četvrtak, 22.06.2006.
DAN ANTIFA BORBE!! 
Too!! napokon naš praznik! 
Prije točno 67 godina naravno osnovan je prvi partizanski odred. ma svi znate što to znači :) ljudi se bore za svoju slobodu protiv fašističke gamadi, u prvom redu nacista, NOB i sve ostalo :)
Al ček... hm, državni praznik, država slavi antifašističku borbu, fašist slavi borbu protiv "svojih"... Tu neš ne štima! Oni su se borili protiv fašizma, a još uvjek smo u fašizmu, a u pivsku flašu! I to su još neki mutavi fašisti koji se ne usuđuju nazvat fašistima! E ti su najgadniji od svih. Pretvarajuse da su nešta dobro i mažu ljudima oči dok im u isto vrijeme zabijaju nož u leđa i iskorištavaju ih, a da to oni ni ne primječuju! E TO SE ZOVE PODLOST!! 
A sada na nama ostaje da se njima suprotstavimo i učinimo nešta. Ali kako da učinimo nešta učinkovito kada 90% ljudi ni ne shvaća zbog čega mi to radimo, ma zapravo ne shvaćaju ništa što se oko njih dešava, ili se ne žele ni zamarati time. Zeznuta situacija... Nemožeš pomoći nekome tko si sam ne želi pomoći. Al opet, gle te ljude koji su se botili za svoju slobodu, što danas slavimo. Nie ih bilo puno, a vidi šta su učinili! Prema tome, imamo mi i danas šanse da nešta napravimo. Al nije lako... Oni su barem točno vidjeli protiv čega se bore...
Hm da, da sada svima kažem i gdje sam bila prošli tjedan. Opet zahvaljujući mojim ludim starcima bila sam 4 dana u južnom velebitu. Baza nam je bila na jednoj livadi zvanoj Stap, ispod kuka (kameno brdo) zvanog Stapina (mnogo zanimljiva imena). Spavali smo u šatorima, što je bilo zapravo zakon :) ALI NIJE ZAKON DOK NOSIŠ SVE STVARI DO GORE!! Najmanje 10 kila u ruksaku nosit 4 sata konstantno uzbrdo po snuncu i vručini!! Ise, pocrkali smo svi do gore...
Malo iznad livade je jedno planinarsko sklonište zvano Tatekova koliba (kućica koja je cijelo vrijeme otvorena i u nju može doć tko god želi, prespavat, odmorit se, skuhat si nešta, što god, prilično anarhistički mogli bi reč) kojeg je napravio takozvani Tatek, lik koj sada ima cca 80 godina i još se uvjek vere po tim brdima! Svaka čast! Al lik je totalni frik, uklesao je u jedan kamen porek kolibe poskoka, i dalje od kolibe kip sv Antuna s Isusom, e izgleda fenomenalno...
Tatekova koliba:
Vidi! POSKOK!:
Sv. Ante (lol, Hlapičko, znamo kom će se ovo svidjet :P):
E a "kupanona" nam je najbolja! Mjesto na kojem postoji izvor vode koj nikad ne presuši! U VELEBITU! To je jednako kao da nađete oazu u sahari! Nevjerovatno! Pumpaš si čistu svječu hladnu izvorsku vodu, piješ ju, kuhaš, pereš zube, zakon! Ta 4 dana sam samo tu vodu pila i kad sam doma došla i probala popiti vodu iz pipe... E BLJAK!!! To je tako ogavno!! Kako to mogu inaće piti! FUJ! Kiselo i ima okus po blatu i starim zahrđalim cijevima!! AAAARGH!!!!
Kupaona. Jelda da su nam pločize zakonn? :)
Iz te naše baze smo sljedečih dana kretali na ture po okolnom prostoru. Haha. Do najbližeg brda ili skloništa, kontrolne točke ima najmanje 3 sata hoda! Ne brinite, to nije spriječilo moje starce da nas tjeraju da idemo. Dobro, još smo se prvi dan "šetuckali" po vrhovima oko livade. Bili smo do Čučavca. .... ne, nije što mislite. To je ime velkog kamena koj stoji na ostatku brda pričvrščen skoro ničime, sam što ne padne. Niš posebno...
Sljedeći dan je bilo puno bolje. Odnosno, samo ako mene pitaš :) Je da smo najviše hodali (krenuli smo u 08:35 am i vratili se točno u 08:35 pm, nebi vjerovo...) ali se vidjelo i dosta toga zanimljivog. Prvo smo krenuli na Panos. To je ime brda :P Šećemo mi šumom i naiđemo na markaciju za Panos, nebi vjerovo al A je bilo zaokruženo, lol! Ko je reko da tamo nema anarhiste, ha?! 
E na Panosu je bila prije neka vojarna ili tome slićno, sada je sve zapušteno na pola srušeno, a na ulazu te dočeka velki ustaški znak... tužno. Al kuća je fenomenalna! Ogromna, ima čak i podzemne neke tunele, imala je dovedenu vodu i struju i radiostanicu, možda i radar, ono sve! To mjesto bi bilo predobro kad bi se sredilo. Još kad bi se nalšla grupa ljudi da to skvotiramo i sredimo, mogli bi napravit planinarski dom (jer u tom dijelu velebita nešta takvo je zbilja potrebno), mogli bi tamo katkad koncerte organizirat, mola bi nam to biti baza za akcije protiv uništenja šume (užas što rade od te šume, potpuno je iskorištavaju, grade ceste, užas!) ili za očuvanje velebitske biosfere! 
(znam da se to nikome ne čini osobito važnim, al ja kao ekolog vidim da zbilja je važno i potrebno...) 
Ta kuća na Panosu, izvana i iznutra:
ž
Dok sam išla do Panosa našla sam 4 čahure... dve iz 1971. jedna iz 1980. i jedna se ne vidi čitat. hm, zna li netko što bi značilo na čirilici napisano IK?
Poslje Panosa smo otišli do nekog planinarskog doma. Odnosno bio je to prije, sada je potpuno uništen... Od tamo smo trebali ić odma do šatora najkraćim putem, al smo se zgubili u nekom gustišu, odnosno našli smo krivu markaciju, od drugog puta koji ide skroz okolo, što nismo skužili. Tako je to kada grupu vodi blesava koza koja nikad ne prati markacije i svako malo zajebe grupu i odvede ih krivo! Ko je tu ženu pustio prvi, ja neznam, al ona mene više nebu vodila. Kako smo išli po tom dužem putu, nakon nekoliko sati smo doklipsali na vrh nekog brda a na vrhu brda livada! obožavam brda s livadom na vrhu! Da samo vidite taj pogled! WOOOOW!!! Prekrasno je! Naravno, tamo smo opet izgubili markaciju i svi su se rasplazili na sve strane da nađu neku. Ja sam ostala tamo, odnosno sjela na tlo, gledala taj prekrasan pogled na liku (toliko o tome koliko smo taj dan hodali, ujutro krećemo, vidi se more, a došli smo na ličku stranu velebita i gledali liku taj isti dan!!), malo sam meditirala, upijala energiju iz prirode oko sebe... Divan osjećaj! Nikad se nisam jače povezala s prirodom, nemogu to ni objasnit kako treba, fenomenalno je! Potpuno sam se ponovno napunila energijom, fizički i još više psihički. (neeee, ja nisam hipi!! LOL!) Onda su me pozvali na drugu stranu brda. kad sam došla tamo, isprva sam samo čula neku buku, užasno je zvučalo! Nešta škripi, ruši se. Pokušam otkriti izvor te buke, gledam po okolnim brdima, ništa sve sama šuma... i onda ugledam. Brdo pored ovog prekriveno prekrasnom šumom, i samo iz podnožja pa do pola brda vidiš debelu smeđu crtu. Uništena šuma, iskrčena, porušena! Napravili su cestu tamo! Cestu kojom će dolaziti kamioni i uzimati drveće iz šume! Ja kad sam to vidjela, bila sam izvan sebe. Nisam mogla vjerovati da su to napravili. KAKO SAMO MOGU!? GADOVI PROKLETI!!
Samo sam se počela tresti od bijesa, od tuge, od šoka... Skoro da sam se rasplakala, al nisam mogla, jer smo krenuli dalje, pala bi i razbila se negdje da jesam jer nebi niš vidjela. Staza kojom smo hodali išla je nizbrdo i nakon nekog vremena čak smo i došli blizu ceste. Zapravo, morali smo se i spustiti na cestu, jer su ju napravili baš tuda gdje ide naša staza, porušili su nam nekoliko kilometara staze i markacija, malone pa smo se izgubili! Nemogu vam objasniti kako je to kada vidiš ta ogromna stabla izvaljena iz zemlje skupa s korjenjem, porazbacana uokolo, vidiš na njima široke tragove oguljene kore, kada vidiš one stijene koje su ti se maločas činile toliko močne i snažne i da bi mogle odoljeti svemu, kad ih vidiš razbijene, smrvljene u prah, samo tako... A još i kakav smrad to radi! Izađeš iz šume, koja fino miriše na drveće, gljive, ponegdje jagode i cvijeće, i dođeš do tog bagera i sve smrdi po benzinu i plinu iz auspuha, ma ODVRATNO!! Kako su li ljudi uspjeli stvoriti stroj koj može takve strahote činiti, toliko razarati, zar su ljudi samo za to sposobni?! Nakon ovoga sam još sigurnija da ću studirart ekologiju, i vodit akcije po svijetu, ne one mirne prosvjede, nego radikalnije akcije, eco back bloc! :D
pogled na more:
pogled na Liku:
devastacija:
Treći dan je bila dogovorena samo lagana šetnjica do Kamene galerije. Nije mi tada bilo jasno šta je, čula sam da stijene prirodno imaju zanimljive oblike u kojima možeš vidjeti neke likove, ali sam to zamišljala kao da šećeš okoo tih stijena i gledaš! heh, da.... Ko prvo, "šetnjica" do tamo je trajala 2 i pol sata... onda kad smo došli tamo i krenuli po toj galeriji, shvatila sam da nije onakva kakvu sam zamišljala. Uski procjepi u stijenama, duboki klanci, visoke litise, oštri bridovi.... baš ono što najviše mrzim kod stijena! I baš me tamo starci vode, a znaju da mrzim stijene!! A morala sam slikati, jer nitko drugi nije htio, kao ja to znam najbolje (pa i znam, ali...) Kako možeš normalno slikati, dok se grčevito držiš za stijenu uz rub provalije u kojoj ima još nekoliko metara snijega (što ju ne čini nimalo plićom) i ne usuđuješ se pustiti ni prst, dok svi oko tebe skakuću po tim stijenama a ti ih nemožeš ni pogledat jer ti se zavrti u glavi! Možete si mislit kakve sam fraze dobila! Postala sam tako živčana, tamo je bilo ful hladno a meni vruće ko da sam na popodnevnom suncu, sva ukočena, zubima se držim sa stijene. Bila sam toliko dekoncentrirana da sam pala na skoro ravnom (hvala bobu, nigdje u blizini nije bila provalija) nabila sam si leđa i razvalila lakat. Kad sam još vidjela da je to tek početak puta, bilo mi je dosta, što brže sam zbrisala od tamo i vratila se na početak staze i tamo čekala ostatak grupe kad se vrate. DOSTA!
Četvrti dan smo se samo spakirali i spustili do auta. i onda otišli se oprat u more, naravno :D neki dolaze na more da plivaju, mi smo se došli dobro oprat! hehehe nakon pranja ručak, kad je utakmica u 3 počela smo krenuli doma, na stajalištu pored autoceste gdje smo malo stali sam pametna ja ostavila mobitel 
i sad nemam pojma kaj da s tim napravim, jer se nitko ne javlja, crkla mi baterija.
Sljedeći tjedan opet idem u Velebit, ovajput srednji, u Ravni dabar. Opet sa starcima. jej.... i onda poslje toga 2 tjedna na Hvar... Sa starcima. jej...
eh da, i sretan vam prvi dan ljeta (s malim zakašnjenjem hihi), odnosno sretno preživljavanje prvog dana ljeta, nemojte svi pokrepavat od vućine, poslje će biti još gore.
- 21:16 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
