subota, 06.05.2006.
preispitivanje...
Danas je moj bratić imao firmu i kak mu nema zapravo tko biti kum, mene su nagovorili da mu budem kuma. Firma, kao nekakav "velik" i "važan" događaj u životu jednog kršćana (da baš!), zahtjeva da odeš u crkvu I da se još i obućeš nešta malo "pristojnije" tako da je moja draga mama prije nekoliko dana napala moj ormar u potrazi za nećim "zadovoljavajućim", naravno neuspješno, tako da sam bila prisiljena da prolazim kroz nešto što izuzetno mrzim i gadi mi se iz dna duše... KOMPLETNO KUPOVANJE ODJEĆE PO FENSI-ŠMENSI DUĆANČEKIMA!!
Dakle čekao me cijeli dan obilaženja ere i king krosa sa mojom mamom u potrazi za nečim što će zadovoljavati kriterije svećanog oblaćenja a uz to i da se meni barem MALO sviđa, tak da slučajno ak me neš pukne to još mogu obuć, što vjerujte mi nije lako. Ma odjeću sam još nekako našla (nemogu vjerovat, roza boja je tako blesava, ružna i isfurana a nemožeš naći nijednu krpicu koja nema bar nešta rozog!! Barbie world! 
) ali neke cipele koje bi ja uopće htjela obuć! ...tu je moja draga mama izgubila živce potpuno... usred king krosa se počela derat na mene da se neznam oblaćit, da nikad ne izgledam lijepo i pristojno, nego uvjek nekako pohabano (!?!?) i da mi je sve ili prevelko ili premalo ili zdrapano (hm...) i da se moram za školu oblaćit lijepo, da tako iskazujem poštovanje prema profesorima i kolegama u razredu (!!!!!!), da me ne želi više vidjeti da se oblaćim tako kako se oblaćim i da ako si opet pofarbam repeke da će mi ih odrezat! 
Zapravo ne volim lijepo izgledat... barem ne TAKO! Mrzim kad me ljudi gledaju, a uvijek te gledaju kad imaš na sebi neku suknju ili dekoltiranu majčicu i slično... Volim kad me nitko ne primjećuje ako to ja ne želim, tako lako mogu samo promatrati onaj ludi svijet kojeg prezirem a ne i biti "dio" njega jer me ljudi jednostavno ignoriraju, ne žele imat posla samnom i maknu se od mene što mi odgovara. Al kad te ljudi gledaju, kad obraćaju pozornost na tebe, uvjek gledaju samo kako izgledaš, kako se oblačiš kako se ponašaš a nikad te ne gledaju kao neku osobu. Stvaraju sliku o tebi samo na osnovu onoga što se lako vidi izvana. Oni se pred tobom prave ko da si im super i neće ti nikad reći šta točno misle o tebi ali iza leđa te s drugima ogovaraju i tračaju. Gade mi se takvi ljudi i takvo društvo u kojem moraš glumit da si nešto što nisi samo zato da oni nebi širili priče i laži o tebi.
Evo obućem ja ono danas i svi kad su me vidjeli u tome su počeli "joj kak ti ovo dobro izlgeda" "di si kupila šos" "kako si zgodna u ovom"... ček malo, a inaće im nisam zgodna? pa ja isto izgledam, samo imam drugačiju odjeću! ako ne vide da sam i inače zgodna zašto bi im bila zgodna ako se drugačije obućem? Zar stvarno odjeća čini čovjeka? Pa sad... mislim da ne čini čovjeka, ali mijenja mišljenje ljudi o tebi, drugačije te vide, drugačije te doživljavaju. Zato i mislim da se trebaš oblačiti tako da kad te ljudi vide već imaju nekakav uvid u tebe, tvoju osobnost, a ne da ti odjeća bude maska, da skriva pravog tebe i prikazuje te drugima onakvim kakvog oni žele vidjeti. Zašto onda mene moja mama tjera da se prikazujem kao nešto što zapravo nisam, nego drugi žele da budem?? hm... a zapravo... kako da pokažem preko odjeće svoje stavove, svou osobnost, sebe? I tu se još otvara pitanje što uopće jesam ja? Ako gledamo muziku koju slušam, da li sam možda pankerica? Ako gledamo moj stav prema svijetu i bićima u njemu da li sam hipi? Ili sam nešto posve treće, nešto čega uopće nisam svjesna ili si ne mogu objasniti? A ako sam mješavina toga, kako da onda pak to složim? hm, zapravo zašto uopće biti nešta određeno i to pokušavati pokazati drugima? Šta time dobijemo i da li je to uopće važno? Valjda nije... Ili je? Kako na ulici ili uopće u životu prepoznati tko ti je "prijatelj" a to "neprijatelj" odnosno s kim imaš nešta zajedničko a s kim ne ako nema nekog vanjskog pokazatelja? Da li se time što se vanjski razlikujemo zapravo odvajamo jedni od drugih u grupice? Pankeri se druže s pankerima, metalci s metalcima... nastaju kriteriji, ovi su ovakvi, oni onakvi, ovi su bolji ovi gori. Da li je uopće važno znati tko je kakav?
Danas sam isto tako shvatila da zapravo neznam u što vjerujem. Ako to nije kršćanski bog ili neki drugi, šta onda je? Zašto je potrebno da u nešta vjerujemo? Je li zaista potrebno? Što će nam vjera u životu? Na koj nam naćin ona možda pomaže? U čemu nam ima pomagati uopće? Što to određuje u što neki čovjek vjeruje? Da li su to određene stvari u nekoj religiji ili nešto što čovjek sam hm, pronalazi? Religija... kako ti netko može odrediti u što da vjeruješ? Kako može više ljudi vjerovati u potpuno istu stvar? Što ih uopće potakne da vjeruju?
Da, malo sam u rasulu... mnoga mi se pitanja otvaraju, pitanja na koja zapravo nemam dobar odgovor. Htjela bi naći odgovor barem na neka ova pitanja, ali od kud da krenem, i kako da nađem odgovore? Od kud da vadim neke zaključke? Zašto čak i kad razmišljam o odgovoru, postavljam pitanje????
- 22:28 -
Komentari (37) - Isprintaj - #
