A sudeći po njegovoj reakciji – histeričnom smijehu – velike su šanse da je pogodila.
Motovun, dan 1. - Kamp story
Uvjeti u kampu su katastrofa. Wc-ovi smrde, a tuš je...Well, čupav i dlakav s mnoštvom uložaka, tampona i kondoma ukolo, a susjed iz šatora do se kune da je vidio i iglu.
Ujutro je nemoguće spavati dulje od 6 jer sunce iziđe i postane hella hot, a uvečer je nemoguće zaspati prije 2,30 jer pripiti adolescenti i starija mladež kriješti uokolo.
Ti pijanci su stvarno problem, mater im pijanu! Teturaju oko nabijenih šatora i samo gledam sjene koje se nadvijaju nad šatorima u strahu da jedna od njih ne uruši baš moj.
A ono malo vremena dok spavaš ukočiš se cijeli, probudiš se ujutro s problematičnom kralježnicom, iskrivljenim vratom, boli u koljenu i potencijalnim išijasom. Tako ja zaobilazim kamp u širokom luku, samo spavam tamo, tijekom dana sam u gradu, a perem se po kafićima i s vlažnim maramicama. Robinzonski život. Avanture i uzbuđenja. Jea rajt.
Mijenjam sve to za pola kreveta.
Motovun, dan 2. - Akreditacija story ili Kill the pudlica!
U ovom Motovunu svi imaju akreditacije! Svi se šepire uokolo s onim VIP trakicama. Samo mi moramo plaćati karte!
Dobro.
Dosad sam platila samo jednu kartu. Ali svejedno, te karte sam dobila slučajno. Slučajno ne mora biti nužan nastavak tijekom idućih dana.
Ne bih ja ništa rekla, da nisam vidjela i neku pudlicu kako se šepiri s akreditacijom. U par navrata pokušala sam je uloviti i prisvojiti akreditaciju ali mi je svaki put kad bih povikala «O sladak pas, dođi 'vamo, mic, mic» pobjegla i pojurila za svojim pretilim vlasnikom.
Motovun, dan 3. – Ekipa story ili Glup i gluplji
U trenutku kad sam, po neznamvišekojiput pomislila da gore od Ratka, pomalo zbunjenog tipa koji ima nevjerojatan talent za oduzimanje energije, ne može, netkogore mi je htio pokazati da sam u krivu.
Naime, u tom trenutku Ratka je s leđa zaskočio njegov prijatelj Matko. Nije bio gori. Bio je čak i simpatičan, ali kombinacija njega i Ratka poprilično je – neopisivo loša po druge, psihički zdrave ljude. Njih dvoje u duetu, to je...Zbilja neopisivo riječima, ali probajte zamisliti što prodorniji i kreštaviji zvuk.
Oboje su fotografi i pomoćni snimatelji za jednu televizijsku kuću, s misijom u Motovunu da snime neki k**** i malo se obrazuju gledajući filmove. U skladu s tim, dobili su karte za projekcije koje su trebali pogledati.
Kako je njihov interes za kinematografiju ekvivalentan mom interesu za nuklearnu fiziku, od gledanja tih filmova nije bilo apsolutno ništa.
Dok su se drugi (normalni?) ljudi otimali za karte, one su u džepovima nenadmašnog dvojca samo propadale, a onda se Ratko sjetio ako bi on na tome mogao malo i zaraditi, pa je pokupio karte u organizaciji besplatno, a potom otišao na šalter za prodaju karata i, nadasve buntovno, rekao kako se on predomislio i želi im dati natrag svoje karte...u zamjenu za novac.
Tragikomično, novac jest dobio natrag i tako, pronašavši rupu u organizaciji, profitirao. Da ja igrom slučaja ne volim filmove, situaciju bih vjerojatno smatrala komičnom, ali ovako mi samo preostaje zgražanje nad blaziranom današnjom generacijom koja festival smatra idealnom prilikom za dobru terevanku, a ne uživanje u projekcijama koje u životu baš i neće imati priliku vidjeti.
Motovun, dan 4. - Hrana story
Još jedna vesela stvar u Motovunu jest prehrana. Vesela, kažem, jer ovdje nema teoretske šanse da se, ukoliko ne jedeš mesinu i nemaš 80 kn viška dnevno, prehraniš normalno. Jedan jedini restoran koji postoji jest hotelski i to s bljutavom hranom. Kolegica i ja smo jednom čak napravile pogrešku i zasjele unutra. Kolegica je naručila goveđu juhu i palačinke, a ja vegeterijansku platu. Ne znam kako oni za druge stvari, ali pojam vegeterijanske plate su pobrkali s pojmom loše miješane sezonske salate.
Tzv. plata je sadržavala zelenu salatu, ogromne kriške rajčice rezane za slona, (a koje ne možeš izrezati tupim nožem nego ti preostaje da, dok nitko ne gleda, probaš otvoriti usta što je najviše moguće) malo paprike, neku rikulu ili nešto slično i sir.
Zanimljivo, nisu pomiješali i cijene. Neee, cijena je bila na mjestu. Malo skuplje vegeterijanske plate.
Motovun, dan 5. – Film story
Od pogledanih filmova u repertoaru Motovunskog filmskog festivala, prema mom (ne)stručnom sudu, najboljih 5:
(ograđujem se od ocjene filma Pizzeria Kamikaze jer ga, zahvaljujući Nekome i Nekome, nažalost nisam uspjela pogledati)
Bolestan od ljubavi (Love sick, Tudor Giurgiu, Rumunjska)
Kike pripovijeda svoju homoseksualnu avanturu s Alex, koja i ne bi bila tako neobična da joj se na putu nije našao Kikin brat – i ljubavnik.
Ono što film čini zanimljivim jest priča koja je sve samo ne standardna – ne radi se samo o homoseksualnom odnosu, već i o bratsko-sestrinskoj ljubavi, odn. mržnji. Nema tu previše filozofije oko kritike režije i glume, sve je solidno odrađeno, ali scenarij drži konce.
Gledaj lijevo-desno (Look both ways, Sarah Watt, Australija)
On umišlja da ima rak, ona umišlja nesreću na svakom koraku. Oni se zaljubljuju.
Gledaj lijevo-desno film izrazito je subjektivan film koji animacijama prikazuje više unutarnja stanja glavnih likova koje muče određeni psihički problemi, nego objektivnu priču (njih dvoje su se susreli i preko noći je izbila ljubav, ne'š ti) i u tim animacijama se krije i čar.
Volim te (Dalibor Matanić, Hrvatska)
U zadnjem trenutku svoga života, Krešo razmišlja o svojim pogreškama. Naime, on je u bliskoj prošlosti doživio automobilsku nesreću iz koje se, zahvaljujući imovinskom statusu svog oca, nekažnjeno izvukao, ali je greškom bolničkog osoblja transfuzijom dobio krv zaraženu sidom. Saznavši za to, prijatelji ga odbacuju, a on iz osvete želi proširiti sidu uokolo.
Dalibor Matanić kaže da je napravljen prema stvarnim ljudima i događajima, ali da se oni još nisu uspjeli prepoznati u likovima.
Film je sasvim okej, kamera je izvrsna, pogotovo u uvodnim kadrovima u kojima Krešu bez ikakvog reda prolaze životne uspomene. Likovi su sjajno ocrtani iako, izuzev glavnog lika, niti jedan nije previše bitan za fabulu. No, tijekom malo vremena u kojem se pojavljuju očituje se sama srž likova, s onim najnegativnijim u njima koje se ispoljava u mučnim situacijama poput te u kojoj se Krešo našao (AIDS, jel).
Ono što predbacujem filmu jest lik Kreša. Uvod je prekratak, Krešo nije dovoljno približen publici da bi se ona mogla poistovjetiti ili suosjećati s njime tijekom filma i osim toga, lik je preplitak za glavnog junaka. Mislim, kakvu osobnost može imati netko tko u stanu ima samo namještaj i Apple računala, bez ikakvih detalja, pa čak niti knjiga, novina, razbacane odjeće i sličnog?! Takvu kakva me ne tjera da se približim liku a još manje suosjećam s istim. Još jedna zamjerka koju imam na film jest prekratka minutaža, s tim da su neki kadrovi vidljivo predugi ili čak i lagano nezanimljivi, kao da ih je Matanić ubacio samo da postigne minutažu dugometražnog filma (film ovako traje 75 min). Osim toga, film je sasvim pristojan i – ne želim biti kritična – za hrvatske standarde iznadprosječan.
Što sa sobom preko dana (Ivona Juka, Hrvatska)
Dokumentarni film o lepoglavskim zatvorenicima i njihovoj dnevnici.
Rijetko koji dokumentarni film u zadnje vrijeme me toliko oduševio kao ovaj – prvenstveno zato što je duhovitiji nego brojni drugi filmovi koji čak k tome teže. Npr. kad zatvorenik kaže da je ubijao ljude zato jer je gledao Kuma i htio postati poštovan kao Marlon Brando – a nije bio dobar u školi, pa je isključio stjecanje poštovanja obrazovnim titulama, nego je o'šo ubijat malo. Ili – kad drugi zatvorenik opisuje kako se pokušavao ubiti, a nije mu uspijelo, a usput se i smrznuo (otprilike): «Iš'o se ja ubiti, haha, i nagutao se tabletama. Kad ujutro se budim sav promrzao, rek'o ja sebi jebote nisam u paklu, prehladno je...»
Itd.
Izbor teme je prvoklasni, a okvir u koji je Ivona Juka upakirala cijeli film - Shakespearovu predstavu koju spremaju zatvorenici – zaslužuje svake pohvale.
Petnaesti rođendan (Quinceanera, Wash Westmoreland, Richard Glatzer, USA)
Film o 14-godišnjoj djevojčici koja je uoči proslave quinceanere ostala trudna bez 'pravog' odnosa. Ne vjerujući joj, prvo je odbacuje obitelj, pa onda i dečko a ona utočište pronalazi kod strica i problematičnog homoseksualca. Kad se liječničkim pregledom utvrdi da je ona zbilja nevina, otac je prihvaća natrag te s ponosom slavi njezin 15. rođendan.
Film koji pomalo podsijeća na meksičke sapunice, i glumom i tematikom. Nije predobar, ali dovoljno dobar da ga uvrstim u 'Motovun top 5'. Svidjet će se publici koja voli filmove tipa 'Baš kao Beckham' ili 'Moje grčko vjenčanje'.
|
O početku svoje karijere Hawks je rekao: «Sve je počelo s Douglasom Fairbanksom, koji je bio na setu snimanja nekog filma i telefonirao mi tražeći nekoga tko bi znao stvoriti moderan set. Tad je bio samo jedan kreativni producent...A taj je već bio zauzet snimanjem filma na drugoj lokaciji. Rekao sam da bih ja možda mogao napraviti moderan set. Imao sam iza sebe nekoliko godina arhitektonskih priprema u školi. To sam napravio, i Fairbanks je bio zadovoljan mojim radom. Postali smo prijatelji i to je bio početak.»
Nadalje, surađivao je i s Leighom Brackettom, Benom Hechtom, Johnom Hustonom i Billyjem Wilderom. 
30 godina redateljskog iskustva trebalo mu je da se upusti u žanr vesterna, kojih je potom snimio 5: Rio Bravo, El Dorado, Rio Lobo, Red River i The Big Sky.
(a pesar de no es nuevo anno ni lunes)
