srijeda, 26.07.2006.

U zadnje vrijeme mi kroz glavu prolazi ovo:

I saw the morning
It was shattered by a gun
Heard a scream, saw him fall, no one cried
I saw a mother
She was praying for her son
Bring him back, let him live, don't let him die

Do you ever ask yourself
Is there a Heaven in the sky
Why can't we get it right
'cause we all live under the same sun
We all walk under the same moon
Then why, why can't we live as one

I saw the evening
Fading shadows one by one
We watch the lamb, lay down to the sacrifice
I saw the children
The children of the sun
How they wept, how they bled, how they died

Do you ever ask yourself
Is there a Heaven in the sky
Why can't we stop the fight
'cause we all live under the same sun
We all walk under the same moon
Then why, why can't we live as one

Sometimes I think I'm going mad
We're loosing all we had and no one seems to care
But in my heart it doesn't change
We've got to rearrange and bring our world some love

And does it really matter
If there's a heaven up above
We sure could use some love
'cause we all live under the same sky
We all look up at the same stars

Then why, why can't we live as one
'cause we all live under the same sun
We all walk under the same moon
We all live under the same sky
We all look up at the same stars
Then why, tell me why can't we live as one

- 10:02 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 21.07.2006.

VrboSKA SKA SKA SKA!!!

Nakon Velebita bila sam dva tjedna na Hvaru u mjestu VrboSKA :D. Ekipa većinom ista ko i na Velebitu, odnosno mi, Zlatko, Jadranka i još Aleks i Ana a poslije su došli i Majstorovići: Goga, Krešto, Ivana i Tea. Bili smo u apartmanima jednog lika kojeg zovu Kiko, nitko nezna zašto. Ma ekipa je bila preluda, skoro da bolje nemože! a svi jedan neozbiljniji od drugog. Mislim šta možeš zaključit o nekome kada ti podmetne bingača (ekstremno ljuti feferon) u keks i ti to zagrizeš i svi se valjaju po podu dok ti u panici tražiš čašu vode?! Ili kada netko u tajnosti pokupuje sve balone na vodu koje može naći u mjestu i sa još dvojcom napravi zasjedu i kad se ostali vraćaju s plaže počnu ih bombardirati balonima?! A takve stvari su se događale svakodnevno.

Ovo je Aleks. (ma pogledaj samo taj rad krpom! hihi!) Inače je policajac, ali lik je zakonn! (nikad nebi rekla da ću za jednog policajca to moći reči...) Pre dobro kuha, napravio nam je savršenu baklavu. njami A kakav je lik redikul, to samo morate vidjet!

Ovo je Jadranka Crno Dupe, s tiramisuom koji je njeno maslo, ali dobro! njami

Zlatko Brkati Dabar (inače profesionalni vojnik, ali isto genijalan lik), moj stari i Kiko...

Lijepo malo mjestašce smješteno uz obale kanala. Dobro je što nema mnogo turista.

Kako su šestero članova ekipe ronioci, glavno pitanje dana je bilo Geronimo? (čitaj đe ronimo) Mislim da smo u ta dva tjedna preronili svaku uvalu na Hvaru! Mene nisi uopće mogao vidjet izvan vode, ma ni na površini. Sve šta mi je trebalo su maska, peraje i dobar teren pod vodom. Baš sam se jako nabrijala na R0 (ronjenje na dah), kad bude škola u 9 mjesecu definitivno idem! Jadranka je održala kratki tečaj R0, teoriju i praksu, za sve koji su htjeli, pogodite tko je bio najbolji :D

Hehe, ovako je izgledalo skoro svako veće pred apartmanima. Mi se rastegnemo preko cijelih stepenica ispred ulaza, zakrčimo prolaz i turistima i starocjediocima, i još iz šale šaljemo jednog australca po đambo pizzu (jer smo prije vidjeli da je nosio jedu, sebi naravno...). Dobro da je i on shvatio to kao šalu! Premda nebi bilo loše ni da nije. :D

Podmorje oko Hvara je PREKRASNO!! Šteta što nemam fotić s kojim mogu slikati pod vodom, da mogu slike pokazati. Ribice su lude, trebali ste vidjet 12 fratara kako jedan za drugim plivaju, ili dva kabala, prekrasne ljubičaste velike ribe sa žutim perajama, jako rijetke jer ih izlovljavaju, ili hobotnice kako se skrivaju u pukotinama, ili morske zekane, vrstu morskog buža balavca, koj ima na leđima kao izrasline kojima vesla tako da se skroz sav uvija i to u vodi izgleda stvarno dobro, ko da pleše, a fora je kad ga primiš, onako je mekani malo ljigavi, ali fora, moja sestra ih obožava. Dvaput sam se skoro rukom nabola na škarpoća, al dobro da bježe... (inaće otrovna riba, kao škarpina samo smeđa) a u jednoj uvali se oko mene stvorilo jato malih ribica koje su me svuda pratile kad sam kopala po pijesku, čudne ribe, uopće se ne boje, došla sam prstom, dirala ribice, one ništa, sam nastave plivat. Fora :)

E ovo je takozvani zekan, ovog sam našla sam ga u kanalu. Loša slika znam, ali nemože bolje. On je ovo smeđe u sredini.

Vidi vidi! Ovo mora da je neka nova vrsta ribe, do sada neviđene! :D

koza Bjelka :P

TKO TO KRADE LAVANDU?! :P

Hm... imaju i ovi svoju Betmen jedinicu... blah, bilo kuda Betmen svuda!

Ps: Nešto što sam zaboravila staviti u prošlom postu. Prošle godine kad smo bili u Ravnom dabru, bilo mi je dosadno pa sam prelistavala knjige dojmova i naišla sam na jedne redikule, e takve nećete nigdje nać! Često dolaze u dom u dabru, dođu se opit, otrijeznit i odu natrag. Ekipa inaće iz Gospića i od tu im i ime Gospich Tribune. Jedan koji se ističe u ekipi je Šime Yankee, zatim Šime Žuti i ostali Šimetovi. joj, samo se nadam da ćete uspjeti pročitati što su pisali! Ali prije su bili bolji, godine '92 - '00, znali su citirati Balaševića, Kud idijote i slićno... Al nisam uspjela naći tu knjigu.

- 18:50 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 18.07.2006.

COMEBACK!

Evo napokon i mene natrag! Ako niste primjetili, nije me bilo tri tjedna. Prvih tjedan dana sam hopsala po Velebitu, a drugih ronila na Hvaru. Hm, tko bi gori sad je doli :P Opisat ću ja ta tri tjedna onako ukratko, pa koga zanima neka čita.

24. 6. lijeta gospodnjega tvetisuć i šestoga krenusmo mi ranom zorom prema Velebitu i time je počeo Treći sedmodnevni velebitski maraton ili skraćeno TSVM. Baza nam je bila u Ravnom dabru u planinarskom domu (kao i prošli put). Zapravo tamo nije bilo nikog osim nas, čak nam je i domar dao ključeve doma i otišao nekud svojim poslom. Bilo nas je sve skupa... ma brojite si sami: mama, tata, Marko, Barbara, ja, Jadranka, Zlatko, Darko i pas Benđo a bio je i Leo iz Splita, ma cijelo velebitsko pleme :) a u skladu s time smo i svi dobili plemenska imena: (redom kao i gore) Velebitski Kit, Sponzor Jagoda, Questionmark, Blue Toot, Galeb Pivonoša (), Crno Dupe i Brkati Dabar. Zadnja trojca su izopčenici, oni nemaju plemensko ime hihi :P

Evo jedna grupnjak fotka. S leve na desne: moj tatek, sisterka, Brkati Dabar, Crno Dupe, mama i buraz sa... piškotom u ustima??

Lijep pogled na Ravni dabar i dom. (dabar je geografski izraz za oblik udubljenja okružen brdima)

Tih tjedan dana je bilo baš ono, chillanje :) Većinom pijuckaš velebitsko (mmmmmmmmmmljac.... BUUUURP! *pozdrav iz unutrašnjosti*), zezaš se s plemenom, kuhaš, roštiljaš (za mene su samo gljive bile – neka mi neki samo dođu s parolom «gljive neka žive», kad si gladan jedeš šta ima! :) ), ili se jede jedan dan grah, drugi od ono graha šta je ostalo napraviš pašta fažol, a treći dan od onog pašta fažola što je ostao napraviš juhu od graha!

Grah treći dan. Vidi se kako sreća jednostavno isijava sa naših lica...

Ja sam čitala Gospodara prstenova, part one i prevodila one tekstove i pisma (naučih vilenjačku pismenu i rune, zakonn) a uz sve to se odeš prošetat po okolnim brdima (kojih fala bobu ima dosta!).

Tako smo jedan dan imali istraživačku ekspediciju u Crni dabar pod nazivom Black Beaver Expedition. Našli smo groblje, šternu i nekoliko kuća. Ali što je najbolje, we discovered a whole maedow covered in strawberries! Nabrali smo punu posudu i doslovno se udavili u njima. Njam :)

Svaki dan smo se dogovorili da uredno ustanemo u 6 i da najkasnije u 8 krenemo planinarit da ne svisnemo na popodnevnoj vrućini. I na tome je i ostalo... Svako jutro u 6 zvoni sat, nitko ne trza, čak ni ako čuje. Nije pomoglo ni kad smo odredili plemenskog pijetla koji bi nas svako jutro budio. Tako da smo naravno, počinjali planinarit u 11, a možete si zamislit kako je to bilo. Ipak, svakim danom smo bili sve bolji i ustajali se sve ranije. Ma, predzadnji dan smo bili najbolji! Ustanemo se u 6, pojedemo doručak i vratimo u krevet!

Čudno je kako se ljudi promijene kada dođu u planinu. Odjednom svi žele nešta korisno raditi, pomagati drugima... Svako malo si mogao čuti «Oprat ću suđe. – Ne, ja ću oprat! - Ne ne, ja sam prva rekla! - Ma bjež svi, JA ću!» Ne šalim se :) Baš kajnda anarho ozračje. Čak smo i jedan dan obrezali grane drveću oko doma, da sve ne zaraste u šikaru (ok, to je Leo radio, mi smo teglili to granje i palili ga).

A kako prepoznati nekoga tko je već tjedan dana na Velebitu? Samo nađeš nekog tko nezna više šta bi sam sa sobom i uzme bočicu napol punu praškom za veš i trese kao zvečke u ritmu i priziva/tjera kišu, ovisi kako tko. Još dobro dok to jedan radi, ali kad mu se i svi ostali pridruže! :D Ma, nakon toliko vremena provedenog bez «blagodati» civilizacije, dobiva se i neka čudna želja da se riflja i pere sve što ti dođe pod ruku, tako da nam je svima odječa bila iznenađujuće čista.

Od okolne prirode opisat ću samo dva mjesta koja su me se osobito dojmila. Jedno je Visibaba, brdo na sat vremena od doma, zaobljeno, s livadom na vrhu. Od tamo puca prekrasan pogled na more i otoke, Pag, Olib i tamo iza. Tu često vjetar puše i zbog toga mi je još i bolje. Ovdje bi trebalo doći po noći i gledat zvijezde.

Opet smo posjetili drage mi degenije, lijepo rastu, ocvale su, razvija im se plod (to je ovo malo napuhnuto)

Drugo mjesto je jedna šuma kroz koju smo prolazili. Nalazi se na jednom dosta strmom obronku brda i izgleda prastaro i divlje, kao da već stoljećima nitko nije tamo bio. Visoko, debelo, kvrgavo drveće svih oblika. Sve je zeleno, što od lišća drveća, što od mahovine koja obrasta stijene i kamenje i koru drveća. Po tlu je debeo pokrov suhog smeđeg lišća u koji upadneš do koljena. Iz mahovina rastu paprati ili neki sivni bijeli cvjetići ili plavi zvončići. Ponegdje sunce uspije prodrjeti kroz svu tu gustu vegetaciju i obasjati dijelove šume koji tada postaju potpuni kontrast naspram okolne šume, točno se vidi granica svjetla i sjene. Sve nekako čudno izgleda, kao da to svjetlo ne dolazi od sunca nego iz same šume. Ima mnogo energije u njoj. Šteta što smo samo prošli kroz nju...

evo pogled na Dabarske kukove:

Živi svijet je tamo priča za sebe. Stalno se boriš s komarcima, dok sjediš pred domom, čim staneš da si vode popiješ, ima ih svugdje, ima ih ko fašista! :) A beštije su tako krvoločne, ispod dvadeset ugriza nitko nije imao. Najviše grizu pred večer oko 6. Tad se najbolje obuč u duge rukave i nogave i čekat da se smrači, čudno je, ali po noći ne grizu. Jednako ko komaraca ima i muha, koje su dosadne za poludit ali osim toga ništa drugo. Ali i toliko ima i leptira koji lepšraju okolo! Oni su najbolji. Ispružiš ruku i samo ti slete na nju. Katkad možeš imat i po pet ili više leptira na sebi. I šta je najbolje, ne silaze s tebe čak ni kad ih pokušavaš otresti s ruke! Ludi su...

I hmda, leptiri nalaze neku neodoljivu privlačnost u smrdljivim gojzama. Narkomani.

Evo jedan veeejiki kukcof!

Jednu večer nam je puh uletio u kuhinju i sakrio se negdje, pa je izdana tjeralica:

WANTED ALIVE
PUH

ARMED AND DANGEROUS FOR FOOD!
$2 000 REWARD

Nakon što je ujutro puh pronađen kako se «skriva» na peći iza mlijeka, počela je operacija PUH 2006 za oslobađanje okupiranog teritorija. Ugrožene su bile sve naše zalihe hrane stoga se moralo brzo djelovati. Dok su naše izvidničke snage pratile situaciju kod auta, prve linije fronta opkolile su neprijateljsku snagu te ona nije mogla izbjeći zarobljivanje. ratni zarobljenik je zatim bio predan meni na brigu te sam ga odnjela dalje u šumu osloboditi. Time je završila operacija PUH 2006. Ili nije... jer nakon nekih sat vremena Benđo je uhvatio jednog puha ispod stola. Toliko o tome da životinje ne ubijaju iz zadovoljstva...

Krvoločni ubojica... Inače ful mutav pas. Nikad neznaš kaj mu je na pameti, skoro me jednom ugrizo jer sam skočila da prestrašim sestru. Heh, kakav gazda takav pas, a gazda mu je budala totalna.

Danima smo planirali kako ćemo jednu večer imati astronomsko večer da promatramo zvijezde. I tako konačno jedan dan svi krenemo prema višem brdu gdje bi mogli gledati, uzmemo sve što nam treba (velebitsko, kikirikiji, karimati, lampe...), dođemo do brda, smjestimo se, baš se do tada dovoljno smračilo, bit će super, pogledamo gore u nebo i...... ne vidimo ama baš ništa! Cijeli tjedan sunčano za poludit a baš kad mi idemo gledat zvezdice cijelo nebo prekriveno OBLACIMA! Kojput je koja zvijezda provirila kroz rupu u oblacima, tako da je to izgledalo ovako: «Evo zvijezde! Nema zvijezde... Ima zvijezde! Ne, nema...» ili «Too, vidi se lira! – Gdje? – Eno tamo gor... ode...» No nije ni to bilo uzaludno. Uzeo je Brkati Dabar svoj noćogled pa smo gledali okolo s time. Ludi, vidiš skoro ko po danu! Popili smo svo pivo i pojeli kikirikije i s lampama na čelu vratili se do doma.